Rak je neprijeporno velik javno-zdravstveni problem u Hrvatskoj i prema dostupnim podatcima drugi je uzrok smrtnosti. Stoga ne čudi da se početkom veljače organiziraju brojne manifestacije, pogotovo na Svjetski dan borbe protiv raka 4. veljače te tjedan dana poslije toga, na Svjetski dan bolesnika.
Sama riječ »rak« nosi niz negativnih konotacija u većine ljudi, a prvenstveno je to strah od smrti, boli i umiranja. Kao što rak nije isključivo bolest pojedinca, nego cijele obitelji, tako rak ne zahvaća samo tjelesni aspekt čovjeka, nego njegovo cjelokupno »ja« koje uključuje i psihičko, socijalno i duhovno funkcioniranje. Dijagnoza raka stresna je za svaku osobu, ali su emocionalne reakcije vrlo različite i može se reći da ne postoje dvije osobe koje će jednako reagirati na bolest niti će se na jednake načine suočavati s njom. Većina ljudi osjeća strah, sklonost samooptuživanju kada pojedinci u vlastitim ponašanjima pronalaze razloge zašto su oboljeli, ljutnju. Neki ljudi potiskuju činjenicu da su oboljeli od raka te se ponekad ponašaju kao da se to njima ne događa. Većina proživljava tugu, depresiju, usamljenost i osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom. Važno je napomenuti da nema loše ili ispravne reakcije, jer je svaki osjećaj potpuno prirodan. No ako emocionalne reakcije i emocionalni problemi potraju dulje, dolazi do osjetnoga pada kvalitete života oboljele osobe, a time i članova obitelji.
Osim same borbe s tjelesnom bolešću, pred osobom se nalaze izazovi suočavanja s promjenama na tijelu, poteškoće u intimnosti i bliskosti, emocionalna nestabilnost, neizvjesnost ishoda liječenja i mogućega povratka bolesti, suočavanje s vlastitom prolaznošću i smrtnošću, suočavanje sa stigmatizacijom koja nerijetko prati onkološke bolesti. Iako se jedino holističkim pristupom u borbi protiv bolesti može povećati kvaliteta života, još uvijek je u osjetnoj mjeri zanemaren psihički, socijalni i duhovni aspekt svake osobe. Psihološka potpora i podrška više je iznimka nego pravilo, iako je poznato da negativna emocionalna stanja i neučinkoviti načini nošenja s bolešću pogoduju održavanju bolesti i usporavaju oporavak, a i sami bolesnici rijetko se odlučuju potražiti pomoć sve do onoga trenutka dok se ne razviju ozbiljnija negativna emocionalna stanja koja uvelike utječu na svakodnevni život. Navedeno i ne čudi jer u društvu ionako vlada negativan stav prema psihičkim problemima i odlascima psihologu. Stoga se oboljeli od raka moraju nositi s dvostrukim »udarima« stigme – onom koju nosi tjelesna bolest i onom koja je odraz emocionalnih stanja u kojim se nalaze.
Ljudi se uvelike razlikuju u načinima nošenja sa životnim problemima pa tako i u načinima nošenja s malignom bolešću. Neki će na prvi znak problema pribjegavati njegovu rješenju, neki će ga zanemariti ili potisnuti, a neki će pokazati snažnu emocionalnu reakciju poput ljutnje ili tuge. Ovisno o tome kako se osobe suočavaju s problemima ovisit će i to kako se brinu za sebe i svoje zdravlje. Neki će na prvu sumnju i na prvi simptom potražiti pomoć liječnika, neki će to jednostavno zanemariti, a određena će skupina ljudi biti toliko emocionalno preplavljena da će se više baviti svojim emocionalnim reakcijama, a zanemarit će signale koje tijelo šalje.
Ljudi se, osim što se međusobno razlikuju u načinima nošenja s bolešću, razlikuju i u spremnosti da razgovaraju o vlastitim osjećajima. Razgovarati o vlastitim osjećajima nije nimalo laka zadaća. Tada osoba otkriva svoje »nesavršenosti«, svoje istinske strahove i vlastita promišljanja o životu i njegovu smislu. Strah je normalna i prirodna reakcija svakoga čovjeka. No strah za nekoga može biti stanje koje paralizira i otežava suočavanje, a drugima će biti poticaj da se suoče sa životnim nedaćama. Podržavajuća okolina i okolina koja je spremna čuti strahove oboljele osobe, bez nametanja bilo kakvih rješenja, davanja savjeta i moraliziranja, uvelike pomaže osobi da se što bolje suoči i uhvati u koštac s bolešću.
