Važan iskorak u otkrivanju istine učinila je Njemačka koja je na Svjetskom kongresu psihijatrije održanom u Berlinu od 8. do 12. listopada otvorila vrata istini knjigom i izložbom pod naslovom »Uhvaćeni, progonjeni, uništeni: osobe s invaliditetom i invalidi u nacionalsocijalizmu«. Nakon što je izložba otvorena u njemačkom Bundestagu 2014. pod pokroviteljstvom saveznoga predsjednika Joachima Gaucka, prikazana je na nacionalnoj i međunarodnoj razini na mnogim mjestima, a ugostili su je parlamenti, muzeji, kongresi ili klinike, a do sada je izložbu posjetilo više od 280 000 ljudi.
Izložbi u Berlinu cilj je bio i predstaviti procese oduzimanja slobode i prisilne sterilizacije do masovnoga uništenja odabranih žrtava u vrijeme nacizma. Prikazani su počinitelji, žrtve i preminuli te se zahtijeva analiza događaja sve do danas. Tako se u dokumentima žrtava mogu vidjeti akteri uključeni u zločine i ideje o prisilnoj sterilizaciji i eutanaziji. Naglasak izložbe bio je na ideji da je svaki ljudski život vrijedan te da se svaka nemila scena i zloporaba psihijatrije moraju u potpunosti rasvijetliti, ma u čiju i kakvu svrhu to bilo. Središte je osoba sa svim vrijednostima koje ona nosi i kao takvoj treba joj pomoći i zaštititi ju u njezinoj nemoći i slabosti.
Posebno je kao oblik ili bolje rečeno formula zloporabe psihijatrije bila istaknuta eugenika. U nacističko doba ona se temeljila na pretpostavci da se reprodukcija mora kontrolirati zbog čistoće rase.
Tako je nakon 1933. rasna higijena u Njemačkoj postala naglašen politički program: socijalna i zdravstvena politika trebala je biti orijentirana na tzv. »vrijednost baštine« po mjeri režima u kojem se nalazio tzv. nadčovjek. Njemačke nacističke vlasti 1933. godine donijele su zakon po kojem se ljudi koji boluju od nasljednih bolesti obvezno moraju sterilizirati. Među onima koje je proganjao zakon za prevenciju oboljenja potomstva od nasljednih bolesti (njem. Gesetz zur Verhütung erbkranken Nachwuchses) bile su osobe s intelektualnim teškoćama, shizofrenijom, manično-depresivnim poremećajem, nasljednom epilepsijom, nasljednim sljepilom i gluhoćom te težim nasljednim deformitetima. Dokumenti i ilustracije bave se prikazom »genetskoga« zarobljavanja čitave populacije, gdje je do 1945. godine prisilno sterilizirano oko 400 000 ljudi, a ubijeno više od 200 000 ljudi. U odabiru pacijenata vodilja je bila istrjebljenje bolesnih ili nepoćudnih. Liječnici, medicinske sestre i ostali dužnosnici sudili su osobama koje su im bile povjerene. Isključivanje, progonstvo i uništavanje odabranih ljudi događalo se tada unutar bolničkoga sustava.
Na izložbi u Berlinu prikazane su fotografije iz obiteljskih albuma žrtava nacističkih »eutanazijskih« ubojstava i prisilne sterilizacije. Prije nego što su ih poslali u bolnice žrtve su živjele u svojim obiteljima, imale prijatelje ili kolege. Neki potomci nisu znali prošlost svojih predaka, a mnoge obitelji šutjele su o svojim mrtvima. Osim toga, »fotoalbum« na izložbi prikazuje fotografije počinitelja: liječnika, medicinskih sestara, vozača i administrativnoga osoblja koji su sudjelovali u ubojstvima. I oni se mogu vidjeti uglavnom u privatnim situacijama u obiteljskom fotoalbumu. Mnogi od njih ostali su na funkcijama nakon 1945. godine. Navedeno je i da su prisilno sterilizirane osobe i preživjeli te rodbina ubijenih pacijenata imali vrlo malu ili nikakvu društvenu potporu nakon 1945. godine. Tek je u osamdesetima počelo javno sjećanje na te žrtve. U posljednjem dijelu izložbe prikazan je poslijeratni proces i borba za priznanje i prava žrtava progona i za naknadu štete te su cijelomu svijetu otkriveni zločini o kojima je progovoreno struci i širokoj javnosti.
Na kongresu na kojem se okupilo više od 12 500 psihijatara iz cijeloga svijeta sudjelovali su i predstavnici iz Hrvatske, a među njima aktivni sudionici bili su prof. dr. Veljko Đorđević i prof. dr. Marijana Braš s Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Prema riječima dr. Đorđevića napravljena su dva iskoraka u psihijatriji na svjetskoj razini. Prvi je da se osoba vraća u središte skrbi i to je osnova za psihosocijalne intervencije u psihijatriji. Drugo, da se napokon otvoreno i javno govori o zloporabi psihijatrije bilo u političke ili neke druge svrhe. Dakle sve više se usredotočuje na razgovor s čovjekom, dakle prihvaća se čovjeka bez obzira na njegovo mentalno i fizičko zdravlje. To umnogome uključuje i duhovnu dimenziju koja osvjetljuje vrijednost ljudskoga života i njegov smisao. »Ne može čovjek biti čovjeku sudac, nego mu treba pomoći, prihvatiti ga, razumjeti njegovo psihosocijalno stanje.« Dr. Đorđević navodi da će se izložba premjestiti i u Hrvatsku, a to će biti poziv hrvatskoj psihijatriji da se suoči s režimskom psihijatrijom u totalitarnim sustavima, »a ne daj Bože ako takvih slučajeva ima i u nedavnoj prošlosti ili u sadašnjosti«. »Čovjek je iznad svega i on mora biti u središtu pozornosti, a ne mu prilaziti s drugih aspekata, bilo režimskih ili snagom moći. Da bismo mogli ići dalje, moramo rasvijetliti svoju prošlost. To će pročistiti hrvatsku psihijatriju, otvorit će oči i čist put novim generacijama«, ističe dr. Đorđević.
Dr. Đorđević ne krije da je bilo potresno za sudionike, dakle stručnjake, suočavanje psihijatrije sa zloporabom, no smatra da je nužno da se rasvijetli istina, u čemu su Nijemci napravili iskorak objavljivanjem knjige i priređenom izložbom koja je nastala u suradnji sa zakladama koje rasvjetljuju prošlost stradanja za vrijeme nacizma. Istina ne može biti strašnija od laži, a skrivanje istine vodi u mrak iz kojega ne može izniknuti život. Sinovi i unuci koji kroče pravim putom ne smiju snositi prijezir i kazne za nečasna djela svojih predaka, profesije ne smiju biti etiketirane zbog nečasnih djela svojih prethodnika. Zato je potrebno rasvijetliti istinu, ne skrivati zlodjela i učiniti sve da se nikada više mračna povijest ne ponovi. Istina i rasvjetljavanje mračne prošlosti zlodjela oslobađa od okova i vodi slobodi.
