Svi izbori, pa tako i skori lokalni, određuju na neki način budućnost. Dakle birači su suodgovorni za vlastitu budućnost. Međutim to ne znači da treba zanemariti prošlost, kako svoju tako ni tuđu (npr. kandidata na listama). Naravno, kada misle o sebi, pojedinci su uvijek subjektivni, što je i normalno, pa takvu predodžbu i nude. No kada tko procjenjuje druge, može biti objektivniji. Budući da sve dosadašnje politike nameću što misliti (a to nameću i svi dosadašnji sustavi obrazovanja), možda je moguće ponuditi recept građanima kako razmišljati, odnosno promišljati, umjesto da samo »misle«.
Primjerice, ako za koga (npr. kandidata s liste) netko ne misli ništa loše, to ne znači da je on i dobar, odnosno podoban. Naime, sama riječ »podoban« ima najmanje tri moguća značenja s nizom varijanti (svjetonazor, ideologija, religija, stranačka pripadnost, kazneno kažnjavanje, prekršaji, moral, stručnost, kooperativnost i slično).
U bivšem poretku postojala je tzv. »moralno-politička podobnost«. Ona je određivala budućnost pojedinca, ne samo političku, nego često nažalost i stručnu. Davala je nepotpunu i nedefiniranu ocjenu pojedincu (dakle pogrješnu), što su ondašnje strukture vlasti obilno zlorabile u korist tzv. »podobnih« ili na štetu tobože »nepodobnih«. Dovedeno je to do apsurda, pa su tako pojedinci sami sebe pismeno tobože objektivno ocjenjivali, a partijske strukture to potvrđivale. U pravilu je to bila samo politička podobnost ili nepodobnost. Takva, zlorabljena moralno-politička podobnost nadživjela je bivšu državu pa se njome i današnje strukture, državne, lokalne i stranačke, i dalje koriste. Kod reklamiranja, bolje rečeno samoreklamiranja, kandidat za gradonačelnika ili neku lokalnu skupštinu obilno se razmahuje svim mogućim vrstama podobnosti (ipak najčešće stranačkom), ali se pri tome zaobilaze činjenice koje bi mogle upućivati na određenu vrstu nepodobnosti.
Razglabanje o podobnosti ili nepodobnosti ne znači biti protiv podobnosti. Ona je prijeko potrebna svakomu demokratskomu društvu, ali se mora prosuđivati u svim mogućim mjerodavnim pojedinostima. Ipak, prije svega prva treba biti stručna podobnost. Međutim, sama stručna podobnost nije jamstvo postojanja svih ostalih podobnosti. Zato se svakoga kandidata treba prosuđivati prema mogućim mjerilima za pojedinu podobnost. To vrijedi i za liste jer jedan nepodoban kandidat može kvariti podobnost cijele liste. Tako jedan stručno podoban kandidat s kriminalnom prošlošću ili javnim izjavama o nekom bitnom društvenom pitanju (npr. mirovinama) može bitno pridonijeti sumnji u podobnost ne samo sebe, nego i svoje liste, unatoč činjenici da svi izražavaju želju za sve najbolje, za opće dobro većine građana. Zato je unatoč lijepo skiciranim željama na sloganima, dopadljivim većini građana, jako važno prepoznati takva izletavanja pojedinaca. Izletavanja često više otkriju nego opširni programi. Iz toga se lako može predvidjeti buduće izigravanje načelnih uopćenih lijepih obećanja.
To se može pojasniti na izbornim listama za gradonačelnika Zagreba, koji je zapravo ogledalo Hrvatske u malom. Postoji 10 kandidatura za gradonačelnika Zagreba te 21 kandidatura odnosno lista za zagrebačku Gradsku skupštinu. Iako je riječ o glavnom gradu, ipak je to pretjeran broj, kako kandidata tako još više lista s brojnim uhljebima. Kandidature su predali Sandra Švaljek, Marko Sladoljev, Anka Mrak Taritaš, Milan Bandić, Drago Prgomet, Tomislav Tomašević, Dean Golubić, Bruna Esih, Ivan Lovrinović i Ivan Valek. Svaki kandidat ima još i dva zamjenika. Postavlja se pitanje kako prosuditi njihovu podobnost za gradonačelnika.
Postoji primjer jedne kandidatkinje i njezine liste. Što ona nudi: »U mojoj viziji Zagreb je moderan grad koji osigurava udobnost, sigurnost i visoku kvalitetu života te koji daje jednaku priliku svim svojim građanima da ostvare dobru egzistenciju i ispune svoje ambicije. Grad iz moje vizije privlačan je ne samo onima koji su uz njega vezani rođenjem, nego i inozemnim studentima, stranim kompanijama i turistima. To je grad dobre sadašnjosti i još bolje budućnosti.« Takve su uopćenosti jako dopadljive, ali kao sve uopćenosti, kriju u sebi opasnost budućih izigravanja konkretnih obećanja i bitno se ne razlikuju od drugih kandidata, niti nas potiču da baš toj osobi i toj listi damo prednost da se ostvari promjena vlasti.
Nadalje, ne osporavajući njezinu nesumnjivu stručnost, u prosudbi podobnosti moguće je prisjetiti se da iako kao formalno nezavisna kandidatkinja, ona ipak izlazi uz podršku triju političkih stranaka. Dakle nije nezavisna. Nezavisnost je pod sumnjom i zbog neizravne podrške financijskih i bankarskih struktura (»slučajno« je nedavno proglašena ekonomistom – analitičarem godine). Nadalje, njezina kritičnost politike sadašnjega gradonačelnika nije vjerodostojna jer mu je bila zamjenica, bez izražavanja ikakvih neslaganja s njegovim načinom vođenja grada, pa joj je svojedobno u znak zahvalnosti zaposlen suprug, bez javnoga natječaja, u podružnici Upravljanje športskim objektima Zagrebačkoga holdinga. Tako je svoj stečeni kredibilitet brzo razorila interesom za uhljebljenje supruga.
Ako se tomu pridoda, prisjetimo se, javno jadikovanje nad sudbinom II. mirovinskoga stupa i uvjeravanje građana da će im to biti jedino jamstvo sigurnosti mirovinskih primanja, treba dobro promisliti o vjerodostojnosti i posljedično s tim o podobnosti za vođenje Zagreba, u kojem bi se trebalo ostvarivati opće dobro većine građana.
Na takav ili sličan način valjalo bi kritički prosuđivati i promišljati o podobnosti baš svih kandidata i svih lista grada Zagreba te nakon toga donijeti ispravnu odluku. To bi trebalo vrijediti i za sve druge liste i kandidate diljem Hrvatske.
