Kad prorok Izaija u prvom čitanju kaže da će se ono o čemu govori dogoditi na kraju danâ, on ne misli nužno na kraj cijele povijesti, nego prije na kraj razdoblja nevolja za narod. Tada će »Gora doma Gospodnjega biti postavljena vrh svih gora«. Gora doma Gospodnjega jest ona gora na kojoj je stajao jeruzalemski Hram, to jest gora Sion. Riječ je o središtu života izraelskoga naroda. Na taj način prorok govori o premoći izraelskoga Boga nad bogovima ostalih naroda, a time i o premoći Božjega izabranoga naroda nad svim narodima svijeta. Ta premoć ne će se dogoditi putem vojne pobjede, nego će sami narodi reći: »Hajde, uziđimo na goru Gospodnju, pođimo domu Boga Jakovljeva!«, pa tako započinje hodočašće naroda prema Jeruzalemu. Cilj je toga hodočašća da svi narodi upoznaju Božje »putove« i njegove »staze«, a to znači njegovu volju. Ona je vidljiva iz Božjega Zakona i iz Božje riječi.
Vršenje Božje volje postaje preduvjet za mir svijeta te će narodi »mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove«. Kao što ostali narodi dolaze sa svih strana kako bi upoznali Božju volju, tako je na kraju i Izrael pozvan da u Gospodnjoj hodi svjetlosti, a jasno je da je tim izrazom označena Božja riječ, vršenje njegova Zakona i život u skladu s njegovom voljom.
U evanđeoskom tekstu otvara se nova perspektiva. »Dan i čas« o kojem je ondje riječ nije više unutar povijesti, nego na kraju povijesti, kad dođe Sin Čovječji. To je onaj Sin Čovječji kojega je navijestio Daniel kad je vidio kako »na oblacima nebeskim dolazi kao Sin Čovječji«. Tajanstveni lik iz Danielove knjige potaknuo je naročita iščekivanja u narodu, koja su bila živa i u Isusovo doba. Iz apokrifne književnosti doznaje se da je taj Sin Čovječji netko tko će doći kao pomazanik – mesija, netko tko će trpjeti poput Sluge patnika kod proroka Izaije, ali i netko tko će na kraju suditi ljude te donijeti pobjedu onima koji su Božji.
Kršćanima koji su iščekivali drugi Gospodinov dolazak Isus u Matejevu evanđelju poručuje da budu spremni jer nije moguće predvidjeti kad će se to dogoditi. Pritom se služi slikom potopa u doba Noe ili slikom kradljivca koji potkapa kuću kako bi u nju ušao. Prva slika upozorava na podjelu koja će se tada dogoditi među ljudima. Kao što su za potopa spašeni Noa i njegova obitelj, tako čovjek treba paziti da o drugom Gospodinovu dolasku bude spreman, da poput Noe bude u korablji koja znači spasenje. Druga slika upozorava na nenadanost toga trenutka. Kao što čovjek ne može unaprijed znati kad će mu doći lopov da ga okrade, tako ne može znati ni kada će doći Gospodin.
Stoga kroz cijelo vrijeme valja biti spreman pa zato Isus i poziva: »Bdijte dakle!« ili: »Budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi«.
U drugom čitanju i apostol Pavao poziva na budnost: »Vrijeme je da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo«. Cijeli je tekst ispunjen velikim novozavjetnim suprotnostima: noć – dan, tama – svjetlost, san – budnost. S jedne su strane izrazi koji su i u prethodnoj židovskoj apokaliptici, a onda i kod prvih kršćana, označavali da je svijet obilježen zlom. S druge su strane izrazi koji označuju ljepotu, sigurnost i mir budućega svijeta koji će Bog ostvariti.
Ipak, dok je u prethodnoj apokaliptici sadašnji svijet viđen kao beznadno iskvaren, te će biti uništen i sasvim zamijenjen novim, iz Pavlova je teksta vidljiv novi pristup. Ljepota, sigurnost i mir budućega svijeta može se živjeti već sada i ovdje. Biti spreman i budan kako drugi Gospodinov dolazak ne bi iznenadio te se čovjek nađe izvan »korablje« koja znači spasenje, znači usvojiti već sada vrijednosti budućega svijeta. Te se vrijednosti očituju u Božjoj volji.
Vrijeme došašća može biti izvrsna prilika za osobno i zajedničko ispitivanje Božje volje kroz čitanje njegove Riječi, kroz zajednička liturgijska slavlja, kroz razgovore s drugim vjernicima. Biti spreman za drugi Gospodinov dolazak znači najprije promatrati njega u prvom dolasku, gledati kako je živio i što je naučavao, pa ga početi nasljedovati. Biti spreman za drugi Gospodinov dolazak znači biti spreman za mijenjanje samoga sebe. Biti spreman za drugi Gospodinov dolazak znači biti spreman krenuti prema duhovnoj Gori doma Gospodnjega, okrenuti se prema Bogu i biti zagledan u njega. Biti spreman za drugi Gospodinov dolazak znači početi već sada živjeti ljubav i mir budućega svijeta. To započinje pomirenjem s Bogom, a nastavlja se kroz pomirenje sa svim ljudima.
To znači i Pavlov poziv: »Zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom«. Vjernik na sebe treba na neki način navući Krista. To se već dogodilo u krštenju, ali to mora biti vidljivo i svim ljudima uokolo. Ovo svakodnevno zaodijevanje Kristom ne događa se riječima, nego životom.
Tada će se početi razumijevati da, unatoč svim nevoljama i teškoćama s kojima se čovjek susreće, svijet nije bez nade utonuo u duboku tamu, nego je ispunjen svjetlom nade koja dolazi od Boga i ispunja svakoga čovjeka. Svakodnevne zornice mogu poslužiti kao znak ove nutarnje promjene čovjeka koji iz tame želi doći k Božjem svjetlu, osluškujući njegovu riječ, uživajući u njegovoj blizini, primajući pričest, jačajući se svjedočenjem cijele zajednice, da bi onda pošao dalje i to svjetlo kroz dan donosio svakomu.
