U ljepotama zaprešićkoga kraja istaknuto mjesto ima Marija Gorica sa svojom drevnom župom Blažene Djevice Marije od Pohođenja. U njoj pak među najaktivnijim župljanima posebnu ulogu ima Zaviša Kačić, diplomirani povjesničar i indolog, novinar i glazbenik, suprug i otac četvero djece. Pastoralni je vijećnik, župni pastoralni aktivist, jedan od pokretača i autora Festivala dječje duhovne glazbe »Mariji s pjesmom u pohode«. Jako je zauzet u što boljoj organizaciji pastorala u Crkvi. Smatra da bi i kler i vjernici mogli i morali bolje. No svojih prvih tridesetak godina proveo je u sasvim drugim sadržajima i u sasvim drugom okruženju. Bez vjere.
Zaviša je rođen 19. travnja 1970. u Zagrebu. Majka mu je Veronika, djevojački Cerković, podrijetlom je iz Međimurja, a odrasla je u Zagrebu, domaćica je. Zavišin otac Aljoša Kačić Alesić podrijetlom je iz makarskoga primorja. I on je odrastao u Zagrebu, ekonomist je, komercijalist, bavio se vanjskom trgovinom. Zavišini roditelji upoznali su se u Zagrebu i jako su se mladi vjenčali. Veronika je tada imala 19, a Aljoša 20 godina. Živjeli su s Aljošinim roditeljima u Maksimiru. Na kraju su završili u Zaprešiću gdje su kupili svoj stan i osamostalili se. Živi su i zdravi, umirovljenici su. Tri godine nakon prvorođenca Zaviše dobili su kćer Lanu, završenu gimnazijalku, zaposlenu u poduzeću koje se bavi zdravom hranom. Lana je neudana i živi s roditeljima.
»Naša je mama staložena žena«, pripovijeda Zaviša. »Praktičan je tip osobe, nije hirovita. Kod nje nema velikih iznenađenja. Prilično je bila nepopustljiva, ali brižna, ključni autoritet u kući. A tata je društven čovjek, više nam je želio biti prijatelj nego prijateljski nastrojen otac, blage je naravi. Roditelji su se dobro slagali. Pred drugima si uvijek drže stranu. Odgajali su nas spontano. Više su nas odgajali primjerom nego riječima. Nisu bili vjernici pa od vjere u djetinjstvu nisam primio ništa. Ni od baka i djedova. Bilo je i jakih komunista u obitelji. Moji nisu bili protiv Boga, nego nisu imali Boga u svojim životima. Tako da u crkvu nismo išli. Sestra i ja smo si dobri. U djetinjstvu smo si bili super. I danas je tako. Nitko od nas nije konfliktan. Pa ako i ima nešto, ostaje pod tepihom.«
»Odrastali smo na Kvatriću. Divno je bilo. Kad smo s mojih deset godina došli u Zaprešić, promjena mi je bila jako velika. Teško sam prihvatio novu sredinu. Zaprešić je tada bio predgrađe u nastajanju. I danas se svega toga jako dobro sjećam. Ranije mi je u Maksimiru bilo sjajno. U parku sam bio gotovo svaki dan. Ali smo se družili i po vlažnim podrumima sa žoharima. Društvo je bilo dječje, dobro. U kvartu su se miješale stare zagrebačke obitelji i novopridošlice u nacionaliziranim stanovima. Sve je to bio jako šarolik društveni skup. Osnovnu sam školu polazio u Harambašićevoj. Bio sam odličan učenik. Živahan sam bio i u školi i vani s ekipom. Sve sam delal kaj sam god mogao. Niš se nije događalo a da ja nisam sudjelovao. U Zaprešiću sam nastavio u Osnovnoj školi Antuna Augustinčića. Tamo su me dočekali lokalni dečki, i tuče je bilo u startu. Ali sam se snašao. S vremenom sam se aklimatizirao. Čekao sam da se vratim u Zagreb. Srednju sam išao u gimnaziju u Križanićevoj. U tom sam vremenu u Zaprešiću samo spavao.«
»Nakon nastave sam se klatio uokolo, sav mi je socijalni život bio u Zagrebu. Još sam u osnovnoj školi počeo svirati gitaru, a u srednjoj sam muzicirao po bendovima. Svirao sam alternativnu glazbu. I danas sam u nekoliko grupa, svirao sam i kršćanski rock, doma u Mariji Gorici imam i studio. Snimam kompletne albume, autor sam tekstova, glazbe, aranžer sam, producent, sviram gitaru i pjevam prema potrebi. Glazba je cijeli moj život, moja prva ljubav. Najvažnija mi je sporedna stvar u životu. Maturirao sam 1988. I otišao u JNA u Niš i Kruševac. Užasno mi je tamo bilo. Vratio sam se doma prije rata. Upisao sam studij povijesti i indologije na Filozofskom fakultetu. I opet sam putovao iz Zaprešića. Institucija Fakulteta ostala mi je u ružnoj uspomeni. Filozofski je bio jugokomunistički bastion. Fakultet mi je zapravo bio sporedan, zanimala me muzika. Studiranjem sam kupovao mir u obitelji i susjedstvu. Bio sam uspješan, studij sam doslovno završio usput. Ono što sam pročitao, odmah bih zapamtio. Sreća da sam imao takvo pamćenje. Bio mi je to koristan dar.«
