Djelomično sam upoznata s karizmatskom zajednicom jer neki moji poznanici odlaze na njihove susrete. Čula sam da govore o novom rođenju, krštenju u Duhu Svetom. Je li to različito od prvoga sakramenta krštenja?
Riječanka
Sakrament krštenja jedinstven je sakrament i prima se jednom u životu i ne može se ponoviti (usp. KKC 1272) te kao takav nema veze s karizmatskim govorom o krštenju u Duhu Svetom. »Sveti krst je temelj cijeloga kršćanskog života, ulaz u život Duha (vitae spiritualis ianua) i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja: ‘Krštenje je sakrament preporođenja vodom i riječju’«, jasno ističe Katekizam Katoličke Crkve (KKC 1213), koji u broju 1215 dodatno prisnažuje: »Ovaj se sakrament također zove i ‘kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom’ (Tit 3,5) jer označuje i ostvaruje ono rođenje iz vode i Duha bez kojega nitko ‘ne može ući u Kraljevstvo Božje’ (Iv 3,5).« No svim je krštenicima, kako djeci tako i odraslima, poslije krštenja potreban rast u vjeri. »Upravo zato Crkva svake godine slavi u vazmenoj noći obnovu krsnih obećanja. Priprava za krštenje dovodi tek do predvorja novoga života. Krštenje je vrelo novoga života u Kristu, odakle izvire sav kršćanski život« (KKC 1254), a »vidljivim se znakovima sakramentalnog obreda simbolički označuju različiti krsni učinci«. »Uranjanje u vodu upozorava na smrt i čišćenje, ali također na obnavljanje i novo rođenje. Dakle, dva poglavita krsna učinka jesu očišćenje od grijeha i novo rođenje u Duhu Svetome« (KKC 1262), tako da »sveukupni organizam kršćanskoga nadnaravnoga života nalazi svoje korijene u krštenju« (KKC 1810).
Čitao sam o različitim titulama kardinala – đakon, svećenik… Možete li pojasniti razliku između tih služba? I kako crkveno ispravno nazivati kardinale?
Čitatelj
Prema Zakoniku kanonskoga prava »kardinali svete rimske Crkve tvore zaseban Zbor kojemu pripada da se brine za izbor rimskoga prvosvećenika prema odredbi posebnoga prava; isto tako kardinali pomažu rimskomu prvosvećeniku bilo radeći zborno, kad su sazvani da raspravljaju o pitanjima veće važnosti, bilo kao pojedinci, to jest različitim službama koje obavljaju, na pomoć su istom rimskom prvosvećeniku osobito u svagdanjoj brizi za opću Crkvu« (kan. 349), a Kardinalski se zbor dijeli »na tri reda: biskupski, kojemu pripadaju kardinali kojima rimski prvosvećenik dodijeli naslov prigradske Crkve, kao i istočni patrijarsi koji su uvršteni u Kardinalski zbor; prezbiterski i đakonski«, navodi se u prvom paragrafu kanona 350, koji u drugom paragrafu pojašnjava: »Kardinalima prezbiterskog i đakonskog reda rimski prvosvećenik dodjeljuje svakomu njegov naslov ili đakonstvo u Rimu. Paragraf tri istoga kanona pojašnjava da istočni patrijarsi »koji su uzeti u Kardinalski zbor imaju kao naslov svoje patrijarško sjedište«, a paragraf 4. kaže: »Kardinal dekan ima kao naslov ostijsku biskupiju zajedno s drugom Crkvom koju je već imao kao naslov.« Kardinale nazivamo »Njegova Uzoritost« ili »uzoriti gospodin kardinal«.
Zamolio bih odgovor na pitanje smatraju li se uzrečice ili poštapalice »pobogu«, »bogme« ili »bome« teškim ili lakim grijehom? Jasno mi je da je »bogopsovka«.
Čitatelj S. J.
Poštapalice koje spominjete na žalost su se proširile u svakodnevnom govoru nekih ljudi, a grijeh je »riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona« i »uvreda Bogu« (KKC 1849 i 1850). Velika je razlika među grijesima. Sveto pismo donosi nam više popisa, a po težini ih dijelimo na smrti i laki grijeh. »Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjega zakona; on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro« (KKC 1855). Isto tako, da bude smrtan, istodobno se traže tri uvjeta: »Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom« (KKC 1857), pa poštapalice ne bi spadale u smrtni grijeh, ali jesu laki grijeh koji »ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava«. »Namjerni laki grijeh, koji ostaje bez pokajanja, malo po malo nas pripravlja da počinimo teški grijeh« (KKC 1863), pa crkveni nauk preporučuje da ispovjedimo i lake grijehe kako ne bismo upali u teži i kako bi nam duša bila čista za primanje pričesti.
