Biste li mogli objasniti zašto je bila toliko (pre)stroga pokornička praksa u prvim kršćanskim vremenima da se nakon krštenja u slučaju pada u teške grijehe moglo samo jednom dobiti odrješenje, a u slučaju opetovanoga pada nije ga se više moglo primiti; ako je isti Krist i vjera u bitnom prije i danas kada više tako nije? I kako u vezi s tim shvatiti biblijske citate: Heb 6, 4-8; 10, 26-27?
Vaš čitatelj
U svom članku »Svećenik – pokornik i ispovjednik« mons. dr. Marin Srakić kaže da ispovijedi, to jest takve ispovjedne prakse kakvu danas poznajemo nije ni bilo do 8. stoljeća. To konkretno znači, a znamo iz povijesti toga sakramenta, da je sakrament ispovijedi doživio različite promjene i da su pokorničke prakse, kao što i sami pišete, bile različite, ponekad i vrlo teške. No bit je uvijek ostala ista: ispovijed ili sakrament pokore ili pomirenja četvrti je sakrament koji je ustanovio Krist kako bi kršćaninu, vjerniku – grješniku ponovno darovao milost izgubljenu grijehom. Temelj je toga sakramenta u moći otpuštanja ili zadržavanja grijeha, kao što znamo iz Evanđelja po Ivanu (20, 23), te vezanja i odrješivanja koju je Isus dao apostolima, kako je zapisao evanđelist Matej (18, 18). Promjene koje je sakrament prošao kroz povijest – kako je i crkvena misao o njemu dozrijevala – vidljive su i iz različitih naziva koje rabimo za njega i danas, pa tako govorimo o sakramentu ispovijedi, pokore, pomirenja, obraćenja. Upravo je obraćenje ono što također obilježava kršćanski život jer je njegov život upravo život obraćenja. Grješan čovjek uvijek osjeća potrebu stalnoga vraćanja u Božji zagrljaj, u zagrljaj Otca koji je oprostio rasipnomu grješnomu sinu sve njegove grijehe.
Povijesni su se oblici toga sakramenta mijenjali, pa tako znamo da je u prvim vremenima Crkve praksa bila takva da su se grješnici javno ispovijedali, pa su i pred crkvom vjernike koji su odlazili na bogoslužja molili da mole za njih grješne, javno su iskazivali kajanje bičujući se ili na druge načine, sve do srednjega vijeka kada je i došlo do promjene u shvaćanju sakramenta i do Lutherove reformacije koja je i zbog zloporabe toga sakramenta dovela do odbacivanja sakramenta ispovijedi i pokore. Katolička je Crkva na izazove reformacije odgovorila dekretom o sakramentu pokore na Tridentskom koncilu, na kojem je svečano ustvrđena nužnost ispovijedi: »Da bi se uživala blagodat spasonosna lijeka sakramenta pokore, odnosno odrješenja i oproštenja grijeha, potrebno je ispovjediti sve i pojedine smrtne grijehe, kojih se tko sjeti nakon potrebnog i brižnog razmišljanja«, piše R. Gerardi u Enciklopedijskom teološkom rječniku, tumačeći da je pojedinačna ispovijed svih pojedinih teških grijeha, uključujući okolnosti koje mijenjaju vrstu, nužna iure divino – po božanskom pravu. »Vlast otpuštanja ili zadržavanja grijeha pretpostavlja oblik suda, i zbog toga traži od pokornika da spremno otvori srce Božjem službeniku; a od službenika da donese duhovni sud kojim, djelujući u ime Kristovo, vlašću ključeva izriče presudu o otpuštanju ili zadržavanju grijeha« (Red pokore, 6b). Pokora je nekada, a može biti i danas, teška, posebno kada je riječ o teškim grijesima koje vjernik – i prema Zakoniku kanonskog prava – mora ispovjediti »po vrsti i broju«, ako ih je počinio poslije krštenja, ako oni »ključevima Crkve još nisu izravno otpušteni ni u pojedinačnoj ispovijedi priznati, a kojih je svjestan nakon pomna ispitivanja sebe«. »Preporučuje se vjernicima da ispovijedaju i lake grijehe« (ZKP, kan. 988).
Jednako tako, ispovijed mora imati neke značajke: mora biti jednostavna, ponizna, čista u nakanama, raskajana, tajna, iskrena, usmena, bolna, raspoložena za poslušnost. Mora se izraziti u obliku koji propisuje Crkva, kako bi pokajanje bilo uistinu i potpuno ljudsko i kršćansko. »Ona je izvanjsko i crkveno očitovanje nutarnjega obraćanja pa je stoga znak vjere kršćanina grješnika u otajstvo Krista i Crkve. Crkveni oblik očitovanja vlastitoga pokajanja, što je sastavni i strukturalni dio sakramentalnoga obreda, izraz je dakle i djelatnost krsnoga biljega: bogoštovni čin kojim kršćanin grješnik daje slavu Bogu, te tako priznaje njegovu dobrotu i milosrđe, i surađuje na ponovnoj uspostavi pomirenja«, piše Gerardi, dodajući da je ispovijed – i u tom bismo kontekstu mogli tumačiti i riječi iz Poslanice Hebrejima koje navodite – »crkveni znak stvarne želje za ispaštanjem zbog grijeha što se izriče samooptužbom za počinjene grijehe: nije psihološko rasterećivanje, nego religiozni spasenjsko-eklezijalni događaj, osobni odgovor u vjeri Božjem pozivu na obraćenje«. »Stoga je razumljivo zašto ispovijed mora biti cjelovita budući da je izvanjski i crkveni znak pravoga nutarnjeg obraćenja. Zato je nužno ispovijedati, jedan po jedan, sve smrtne grijehe, kojih se sjećamo poslije pomnoga ispita savjesti, a koji nisu ispovjeđeni, počinjenih poslije krštenja, ili od zadnje valjane ispovijedi.«
Crkveni nauk preporučuje i ispovijedanje lakih grijeha, a opravdano izostavljene ili zaboravljene grijehe (ako ih se kasnije sjetimo) trebamo ispovjediti u sljedećoj ispovijedi. Zatim, priznanje grijeha treba učiniti prema njihovoj vrsti, a Crkva samo u izvanrednim okolnostima dopušta opću ispovijed sa skupnim odrješenjem. No ostaje obveza osobne ispovijedi čim to bude moguće. Slaveći pokoru, vjernik danas ispovijeda potpunu nezasluženost Božjega oproštenja, njegovo susretljivo milosrđe, povjerenje u njegovu riječ i njegovu milost koja taj trud čini mogućim te daje zadovoljštinu pokorničkim djelima, čime pokazuje da se odvojio od svojih grijeha i da je svjestan nepravde počinjene protiv Boga, stvorenja ili stvorenoga.
