Mjesec listopad započinje spomendanom sv. Terezije od Djeteta Isusa, karmelićanke koja je u Crkvi ostavila put malenosti kao put ostvarenja svetosti. Jednom dok je promatrala razno cvijeće u samostanskom vrtu, zaključila je da svetost ne ovisi o vanjskoj ljepoti, nego o ispunjenju svrhe koju nam je Bog namijenio. Jednako se divila uzvišenim ljiljanima i prekrasnim ružama, kao i jednostavnim tratinčicama i malomu cvijeću. Svaki taj cvijet ispunio je svoju svrhu ocrtavajući predivnu sliku Boga stvoritelja.
S jednakim udivljenjem promatrala je i svetce, kao i duhovne uzore u svom samostanu. Promatrajući njih, zapitala se koje bi bilo njeno poslanje. Odgovor je dobila u svom srcu: »Moje poslanje bit će ljubav u srcu Crkve.« I ne samo to, osjetila je da je njeno poslanje maleni put kojim će vodi duše k Isusu.
Svaki čovjek posjeduje vrline i darove kojima ga je obdario Bog. Bog poziva čovjeka da tim darovima ispuni svoje poslanje u svijetu. Kažu duhovni pisci da je čovjek istinski sretan kada svoje planove uskladi s Božjim planovima. U toj istinskoj sreći čovjek postaje otvoren za druge i sposoban svjedočiti Božju ljubav. Zapravo sam postaje ljubav. Baš kao što je osjetila i sveta Terezija.
No, kako se dolazi do shvaćanja koje je poslanje Bog namijenio pojedinu čovjeku? Po poniznom slušanju Boga u tišini. Kardinal Sarah piše da tišina nije laka, ali osposobljuje čovjeka da se preda Božjoj volji i njegovu vodstvu. Tišina je važnija od svakoga drugoga ljudskoga djelovanja jer ona iskazuje Boga i vodi čovjeka k njemu i bližnjima. U tišini Božja radost postaje ljudskom radošću. Biti šutljiv pred Bogom znači biti njemu sličan. To je shvatila i sv. Terezija, stoga je u tišini samostana otkrila svoje poslanje – ljubav u srcu Crkve.
Svatko je pozvan otkriti svoje poslanje u poklonstvenoj i osluškujućoj tišini pred dobrim Bogom.