»Kratko sam u listopadu 1991. bio u ratu, u Novskoj i Jasenovcu. Vratio sam se i nastavio sa studijem. Diplomirao sam 1996. Kao apsolvent sam počeo raditi u školi u kojoj radim i sada, u Osnovnoj školi ‘Grof Janko Drašković’ u Vrapču. Predajem povijest, i to svim razredima, od petoga do osmoga. Super mi je u školi, volim to. Nikada nisam mislio da bih promijenio posao. Dugo sam tamo, škola mi je kao drugi dom i drugi kvart. Kolektiv je odličan, oko sebe u školi imam dovoljno dobrih ljudi. Đaci su dobri. Kako im dopustite, tako se ponašaju. Usput sam radio puno toga drugoga. Bio sam i novinar. Kao vanjski sam radio na HRT-u. Stvarao sam povijesne priloge za razne emisije. Zatim sam pisao u novinama ‘Fokus’ i u nekim drugim novinama. Hrvatski helsinški odbor počeo me prozivati zbog toga mojega pisanja po novinama. Zamjerali su mi što pišem protiv istočnjačkih praksa i nekih drugih oblika koji su postajali sve popularniji u Hrvatskoj. Otada su mediji počeli manje zvati. Bio sam i predsjednik Odbojkaškoga kluba ‘Nebo’ u Zaprešiću i povremeni nogometni trener rekreativcima. Nogomet sam igrao odmalena. A u odbojku sam ušao preko vjenčanoga kuma.«
»Oženio sam se 2002. Supruga je Monika, djevojački Šarić, rođena 1971. Rodom je iz Livna, a od mladih je dana živjela u Zdencima Brdovečkim. Vjeroučiteljica je, radi u dvije škole, u Mariji Gorici i u Prigorju Brdovečkom. Upoznali smo se u Brdovcu na jednoj duhovnoj obnovi. I to je bilo to. Predavao sam o razlici između kršćanstva i istočnjačkih religija, a Monika je bila moderatorica. Vjenčali smo se u Lužnici, u samostanskoj kapeli sestara milosrdnica. Najprije smo živjeli s mojima u Zaprešiću. Nakon dvije i pol, tri godine kupili smo kuću u Mariji Gorici u kojoj smo i sad. Imamo četvero djece. Franjo je rođen 2002. Zaprešićki je maturant. Uči za tehničara u računalstvu. Aktivan je športaš. Lucija je 2004. godište. U trećem je razredu Ženske opće gimnazije sestara milosrdnica u Zagrebu. Voli strane jezike i igra odbojku. Onda smo 2007. dobili Šimuna Petra. Polaznik je osmoga razreda osnovne škole u Mariji Gorici. Igra nogomet i sav je moj, svestran. Živahne je naravi. Najmlađi Andrija rođen je 2010. Ide u 4. razred, on se još traži. Djeca su nam odlična. Tipični su pubertetlije. Svi su, hvala Bogu, zdravi, svi ih hvale. Zadovoljni smo supruga i ja. A suprugom bih se opet oženio. Što znači da je dobra. Pouzdana je, staložena, dugoga je fitilja pa su njene eksplozije rijetke, smirena je, požrtvovna. Dobro se slažemo. U Mariji Gorici nam je krasno. Više mi ne fali Zagreb. A i Zagreb se od grada moga djetinjstva i mladosti jako promijenio. Fali mi onaj Zagreb, a ovaj mi današnji Zagreb niš’ ne fali. Kaže se da je Zagreb do šezdesetih mijenjao doseljenike, a poslije su oni mijenjali njega. Nakon devedesetih promjena je potpuna. Što nije nužno loše. Ranije sam bio tipični gradski štakor koji si nije mogao zamisliti da živi na selu. A sad mi je odlično. Zagreb nam je blizu, dođemo začas. Kad god se zaželimo, zaista nam je dovoljno blizu. Jedino što bez auta ne možemo. Jer je javni prijevoz jako loš. U špicama je dobro, a poslije nikako. Jer im se ne isplati voziti poluprazne i prazne autobuse. Naša kći ima simpatije prema Zagrebu, dečki ne.«
»Kao obitelj smo uključeni u život naše župe Blažene Djevice Marije od Pohođenja. No moj je put do angažiranoga župnoga suradnika potrajao. U prvih svojih 20 godina bio sam vjerski analfabet. Ni Otčenaš nisam znao izmoliti. Jedno, bilo je komunističko doba, a drugo, moji me nisu naučili. A to znači da o vjeri i Bogu nisam imao gdje čuti. Kopkalo me to. Bilo mi je jasno da mora postojati duhovna strana, da svijet nije samo materijalan. Vele mi da sam kao klinac govorio da Bog postoji, premda mi to nitko nije govorio. Kršćanstvo mi se nije činilo privlačnim, nego trivijalnim. Pa sam valjda zato i završio na indologiji. Tamo smo sa sanskrta prevodili temeljne dokumente hinduizma i budizma, i taj mi je sadržaj unosio nemir.«
