Nakon što je tako odlučeno na razini biskupije Kotido, počeli smo s izgradnjom misije Adea. Prije svega imali smo nekoliko sastanaka kako bismo se dogovorili i odlučili koji su to prioriteti, čime je najvažnije započeti.
Vrlo brzo shvatio sam… da je gotovo sve prioritet! Škola, bolnica, voda, crkva, župna kuća… Ne zna se što je potrebnije! Ipak smo, na biskupovu preporuku, krenuli prvo s izgradnjom crkve u središtu misije.
Ljudi su se uključili u radove i izgradnja napreduje vrlo dobro. To je velika radost za sve župljane jer, kako sami kažu, to je znak od Boga da nisu zaboravljeni i da nisu sami. Svaki radni dan traju akcije, a ovdje rade svi: i žene, i djeca, i muškarci. Zato planirana izgradnja ide znatno brže nego što smo očekivali. Svatko zna svoj posao, a voditelj radova inženjer Alojzije jako dobro upravlja svime i koordinira. Uvjeti su vrlo teški s obzirom na to da je mjesto zabačeno i nalazi se između brda, i tek je nedavno dobilo put koji mu je veza s civilizacijom. Dovučena je i struja, ali nitko ne zna kada će biti priključena jer nema trafostanice…
Mnoga se djeca u ovom području nisu imala priliku školovati. Sada, dolaskom »Fathera Munu« (kako zovu mene), nadaju se da će se mnoge stvari okrenuti nabolje jer svi znamo koliko je školovanje važno.
No posebno je teško i zbog nedostatka odgovarajuće bolnice ili bar dispanzera, pa ljudi moraju plaćati iznimno skup prijevoz do prve veće bolnice, koja je udaljena 20 kilometara…
Moglo bi se tako redati poteškoću za poteškoćom, nabrajati sve što im nedostaje za nužan svakodnevni život.
Ipak, sreće i veselja ne nedostaje. Noću se često čuje kako se pjevaju duhovne pjesme i moli krunica. Sva im je nada u Bogu. Počeli smo i sa svakodnevnim misama na području župe tako da vjernici prvi put u svojem životu imaju mogućnost sudjelovati svaki dan na svetoj misi. Hvala Bogu na tom daru.
Sve vas, male misionare, pozdravlja
Gabrijel Jukić, misionar u Ugandi
