Sve što vrijedi, nešto košta. Ono što vrijedi najviše, najviše i košta, i to dotle da se cijena ne može nalijepiti. Koja je ovih dana cijena mira? Pošto sloboda?
Izbori – praznik demokracije?
Sloboda i demokracija međusobno su uvjetovane. Demokracija se može promatrati kao sredstvo za osiguranje i unaprjeđenje slobode, a sloboda je ključni temelj koji podupire demokratski proces i njegov legitimitet. Demokracija nije bajna bajka jer se primjerice i glas jednoga neslobodnoga ubojice i silovatelja koji u zatvoru pristupa izborima (jer ima pravo na to) broji potpuno jednako kao i glas jednoga laureata Nobelove nagrade za mir ili svjetski uglednoga neurokirurga. Ipak, sloboda kroz demokraciju daje temelj koji društvu omogućava napredak, inoviranje i samoregulaciju pluralizmom mišljenja i širokim spektrom ideja, makar dolazile i iz zatvora. (Ondje leže i promućurni, samo su bili neoprezni.)
Voli se floskulirati da su izbori praznik demokracije. Valja pripremiti zastave i zaklati volove. Slijede izbori i u SAD-u »na odjelu gerijatrije«; treba odlučiti između 77-godišnjaka i 81-godišnjaka. Hrvatski građani ondje ne glasuju niti ih se išta pita, ali će svejedno itekako osjetiti posljedice. Samo na troškove izborne promidžbe, odnosno marketinga, kandidati i stranke preko bare spucat će iznos koji je na razini trećine čitavoga hrvatskoga državnoga proračuna.
Zaokružen petljanac
Troškovi demokracije višestruki su: obuhvaćaju ne samo marketinška, tj. financijska, nego i administrativna opterećenja. Omašno je ekonomsko breme, osobito kad se ugradi u kontekst neprestano rastućih državnih rashoda i deficita. Visoki su i administrativni troškovi jer kvalitetno izvedeni izbori zahtijevaju pozamašne organizacijske kapacitete. Postoje i ekonomske i političke implikacije tih troškova. Ekonomska i politička pitanja i institucije isprepleteni su i neodvojivi. A budući da ne postoji jasna, univerzalna i općeprihvaćena specifikacija javnoga interesa ili općega dobra, upravljanje ekonomskom politikom često se svodi na beskrajnu raspravu o normativnim ili subjektivnim stajalištima i sudovima političara. S obzirom na to da se isti ti političari etabliraju na izborima koji imaju svoj trošak, petljanac je zaokružen.
S druge strane izdatci na politiku često se kude a da se ne poimaju javna dobra koja se tim izdatcima plaćaju. To postaje jasno kad demokracija vene. Kad se kao normalno nameće da najutjecajnija osoba u državi za glavnoga državnoga tužitelja forsira osobu koja komplotira s najpoznatijim državnim bjeguncem od zakona, postaje jasno koliko je nekvarna demokracija krhka. A bez javne potrošnje na izbornu administraciju nema demokracije, pa i ako je ona najmanje loš politički sustav koji znamo (kako ju je Churchill otprilike opisao). Zato izbore ne valja otpisati i uvijek valja izići, makar prekrižili sva imena.
Transparentnost je kvačilo demokracije
Ekonomisti vole promatrati financijske izvještaje jer daju kvantitativan uvid u »zdravlje« i poslovanje promatranoga subjekta. U ovoj tzv. superizbornoj godini, kad je starter već opalio pištolj za početak utrke i odlučio raspustiti Sabor, nije zgorega pogledati kako stoje dvije najveće domaće stranke: HDZ i SDP. Transparentnost je kvačilo demokracije.
Preuzeti su godišnji podatci koje stranke same dostavljaju (jer moraju) Državnomu izbornomu povjerenstvu sa servisa www.izbori.hr. Kompilirani su, obrađeni, te su iz guste šume raznoraznih brojki izvađene samo najzanimljivije i najvažnije stavke – one koje su same po sebi bitne (veličina imovine, financijski rezultat i sl.), kao i one kod kojih su znatne razlike između dviju najvećih stranaka.
