Crkveni pastiri, za razliku od svjetovnih vođa, u pravilu nisu od početka svoje službe izloženi nemilosrdnoj kritici članova svoje zajednice. Ona ih uvijek prima dobrohotno, s nadom u duhovni napredak. Zajednica obično s vremenom izgradi odnos prema pastiru, uzimajući u obzir objektivne činjenice pred pozadinom intimnoga, subjektivnoga doživljaja vjerskoga zajedništva. Pa kad na kraju katolik donese ocjenu rada svojega pastira, ona je uvijek parcijalna, odnosi se uglavnom na svjetovnu dimenziju njegova djelovanja. U vrlo rijetkim slučajevima ona je potpuno negativna jer odnos vjernika i svećenika najvećim dijelom i nije podložan ocjenama, njegov glavni sadržaj čini duhovno zajedništvo koje i nije mjerljivo i u kojem konačnu ocjenu daje samo Onaj koji je iznad svih.
No istaknuti crkveni pastiri, poput primjerice biskupa, izloženi su od prvoga trenutka, poput političara, kritičnomu pogledu javnosti, u kojoj ocjenjivači nisu uvijek vjernici pa im ni duhovno zajedništvo ništa ne znači. Uostalom biskup, htio – ne htio, ima važnu političku ulogu jer je istodobno i predvodnik skupina građana sa zajedničkim identitetom, iskustvima, potrebama i interesima. Novi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša kao visoki crkveni službenik ima već dosta utakmica u nogama, naučio je nositi se s različitim strukturama, stoga mu vjerojatno i nije bilo teško predvidjeti s kakvim će se izazovima suočiti kao »frontmen« Zagrebačke nadbiskupije i na neki način cijele Crkve u Hrvata kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije.
Svi vjernici novoga su nadbiskupa dočekali onako kako se nadbiskupa inače i dočekuje, s blagonaklonom radoznalošću i očekivanjem da će im, kao i njegovi prethodnici, dati osobni poticaj u rastu u vjeri. U tom smislu imenovanje nadbiskupa i nije nekakav spektakularan događaj za svijet. No kao društveno istaknuta osoba, što zagrebački nadbiskup po svojoj dužnosti jest, postoji i »politička dimenzija« njegove službe. Nadbiskup Kutleša uspio je oko sebe sačuvati mir. Praćen budnim okom javnosti, koja čeka na svaki krivi korak, koja svaku riječ stavlja na zlatnu vagu, dobio je, s obzirom na potencijal protucrkvenoga raspoloženja, dosad čak i manje teške udarce, poput onoga u osvrtu Jutarnjega lista.
Željko Trkanjec, svojedobni glasnogovornik ministra vanjskih poslova Mate Granića, čovjek s diplomatskim i novinarskim iskustvom, našao se u ulozi onoga tko će nadbiskupu Kutleši dati početnu ocjenu i odrediti mu mjesto u nizu hrvatskih javnih osoba. Slika što ju je u Jutarnjem listu ponudio Trkanjec i nije baš oštra, a čini se da se nadbiskup nije ni dao odvesti na mjesto kamo ga je uputio.
Nadbiskupov nedavni »veliki« izlazak na »javnu pozornicu« dogodio se na Veliku Gospu u Mariji Bistrici. Novi pastir zagrebačke Crkve vjernicima je slao poruke koje je smatrao primjerenim trenutku, liturgijskomu okviru i svojemu osobnomu profilu. Njegova propovijed u Mariji Bistrici, gledano svjetovnim očima, dakle politički, nije bila napeta. Nije se ni s kim zakačio, nije ni u koga upirao prstom, nikoga hvalio, nije pokazivao želju za izazivanjem podjela u društvu. Iz perspektive novinara ili političkoga analitičara gotovo bi se reklo da se nema o čemu pisati.
Upravo je stoga svojom propovijeđu dao priliku vjernicima da se potpuno prepuste mislima o temeljnim pitanjima svojega odnosa s Bogom, da dožive misu kao ono što ona jest, zajedništvo vjernika pred Stvoriteljem. Ovdje nije mjesto za teološka razmatranja ni za tumačenje propovijedi, no u političkom kontekstu valja podsjetiti da je nadbiskup razmatranjem o Mariji, posebice rečenicom o njezinu životnom poslanju, uputio na neodvojivost vjere od društvene uloge vjernika. Rečenica: »Između Marije i njezina uznesenja na nebo stajalo je životno poslanje – taj predivni Božji dar«, nije samo podsjećanje na kršćanske postulate, nego može poslužiti kao podloga svakomu razgovoru o političkoj dimenziji identiteta kršćanina. Ta politička dimenzija uključuje i izazove, dvojbe i odnos prema drugima, od onih koji su drugoga mišljenja pa sve do protivnika.
