Prosvjed upućen Vladi Federalne Hrvatske protiv otuđivanja crkvenih prostorija u Križevcima, 16. lipnja 1945.:
»Savezno s odlukom Gradskog N.O.O. (stambeni ured) u Križevcima br. 453/45. od 4.VI.1945. koji se u privoju dostavlja vis. naslovu, vidljivo je da se ima oduzeti župnom uredu u Križevcima 4 sobe, koje bi imale služiti kao uredovnice za Odjel tehničkih radova. Prema izvještaju župnoga ureda u Križevcima od 14. lipnja o.g. doznaje ovaj Nadbiskupski duhovni stol, da se već namjeravani radovi preuređenja tih prostorija vrše.
Budući da je župni ured i dvor u Križevcima vlasništvo Kat. Crkve, a služi za potrebe ureda i osoblja uposlenog u njemu, to je odlukom Gradskog N.O.O. (Narodnooslobodilačkoga odbora, op. a.) u Križevcima dirnuto pravo slobode vjeroispovijesti i privatnog vlasništva. Ovo se kosi s deklaracijom Vlade Federativne Jugoslavije i izjavom Maršala Jugoslavije Josipa Broza – Tita, danom izaslanstvu višeg klera dne 2. lipnja o.g., pa se umoljava visoki Naslov da žurno odredi obustavu svih radova na preuređenju prostorija župnog ureda u Križevcima i oduzimanju istih, s time da se stave u prijašnje stanje« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 153.-154.).
To je tek jedan u mnoštvu dokumenata koji pokazuju kako je nakon završetka Drugoga svjetskoga rata vladala potpuna samovolja komunističkih vlasti koje su bahato i svom silinom provodile najobičnije bezakonje/krađu ne mareći za obećano i proklamirano pravo bilo kojih crkvenih ustanova i pojedinaca.
Bilješka o nekim događajima u to doba od 18. lipnja 1945.: »Dne 18.VI.1945. br. 56/BK upravio je nadb. St. predstavku na predsjedništvo vlade federalne Hrv. Bakariću moleći ga, da se kuća i kolegij Oo. Isusovaca na Rebru (Jordanovac 110), po Nijemcima njima oduzet vrati.
Narodna vlada Hrvatske, Komisija za vjerske poslove;
Br. 46/1945. dne 13.VI.45. piše ndbu Stepincu tužeći se, što župnik u Crnom Lugu nije dao zvoniti kad je umro vazduhoplovstva poručnik Velimir, major, pravoslavac.
Br. 55/BK dne 24.IX.1945. odgovara nadbiskup Stepinac da se tu radi o zbrci pojmova. Crni Lug je posve kat. kraj, pa je prema tome situacija jasna. U mješovitim krajevima trpe to biskupi. Episkopat ne brani, da se u općim narodnim ili drž. svečanim prigodama zvoni, ali uvijek preko crkv. uprave.
Kat. Episkopat svjestan si je uvijek svoje dužnosti prema inovjercima, pa odbija od sebe sumnjičenje o nekoj netrpeljivosti. U bivšoj još Jugoslaviji za patrijarha Dimitrija kušao je kat. Episkopat uspostaviti vezu s pravoslavcima. Došlo je do jednog sastanka, na kojemu pravosl. Episkop nije pokazao ni razumijevanje ni sklonosti za suradnju.
I prošlih je dana jedan kat. biskup kušao da se približi Patrijaršiji za međusobni sporazumni rad u zajedničkim pitanjima, ali nije naišao na nikakvo razumijevanje, već što više na otvoreno odbijanje« (str. 154.-155.).