Zahvaljujući napretku medicinskih spoznaja i tehnologije, mogu se otkriti oni pojedinci koji su pod većim rizikom za razvoj neke maligne bolesti. Ta spoznaja da osoba pripada u rizičnu skupinu nosi niz strepnja, napetosti, čestoga osluškivanja reakcija koje se događaju u tijelu. Pojedini će ljudi zanemariti tu činjenicu, izbjegavati misliti o tome, »zabijati glavu u pijesak« zavaravajući se da nije moguće da baš njih pogodi takva teška bolest. To često za sobom povlači i izbjegavanje odlazaka na preventivne preglede, zanemarujući vlastito zdravlje, odbijajući na taj način preuzimanje odgovornosti za vlastito zdravlje i vlastiti život. Biti rizična skupina osobu dodatno čini ranjivom, ona je pod povećanim stresom i u određenoj mjeri sklonija razviti negativna emocionalna stanja. S druge strane, ljudi koji pripadaju u takozvanu rizičnu skupinu odlazit će na redovite liječničke preglede, vodit će računa o stilu života, njegovat će zdrave navike i pozitivne emocije i održavati kvalitetne socijalne odnose. Jer opterećivanje, briga i strah hoće li osobu sustići bolest ne donosi ništa kvalitetno, samo loše raspoloženje koje će – ako ne će biti poticaj za razvoj bolesti – zasigurno narušiti kvalitetu života. S pravom se može reći da je život pun iznenađenja, a živjeti sad i ovdje, živjeti život u trenutku, dobar je put k dobru zdravlju.
Brojna su istraživanja ukazala na to da psihološka pomoć i potpora uvelike poboljšavaju kvalitetu života, a time posljedično pozitivno djeluju na ishode liječenja. Stoga potražiti pomoć nije slabost, nego hrabrost.
Brojni oboljeli postavljaju pitanja kako priopćiti bližnjima dijagnozu raka. Nerijetko skrivaju svoju bolest, bojeći se emocionalnih reakcija članova obitelji. Posebno teškim navode razgovore o svojoj bolesti s djecom. S obzirom na to da je maligna bolest takva da zahvaća cijelu obitelj i utječe na emocionalna stanja svih članova, nerijetko se događa da članovi obitelji izvještavaju o stanjima povećanoga stresa, razdražljivosti, osjećaja nemoći i iscrpljenosti. Pružajući skrb oboljelomu članu, proživljavajući njegova emocionalna stanja, trošeći svoje emocionalne resurse, članovi obitelji ne dobivaju psihološku podršku i pomoć, a rijetko ju i traže, smatrajući to sebičnim činom. Brojna istraživanja ukazuju na to da su članovi obitelji pod povećanim rizikom da razviju niz negativnih emocionalnih stanja poput depresije i anksioznosti, češće obolijevaju od nekih tjelesnih bolesti, a stupanj njihove psihološke patnje ovisi o stupnju emocionalnoga stresa oboljeloga. Posebno »zanemarena« skupina u obitelji malodobna su djeca koja teže shvaćaju i prihvaćaju bolest roditelja, a nedovoljna komunikacija unutar obitelji u djeteta može stvoriti dodatni osjećaj straha i dovesti do različitih načina reagiranja poput snažne ljutnje, povlačenja u sebe, tuge i zbunjenosti.
Kako pomoći i pružiti podršku oboljelomu? To je jedno od najučestalijih pitanja koja postavljaju članovi obitelji. Jedan od najboljih oblika potpore jest slušati oboljeloga, suzdržavajući se od davanja bilo kakvih savjeta. Jer ono što član obitelji smatra da bi bilo dobro za njega ne mora nužno značiti da je dobro i za oboljeloga. Emocionalna potpora leži i u dostupnosti, dostupnosti na način da oboljela osoba zna da ima nekoga uza se, nekoga s kim može i u tišini proživljavati vlastitu tugu i brige. Psihološka podrška znači razumjeti kroz što sve oboljela osoba prolazi, bez ikakvoga sažaljenja jer oboljelomu ne treba netko tko će ga žaliti, nego netko na koga se može osloniti i u koga se može pouzdati.