Je li Željko Trkanjec Kutlešin protivnik ili nije, to je njegova stvar, ali poznajući hrvatsku medijsku scenu, moglo se pretpostaviti gdje će se pojaviti tekst koji će nadbiskupu Kutleši osporiti naslov uglednoga crkvenoga pastira. Povod se ukazao u njegovu intervjuu Večernjemu listu 13. kolovoza.
Trkanjec u Jutarnjem zamjera Kutleši niz izjava u intervjuu, a pritom nije naveo ništa što mu ne bi zamjerio. Predbacuje mu što kao vlastite uzore ističe kardinale Alojzija Stepinca i Franju Kuharića, a ne ističe primjerice kardinala Franju Šepera. Pa zar netko treba polagati račune o tome tko će mu biti uzor? Nadbiskup očito nije ni imao namjeru nabrajati zasluge svojih prethodnika, nego je jednostavno spomenuo one u kojima osobno vidi primjer i nadahnuće. No u daljnjem tekstu Trkanjčeva osvrta vidi se i zašto ističe nadbiskupov odnos prema uzorima jer tu njegovu izjavu smješta u prepoznatljiv obrazac obračuna s Crkvom.
Nije lijepo govoriti o nečijim namjerama ako ih nije izrekao, ali iz aviona se vidi da Stepinac u tom tekstu ne smije proći dobro. Autor već na početku navodi Kutlešinu izjavu o »neshvatljivim protivljenjima« kanonizaciji blaženoga Stepinca, tvrdeći da nadbiskup time dovodi u pitanje odluku Svete Stolice. Tko je rekao da se Sveta Stolica protivi kanonizaciji Stepinca? Kutleša to nije rekao.
Nadalje, Trkanjec otvoreno tvrdi da Stepinac nije imao čistu savjest i da bi to čak mogao biti i razlog odgode kanonizacije. »Čista savjest, nije to neupitna karakteristika Stepinca i unutar Katoličke Crkve«, piše Trkanjec. Time ponovno oživljava izričaj komunističkih agitatora o Stepincu i Crkvi, pokazujući da u hrvatskom medijskom prostoru nesnošljivost prema Crkvi i njezinim istaknutim predstavnicima nije nestala. Taj izričaj ima iste temelje još od javne agitacije komunista protiv Crkve, koja je kulminirala za suđenja Stepincu.
Jedno od lica te agitacije bio je nedavno preminuli novinar Inoslav Bešker, koji je kao medijski komesar Stepinca prikazivao kao zločinca, a Crkvu kao zločinačku organizaciju, te se kasnije prometnuo u stručnjaka za crkvena pitanja koji je Hrvatima tumačio spasenjsku poruku. Beškera su nazvali »bardom hrvatskoga novinarstva« pa stoga i ne čudi što danas novinari proizišli iz njegove idejne škole ponovno tvrde da Stepinac nije imao čistu savjest.
Upravo kao da se konzultirao s pokojnim Beškerom, Trkanjec upotpunjuje obrazac zamjerkom Kutleši da »vraća u život« sintagmu o »Crkvi u Hrvata«. Nije poznato da je ta sintagma bila mrtva, kao ni zašto bi bila pogrješna. Riječ je jednostavno o preciznom opisu određene društvene konstelacije. Crkva u Hrvata upravo je to, Crkva koja živi u određenoj organskoj cjelini, neovisno o političkim okolnostima ili čak granicama koje u tom kontekstu spominje Trkanjec. On pritom otvara tipičnu postjugoslavensku perspektivu pitajući se zašto zagrebački nadbiskup u kontekstu Crkve u Hrvata govori samo o Crkvi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a ne spominje hrvatske katoličke vjernike i u Srbiji, Crnoj Gori, Mađarskoj, Kosovu, Sloveniji i Austriji. Mogli bismo onda dodati i Hrvate katolike u Rumunjskoj, Slovačkoj i Italiji.