»Tijekom demokratskih promjena olakšan je pristup vjeri, kršćanstvo je postalo dostupnije. Tata i ja smo se krstili. Dogovorili smo se s franjevcima u tatinu Bristu. Upućeni smo bili u njihovu zagrebačku oazu, crkvu Majke Božje Lurdske u Vrbanićevoj. Tu smo jesen i tata i ja krenuli k njima na vjeronauk. Mama je od ranije imala sakramente, ali je o svemu slabo znala. Tata i ja smo sakramente inicijacije primili istu večer kada su se on i mama crkveno vjenčali. Poslije je bio omanji tulum. Sljedećih desetak godina sjedio sam na dvije stolice. Želio sam pomiriti dotadašnji život i nova stajališta i uvjerenja. Ulio sam novo vino u stare mješine. Išao sam gotovo svaku nedjelju na misu, i samim time bio sam proglašavan vjerskim fanatikom. Otada nisam od sebe odbio, odbacio ni jednu osobu koja mi je stavljena na put, jedino ako nas je život razdvojio. Jer najprije ide čovjek, a onda njegova stajališta i uvjerenja. A to je promjenjivo. Čovjek ostaje. Najbolje i najgore ljude upoznao sam u Crkvi. Dvije osobine suvremenih ljudi koje ne volim jesu površnost i samodopadnost. Odlučio sam da ću kršćanstvo zagrliti sasvim, beskompromisno, koliko god je moguće. Imao sam tada tridesetak godina. Supruga je iz tradicionalne katoličke obitelji. Pa smo se razumjeli po pitanju vjere. Slažemo se u temeljnim životnim sadržajima: vjera, obitelj, domovina.«
»Moja katolička životna faza traje dvadesetak godina. Biti dobar nije jednostavno. Nastojim napredovati. Hiperaktivac sam. Pa sam se uključio u sve što postoji. Još dok sam bio u Zaprešiću u župi sv. Petra bio sam i pastoralni vijećnik, član uredništva župnoga lista, suvoditelj zbora, urednik župne radijske emisije na Radio-Zaprešiću, voditelj Caritasa, u svemu sam bio što je u župi postojalo. Kad smo se 2005. preselili u Mariju Goricu, uključio sam se u novu župu, onoliko koliko se od mene tražilo, i koliko je u župi sadržaja bilo. A to je znatno manje nego u Zaprešiću. Imali smo malu djecu, prilagođavali smo se. Supruga i ja bili smo voditelji duhovnih obnova u Kursilju, a onda smo morali usporiti zbog male djece. Kao diplomirani sam indolog održao puno predavanja o kršćanstvu i drugim religijama. O tome sam napisao knjigu ‘Jesu li sve religije iste?’. Izdala ju je ‘Alfa’. Napisao sam i knjigu o hrvatskim marijanskim svetištima i o povijesti župe Marija Gorica. Naša je župa u Mariji Gorici danas tipičan primjer katoličkoga svijeta s bolnim pastoralnim ranama. Fali nam pastorala, neadekvatan je.«
»Bio sam na Sinodi, to je bila goruća tema. Nemamo kapelana, ljudi čekaju da im se pastoralni život servira, inicijativa laika nema. Po mom mišljenju podjednako brljaju i kler i vjernici. Mise se nerijetko doživljavaju kao besplatne kazališne predstave pa daj me, župniče, zabavi. Naš je župnik Stjepan Barić. On je moj osobni prijatelj. Ali ne mislimo o svemu isto. Kod njega plusevi prevladavaju nad minusima. Za nedjeljnu misu biram poldanjicu. Na neke vjerske sadržaje odem i nekamo drugamo. Ne odlazim nikamo redovito, nego zbog sadržaja koji me zanima. U župi smo bili organizirali festival dječje duhovne glazbe ‘Mariji s pjesmom u pohode’. Izdali smo desetak CD-ova, išli smo svake godine. Onda je sve skupa zamrlo pa smo festival prorijedili. Potrebna nam je veća podrška. U župi sam sada pastoralni vijećnik, a tri, četiri puta godišnje sudjelujem u akcijama košnje i uređenja.
Sav mi angažman u župi, Crkvi jako puno znači. Obveza mi je, draga obveza. Kao da sam angažiran u svojoj obitelji. Ako treba usisati, usisam. Vjera mi je najvažnija, bez konkurencije. Kroz vjeru mi ide sve drugo. Uz vjeru je odmah obitelj i domovina. Pa kreću sporedne stvari poput glazbe i nogometa. Siguran sam da sam na pravom putu. Nadam se da svojim životom svjedočim vjeru drugima. Želio bih to.«