Izjava u korist ustaškoga generala Tomislava Sertića 22. lipnja 1945. (rođen je 21. prosinca 1902. godine u Udbini, nakon završene Vojne akademije u Beogradu povjereno mu je nekoliko služba u vojsci Kraljevine Jugoslavije, u kojoj napreduje sve do čina majora. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj obavljao je različite dužnosti u sklopu Ustaške vojnice i bio zapovjednikom vojnih ustaških učilišta, a odlazio je i na bojišta i sudjelovao u akcijama. Posebno se istaknuo u borbama za Gospić, gdje je bio i ranjen. Englezi su ga uhitili i izručili jugoslavenskim vlastima, koje su ga osudile na smrt i strijeljale u Jajincima u Beogradu 27. rujna 1945. Očekivano, mjesto njegova ukopa do danas nije poznato, op. a.): »Potpisani nadbiskup zagrebački izjavljujem ovime, da osobno poznajem gosp. generala Tomislav Sertića kao plemenita čovjeka, puna čovječnosti, koji je uvijek osuđivao nepravde bilo s koje strane počinjene protiv bilo kojeg građana u NDH. Bio je uvijek spreman zauzeti se za kažnjenike i osuđenike. Radi toga svog osjećanja i nastojanja bio je sumnjiv nekim vlastodršcima, pače prijetilo mu se s nekih strana i smrću. Jasno je, da je ljubio svoj narod. No znadem i to, da je glavnim krivcima događaja u Hrvatskoj smatrao talijanske i njemačke okupacione vlasti, koje su svojom politikom nastojale što više zavaditi među sobom naš svijet i iskoristiti našu zemlju. Bio je uvjerenja, da treba zadržati položaje i tako spriječiti, da stranac ne uspije posve ostvariti svoje namjere« (str. 155.-156.).
Okružnica o božanskom pravu na odgoj djece u katoličkoj vjeri, 24. lipnja 1945.: »Smatram svojom teškom pastirskom dužnošću, da Vas upozorim na neke činjenice, da se ne bi danas sutra tko izgovarao, da nije znao, o čemu se radi i što mu je bila dužnost. Slijedeći nauk svoga Božanskog osnivača Isusa Krista, opominje Sv. Crkva u svom Zakoniku sve kršćanske katoličke roditelje: ‘Roditelji su vezani teškom obavezom, da se brinu za vjerski i moralni odgoj svoje djece.’… Isto tako… C.Z. govori: ‘Ne samo roditelji i drugi koji ih zamjenjuju, nego i gospodari i kumovi obvezani su brinuti se, da svi, koji su im podvrgnuti ili povjereni, budu poučavani u kršćanskom nauku…’ Te su odredbe crkvenog Zakona tako jasne, da nam se čini nepotrebno upirati dalje na ono, što crkveni Zakon traži od katoličkih kršćanskih roditelja…
U našoj domovini, protivno Božanskom i naravnom pravu, protivno pozitivnim odredbama Sv. Crkve i svim kršćanskim običajima hrvatskoga naroda, dokinuta je u višim razredima srednjih škola posve vjeronaučna obuka, u nižim je i pučkim fakultativna, i o tom bi imali odlučiti roditelji djece. Ja sam kao pastir dužan, pa ma i uz cijenu života upozoriti Vas na Vaše dužnosti i Vaša prava i reći Vam, da ste dužni tražiti za svoju djecu vjersku obuku u školama. To nije za Vas nikakova milost, nego Vaše sveto pravo i zato najstroža dužnost državne vlasti, da vaše pravo u cijelosti poštiva, te ništa ne dokida ni u kojoj školi ili razredu, što bi bilo na uštrb vjerskom i moralnom uzgoju Vaše djece.
Na to sam bio dužan upozoriti vas kao Vaš duhovni pastir, uvjeren, da time koristim ne samo Vama nego i pravo shvaćenim interesima naroda i države« (str. 156.-157.).
1. s deklaracijom Vlade Federalne Jugoslavije u pogledu slobode savjesti, slobode vjeroispovijesti i privatnog vlasništva;
2. s izjavom Maršala Tita predstavnicima višeg klera, koji su ga posjetili 2. lipnja o.g., da će naime pritvoreni svećenici i građanska lica biti kratkim procesom ispitani i onda odmah amnestirani ako su samo nešto govorili ili pisali, a nisu okrvarili ruke.
3.s izjavom Maršala Tita prigodom prvog kongresa antifašističkih žena Jugoslavije, održanog u Beogradu od 15. do 18. lipnja o.g., u kojoj se naglašuje: ‘Pitanje školovanja vaše djece nije još riješeno, još je na dnevnom redi i morat će se s time pozabaviti konstituanta. Ali od toga, do rješenja, definitivnog rješenja, kako će se djeca vaspitati, da li će vjeronauk u školi biti obavezan predmet ili neće biti, to će se pitanje riješiti kasnije… Ne tražimo da ih vaspitate u ateizmu…’« (str. 158.).
NASTAVLJA SE