»Crkva u Hrvata« nije politička sintagma, nego crkvena, ali pritom smeta određenim političkim opcijama. Ona se odnosi na jedinstveno područje koje se, bez obzira što o tome mislio Trkanjec, odlikuje određenim povijesnim i prostornim značajkama. U skladu s tim u administrativnom smislu Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija BiH imaju neka zajednička tijela koja su odraz sraslosti crkvenih struktura na tom području. Trkanjec u tom kontekstu, opet u duhu nametanja nečiste savjesti Crkvi, kaže kako Kutlešine izjave »impliciraju pretenzije«. Kutlešine ih izjave ne impliciraju, ali ih impliciraju Trkanjčeve.
Nije jasno što točno znači njegova rečenica: »Otklonit ću se zaključaka koji bi povezivali mjesto nadbiskupova rođenja s takvim odabirom naracije.« Ali kad smo već kod toga, može slobodno prošetati primjerice na potezu između Baga i Medvidovića Drage pa će vidjeti kako prihvaćanje međunarodno priznate granice ne uklanja osjećaj zavičajnoga i naposljetku nacionalnoga zajedništva. Ili kad je riječ o nadbiskupovu užem zavičaju, neka pokuša bilo kojemu Duvnjaku reći da ne pripada hrvatskomu nacionalnomu korpusu pa će vidjeti kakav će odgovor dobiti. Teško da bi se to moglo opisati kao pretenzije jer ti su ljudi itekako svjesni i kulturoloških i političkih okolnosti u kojima žive.
Neovisno o tome kakve su mu namjere, Trkanjec se svojim tezama pokazuje nedostojnim svojega bogatoga profesionalnoga iskustva. Jednostavno prelazi preko činjenica i nisu mu jasne stvari koje su svima jasne. Pa i kad tumači propovijed u Mariji Bistrici, ni jedan mu profesor ne bi dao prolaznu ocjenu. Stvarno kao da je početnik. Kutleša je ondje jasno rekao: »Drage majke, ostanite vjerne svojemu pozivu supruge i majke.« Trkanjec je to vjerno i prenio. A onda piše kako Kutleša time žene gleda isključivo kao redovnice, supruge i majke. Pogrješno, dvostruko.
Kao prvo, neka pogleda rečenicu koju je citirao pa će vidjeti da se nadbiskup njome ne obraća svim ženama, nego majkama. A na što će drugo pozvati majke nego da budu vjerne svojemu pozivu majke? Uzgred, nije ni jednom riječju pozvao majke da budu redovnice. Svaki katolik zna da to baš ne bi išlo, a kamoli nadbiskup.
Kao drugo, Kutleša se u toj propovijedi, uz brojne uloge koje pojedinac, bio muškarac ili žena, ima u društvu, izričito obratio svim ženama, navodeći poruku pape Ivana Pavla II. hrvatskim ženama: »Vaša je nazočnost prijeko potrebna u obitelji, u društvu, u crkvenoj zajednici.« Trkanjec tu očito selektivno sluša i čita poruke zagrebačkoga nadbiskupa. Stoga ne iznenađuje njegov zaključak da ga »iskreno raduje što ne dijeli stavove« Kutleše te »obojice Puljića«, nadbiskupa kojima predbacuje isti odnos prema ženama. Eto, očito bi patio da dijeli njihova stajališta.
Trkanjec u svojem osvrtu spominje i svojedobnu izjavu kardinala Josipa Bozanića o »grijehu struktura«, koja je politički zloupotrjebljavana i protiv Crkve i protiv određenih političkih struktura. Kutleša se s pravom požalio da se previše toga gleda u političkom kontekstu, ali Trkanjčeva zamjerka Kutleši da se bavi politikom potpuno je nedemokratska. U demokraciji svatko je pozvan baviti se politikom, u skladu sa svojim mjestom u društvu. Crkveni velikodostojnik ni prema crkvenim ni prema svjetovnim pravilima nema pravo nametati politička rješenja, ali ima dužnost utjecati na njihovo oblikovanje. To je ta finesa koja čini razliku između demokracije i totalitarizma. A kad je riječ o totalitarizmu, Trkanjec govori o »slobodnomislećem dijelu nacije«, pri čemu očito vjernike svrstava u one koji ne misle slobodno. To nije samo uvrjeda zdravomu razumu, nego je u potpunoj suprotnosti sa svim demokratskim normama i vrijednostima zapadne civilizacije. Doista, to je govor koji je bio moguć samo u totalitarizmu.
Nadbiskup Kutleša zasigurno je dobro svjestan činjenice da njegova služba ima i političku dimenziju. Čitajući Trkanjčev osvrt u kontekstu ideoloških zasada iz kojih je iznikao, ta »politička dimenzija« nadbiskupove službe ne će biti nimalo laka.
