– Onda, Biba, što ti kao prosvjetna djelatnica veliš za ove »dečke čakovečke« i profesora Franju – skrenu moja ženica Jelica naglo razgovor s »vremenske prognoze« na vruće školsko-zlostavljačke teme, u gostima kod Bibe i Dankeca – koji im je dao malo »vatrice pod nogice« i izgurao ih iz učionice?
– Bivša! Bivša prosvjetna djelatnica! – gotovo ljutito prvo rekne Biba ono najvažnije. – A što bih rekla? Gađali ga kredom i pljuvali po klupi, usred nastave. Trebao im je, valjda, nacrtati metu na vlastitoj košulji? Sam se udariti kredom posred čela? Ili… – ugleda me kako se smijuljim – možda je, po tebi Vilko, kad si ti tak pobožan, profa trebao reći: »Eto, Isuse, pljuvali su i na tebe pa neka pljuju i na me, slugu prosvjetnog, bijednog i neznatnog«, ha?!?
– Ma, neee… Biba – digoh ruke u obranu glave, pa nastavih kroz smijeh: – Nemoj me sad samo prosvjetarski flisnuti! Pa ja sam dušom i ostatcima zdrava tijela uza sve one koji su na društvenim mrežama dali potporu hrabrom Franji! Ništ’ kod nas bez Franja…
– E, a ja sam dopisala i svoje svjedočanstvo! Je l’ vi uopće znate zašto sam ja bivša prosvjetna djelatnica?! – prereže Biba pa nastavi brzinom i snagom strojnice: – Sad nakon deset i više godina mogu to i reći! Bila sam razrednica osmaša i imala u razredu jednog ekstra klipana, koji je maltretirao sve u razredu, skakao im po trbusima i po profesorskim autima, mahao skalpelom prema drugima… Pomislila sam, mlada i naivna: »Bože moj, pa ja ću biti kriva ako se dogodi neko zlo!« Pa sam onda krenula, sve po PS-u, pokušala tog Stanka, klipana, poslati na razgovor kod pedagoga i ravnatelja, ali mi je u western maniri rekao da »on nikud ne mrda«. Pa sam otišla ja sama… I dobila jezikove juhice, jer, »kako to nisam sposobna sama riješiti?«, ne će oni valjda svoje dragocjeno vrijeme prosipati na svaki takav slučajčić… Pa sam zvala klipanove roditelje, ali se nisu baš odazivali. Zapravo, otac mu je jednom došao, ali baš toga dana i pedagogica i ravnatelj su »morali hitno ići«, baš pola sata prije nego je tip došao u nekoj polumaskirnoj odori, pa se dvaput primio za futrolu i rekao da oni doma sa sinekom »nikakvih problema nemaju«. Kad mi je njegov »divlji dječak« sljedeći dan »istetovirao« Corsu, lijevim bokom »od C do A«, zainatila sam se! Napisala sam sve te tražene prijave i bezbrojna izvješća, po propisu, pa predala u školu, očekujući potporu. Prvo je stručni tim to htio »stručno« zataškati jer »nećemo valjda tako školu izlagati«, no bila sam uporna, sve do policije, sve do sastanka na koji sam ipak nekako dovukla »glavne glumce«, i sve do… privatne tužbe koju su naposljetku klipanovi roditelji podigli protiv mene! Protiv zlehude nastavnice koja od njihova anđela pravi vraga!!… I, vidi vraga, ja ostala nasukana i sama, napuštena ko minirano područje, pa naposljetku još dobila službenu opomenu kako sam propustila malog divljaka 15 puta opomenuti i sedam puta s roditeljima razgovarati, prije podnošenja prijave!?! I još usmeni »ukor« svojih nadležnih, kako »nisam za prosvjetu jer nemam dovoljno stručnih kompetencija i socijalnih komunikacijskih vještina«!
– E, da… stvarno – nadodah – tebi je očito puno više trebala »plemenita vještina«!
– Kakva sad plemenita vještina, daj me nemoj…
– Zar nisi nikad čula da se za boks veli da je to »plemenita vještina«?!? Eee, pa ja bih takvim klipanima poslao za profesora, recimo, jednoga Hrgovića! Pa da se muha čuje na školskom satu…
– Ma što je tebi, Vilko?! – konačno se uključi Dankec. – Pa u našem školskom sustavu nema ni muha ni mušica, čist je k’o suza!… Sve do suza.