No što kad dođe kraj ovozemaljskomu životu? Smrt je neizostavan proces svakoga života. No nitko nas ne priprema na smrt i umiranje. To je tema o kojoj malotko želi razgovarati, smatrajući da se to nikad ne će dogoditi. To je svojevrsni tabu i kao da ima neku nevidljivu zabranu koja priječi otvoren razgovor o prolaznosti. Poznato je da religiozniji ljudi, ljudi koji vjeruju, imaju manji strah od prolaznosti ovozemaljskoga života. No usprkos tomu većina ljudi teško se miri s gubitkom i smrću. Tugovanje je prirodan proces koji započinje nakon gubitka drage osobe, a očituje se na tjelesnoj, emocionalnoj, mentalnoj i duhovnoj sferi. To je normalan i potreban proces kroz koji svaka osoba mora proći, i nikako ne predstavlja patološko stanje. Poricanje i potiskivanje emocija koje prate gubitak može samo narušiti kvalitetno funkcioniranje. Tugovanje podrazumijeva prihvaćanje gubitka, proradu boli zbog gubitka, prilagodbu tomu da umrle osobe više nema. Smisao žalovanja leži u iznalaženju načina kako održati vezu s umrlom osobom. U početku su to česti posjeti grobu, razgovori s umirućom osobom, a poslije se veza održava kroz sjećanja ne lijepe trenutke koji su pratili život.
Umor, gubitak apetita, poteškoće sa spavanjem, razni bolovi u tijelu poput bolova u trbuhu, glavobolja i vrtoglavica normalne su reakcije osobe koja žaluje, a intenzivne emocije straha, tuge, ljutnje, osjećaja usamljenosti i osjećaja krivnje, tuposti, beznađa, nezainteresiranosti i nemotiviranosti normalna su i uobičajena stanja koja prate gubitak. Osobe koje žaluju imaju snažnu potrebu biti same, sklone su izbjegavati ljude i određene situacije. Nerijetko se javlja ljutnja na Boga, osjećaj napuštenosti od Boga, promjene sustava vrijednosti, nameću se brojna pitanja u svezi sa smislom života i osobnom svrhom postojanja.
Budući da su ljudi u razdoblju žalovanja posebno osjetljivi, različiti oblici psihološke potpore od iznimne su važnosti da bi lakše podnijeli teškoće s kojima se susreću i da bi se uspješno prilagodili životnim promjenama.
Psihološka pomoć i potpora onkološkim bolesnicima i članovima njihove obitelji od iznimne je važnosti. Mogućnost prorade vlastitih briga, strahova i mogućnost suočavanja s novonastalim situacijama uvelike podiže kvalitetu života cijele obitelji, a time se povećava psihička dobrobit i prostor za osobni rast i razvoj. Usprkos činjenici da je psihološka potpora neophodna tijekom borbe sa zloćudnom bolešću, i dalje vlada pogrješno uvjerenje da su stanja depresije i anksioznosti »normalno« stanje, čime se bolesniku šalje poruka o »nepotrebnosti« psihološke pomoći. Stoga je važno istaknuti da psihološka skrb podrazumijeva uspostavu emocionalne i psihičke dobrobiti bolesnika i članova njegove obitelji, uključujući probleme samopoštovanja, teškoće prilagodbe na bolest, probleme socijalnoga funkcioniranja i stvaranja socijalnih odnosa. Uspostavljanjem emocionalne dobrobiti bolesnika i članova obitelji stvaraju se pozitivni odgovori i osobe se osnažuju kako bi se uhvatile u koštac s bolešću i nadišle sve one poteškoće koje prate liječenje.
Potražiti pomoć čin je hrabrosti, a ne kukavičluk. Nelson Mandela jednom je rekao kako »hrabrost nije odsutnost straha, nego je to pobjeda nad njim, a hrabar čovjek nije onaj koji ne osjeća strah, nego onaj koji ga pobijedi«.
