Irena Črnec pastoralna je suradnica i animatorica u potkalničkoj župi sv. Petra u Svetom Petru Orehovcu. Živi u malom križevačkom selu Bogačevu koje je udaljeno oko 3 kilometra od župnoga središta u Svetom Petru Orehovcu. Zajedno s bratom Karlom i sestrom Emanuelom aktivno sudjeluje u oblikovanju vjerničkoga života zajednice u kojoj su rođeni i u kojoj žive. Irena je rođena 10. svibnja 1999. kao najstarije dijete Marijana Črneca i Josipe rođene Srbljinović.
»Moja je majka domaćica, rođena je u Križevcima, a otac radi u proizvodnji drvne i aluminijske stolarije u Križevcima. Roditelji su se službeno rastali 2018. godine, no ne žive zajedno od 2014. Uz mene imaju još dvoje djece, moju predivnu braću Karla i Emanuelu. Karlo je rođen 2000. i student je strojarstva na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, a Emanuela, rođena 2002., radi kao kozmetičarka u jednom salonu ljepote u Križevcima«, pripovijeda Irena. »Studentica sam integriranoga preddiplomskoga i diplomskoga sveučilišnoga studija na Ekonomskom fakultetu, smjer marketing. Od početka korone nisam više toliko vremena boravila u Zagrebu, nego mi se studiranje svelo na nastavu koju sam pratila od kuće. Samostalna sam osoba pa posljednjih šest mjeseci, paralelno uz studij, radim u jednom kafiću u Svetom Petru Orehovcu. U slobodno vrijeme volim voziti bicikl, čitati knjige, putovati i pobjeći od svakidašnjice u prirodu zajedno sa svojim prijateljima i obitelju.«
»Osobno mi je fokus oduvijek bio na školu, škola mi je oduvijek bila na prvom mjestu. U osnovnu sam školu išla u Sveti Petar Orehovec. Bilo mi je to dosad najljepše životno iskustvo. Sa svima sam se znala, svi su bili iz našega kraja. Za srednju sam izabrala gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu. Stanovala sam u učeničkom domu. Bila sam sama. Premda sam imala puno prijatelja. Gimnazijom nisam bila preoduševljena, ali je u domu bilo jako dobro. Druženje s ljudima, upoznavanje novih ljudi, njihovih mentaliteta, navika, proširilo mi je vidike. Vikendom sam obvezno dolazila doma. Jer su u župi bile aktivnosti.
Otkako pamtim moja obitelj bila je aktivna u vjerskom i župnom životu i redovito je prakticirala odlazak na nedjeljne mise. Za moj vjernički život koji živim danas zaslužne su moja prabaka Jana i moja baka Marija koje su me od najmanjih nogu poučavale vjeri. Uz njih sam naučila svoje prve molitve poput Oče naš, Anđele čuvaru mili, kako se pravilno prekrižiti, a baka Marija naučila me već u šestoj godini moliti krunicu. To je bilo izvrsno jer sam ja onda učila svoje prijatelje kako moliti krunicu kada bismo se igrali u dvorištu. Baka Marija i djed Dragutin bili su naši ključni odgojitelji jer su roditelji bili po poslu. A prabaka Jana i pradjed Petar također su bili u domaćinstvu. I oni su se brinuli o nama. Bila nas je zato uvijek puna kuća.«
»Naš se otac nakon rastave posvetio vjerničkomu životu pa je i nas ‘gurao’ u tom pravcu kako bi bio siguran da ćemo odrasti na pravom putu, za što smo mu nas troje najiskrenije zahvalni. Kako su godine odmicale, moj vjernički život sveo se na ‘moranje’ i bio je stvar navike. Sjećam se da mi se puno puta nije dalo ići na nedjeljnu misu ili moliti krunicu navečer s obitelju, no morala sam jer je baka tako rekla. Sve se to promijenilo 2015. godine kada sam na prijedlog jedne župljanke odlučila otići na formaciju za animatoricu. Kako u svemu tome ne bih bila potpuno sama, nagovorila sam brata da mi se pridruži. Nismo imali neka prevelika očekivanja, nego smo više iz radoznalosti otišli na prvi susret. Odmah smo ostali oduševljeni brojem mladih ljudi koji s radošću slave Gospodina. Kako su se susreti nizali, tako je naše oduševljenje i zbližavanje s Gospodinom raslo sve više i više. Naša su se srca potpuno otvorila Gospodinu na specijalizaciji za animatore. Nakon što smo se vratili kući sa specijalizacije Karlo i ja bili smo prepuni ideja. Dogovorili smo se sa župnikom da ćemo povremeno voditi biblijske susrete s prvopričesnicima, a nakon toga aktivnosti su se samo nizale. Odlučili smo okupiti mlade ljude koji su spremni darovati svoje slobodno vrijeme za Gospodina.«
»Zajedno s mladima iz susjedne župe sv. Mihaela arkanđela iz Miholca osnovali smo zajednicu. Počeli smo sa zajedničkim oratorijima za krizmanike, zatim smo u potpunosti preuzeli pripremu za sakramente prvopričesnika i krizmanika. Organizirali smo žive jaslice, dekanatske i biskupijske susrete, održavali radionice sv. Josipa u kojima smo djeci osnovnoškolskoga uzrasta davali besplatne instrukcije, imali smo božićne radionice i još mnogo toga. Naša sestra Emanuela je, zajedno s Katarinom Pofuk, našom prijateljicom od malih nogu, osnovala Nazaretsku skupinu u kojoj djeca imaju priliku učiti o Isusu kroz igru, ples i molitvu. Naša zajednica danas okuplja 20-ak članova. Karlo i Emanuela uz sve te programe aktivno sudjeluju na misnom slavlju u službi ministranata, a ja kao čitač. Sve to ne bi bilo moguće bez potpore našega svećenika i prijatelja Krunoslava Detića. On nas je uvijek podupirao i bodrio u svakoj našoj ideji. Znalo je biti problema i nesuglasica, no u takvim trenutcima uvijek bismo se sjetili riječi našega svećenika Krunoslava: ‘Kad činite dobro, a vi činite, zlo uvijek napada.’ Ljudi s kojima sve to radim moja su druga obitelj. S njima sam odrasla i dijelila svoje najsretnije i najtužnije životne trenutke. Ipak, kako godine odmiču, sve je manje vremena za aktivno djelovanje. Sada radimo na tome da pripremimo nove animatore koji će preuzeti aktivnosti koje smo dosad ustalili i koji neće dopustiti da taj sav trud koji se gradio godinama propadne.«
»Ne mogu riječima objasniti sreću i ljubav koju osjećam zato što sam odrasla u takvu okruženju i što sam odlučila otići na formaciju za animatora jer je to ono što me oblikovalo u osobu kakva sam danas. Tu sam mogla osjetiti veliku količinu ljubavi, potpore i dobrote koju se trudim svakodnevno širiti. Moja prijateljica Katarina Pofuk i ja planiramo u skoroj budućnosti otići u Afriku te darovati svoje vrijeme, ljubav i pomoć onima kojima je najpotrebnije. Ove je godine naša Bjelovarsko-križevačka biskupija domaćin Susreta hrvatske katoličke mladeži koji će se održati 17. rujna u Bjelovaru. Tomu se susretu jako veselimo. Vjera je meni vrsta ispunjenja, u vjeri sam svoja. U župi me prihvaćaju kakva jesam, sa svim svojim manama i vrlinama, nema skrivanja, pretvaranja. Vjera daje smisao svakomu životu, tako i mojemu.«