Siva ekonomija
Koliko su ti podatci vjerodostojni? Siva je ekonomija dio gospodarstva kojega nema u službenim statistikama i financijskim izvještajima, a Hrvatska je u recentnom istraživanju koje je netom prezentirano u Saboru po obujmu sive ekonomije rangirana na predzadnje mjesto u Europskoj uniji – gora je jedino Bugarska. U Hrvatskoj je sivilo procijenjeno na 30,5 posto BDP-a, odnosno na 21 mlrd. eura. Budući da su političke stranke ne samo obični dio ekonomije, nego njome kormilare, opravdano je pretpostaviti da ni njihovo operiranje nije ništa bolje i »čišće« od funkcioniranja ekonomije u cjelini. Svejedno, iako su podatci iz stranaka zasigurno i porozni i hrđavi, korisno je pogledati bar njihovu okvirnu strukturu.
Osim podataka iz DIP-a iz Sabora je kompilirana statistika o financiranju pet najvećih stranaka iz državnoga proračuna (ali ne i lokalnih – općinskih, gradskih i županijskih proračuna) u zadnje četiri godine; to su iznosi koje su stranke dodijelile same sebi iz džepova poreznih obveznika. Dobro ih je promotriti i podsjetiti se koliko su političari sami sebi isplatili.
Stanje ukupne imovine također je zanimljivo; početkom promatranoga razdoblja SDP je imao 1,5 milijun eura više ukupne imovine od HDZ-a, ali je tijekom zadnje četiri godine HDZ jačao, a SDP slabio, tako da se 2023. stanje okrenulo i HDZ je završio na 7,04 milijuna eura, što je 1,3 milijuna eura više od SDP-a.
U ukupnoj je imovini podstavka »poslovni objekti« otprilike dvostruko veća kod SDP-a kroz cijelo razdoblje, ali zato HDZ caruje u pogledu novca na računima; 2023. godinu završio je sa 4,8 milijuna eura, a SDP sa samo 66 tisuća. Valja primijetiti i da SDP u odnosu na konkurenta ima znatno veće obveze prema dobavljačima, kao i obveze za kredite i zajmove.
Dramatično je veća stranačka disciplina u HDZ-u nego u SDP-u; dok se u HDZ-u potraživanja za neplaćene članarine kreću u rangu dvadesetak tisuća eura u zadnje četiri godine, na Iblerovu trgu ista se stavka broji sa sedam znamenaka i još k tomu raste, a 2023. dosegnula je više od 1,6 milijuna eura.
Što se tiče prihoda i rashoda, HDZ bitno više troši na usluge promidžbe i informiranja; ukupno je od 2020. do 2023. potrošio 4,9 milijuna eura, a SDP više nego upola manje – 2,2 milijuna. Također su kod HDZ-a znatno veći priljevi na novčane račune i blagajne. Ukupno su u promatranom razdoblju iznosili gotovo 40 milijuna eura, a kod SDP-a su iznosili 27,6 milijuna. Kad se promatra financijski rezultat, tzv. »dobit ili gubitak« godine, točnije razlika ukupnih rashoda i prihoda, u posljednje četiri godine SDP je neprestano u minusu, koji se ipak doduše smanjuje. S druge strane HDZ ostvaruje redovito sve veću »dobit« te se ona 2023. godine popela na gotovo 5,5 milijuna eura.
Kako to da je HDZ u većini stavki bitno bolje pozicioniran od SDP-a? Među ostalim razlog je i u tome što mu se iz proračuna (državnoga, ali i proračuna jedinica lokalne uprave i samouprave) isplaćuje gotovo dvostruko više. Doduše, na izborima 2020. osvojio je gotovo 50 posto više glasova od SDP-a, ali disproporcija postoji. Iako je prvi imao 50 posto više glasova, dobiva ne 50, nego gotovo 100 posto više novca od drugoga.
HDZ je u četiri godine od 2020. do 2023. iz raznih proračuna od poreznih obveznika uprihodio 21,6 milijun eura, gotovo dvostruko više od SDP-ovih (također nemalih) 11,7 milijuna. Također, vidljiva je razlika između onoga što si stranke isplaćuju odlukama Sabora iz državnoga proračuna i onoga što si isplaćuju iz lokalnih (općinskih, gradskih, županijskih) proračuna – npr. HDZ je u četiri godine (2020. – 2023.) iz lokalnih proračuna uprihodio 8,9 milijuna eura, dodatno uz ono što si je dodijelio odlukama Sabora.
Sve u svemu, što se može zaključiti? Vlast je poput vrtloga koji sam sebe hrani. Što si više na vlasti, dobivaš više novca, a što više novca imaš, lakše i dulje se održavaš na poziciji. Vlast je slast. Dobar tek!
