Sveti Jeronim bio je čovjek koji nije volio okolišati ni davati kompromisne savjete drugima, nego je radije kao vrstan duhovnik bratski upućivao duhovno one s kojima je dijelio prijateljstvo. Uvijek je iskreno savjetovao, u skladu s evanđeljem, da se izbjegava grijeh, a živi autentična krjepost, kao što je činio s prijateljem Rustikom: »Uzevši te za ruku, sve čemu te želim uputiti i što, kao vješt mornar (kojemu se brod više puta razbijao) poduzimam da poučim neiskusna lađara stoji u tome da te urazumim gdje je obala na kojoj se nalazi gusar čistoće; gdje je Haribda lakomstva, koje je korijen svih zala, gdje su Scilini psi, klevetnici o kojima apostol veli: ‘Koljući se među sobom, pazite da ne upropastite jedan drugoga.’ Još k tomu da te činim poznati kako bezbrižni usred tišine nasjednemo kadikad na libijske prudove grijeha, i napokon da ti kažem kakvih otrovnih životinja u sebi ima pustoš ovoga svijeta.«
Jeronim je znao da autentičan kršćanski život nije lagan, no to nije bio razlog da ga ne potakne da još više i žarče prione na vjerodostojno življenje: »Ako svjetski trgovci toliko podnose da se dokopaju nepouzdana i propadljiva bogatstva, i da očuvaju, riskirajući dušom, što mnogim pogiblima iskaše, što treba da čini trgovac Isusa Krista koji, nakon što je sve prodao, traži vrlo skupocjeno zrno bisera, i za novac što ima za sav svoj imetak kupuje polje u kome može naći blago koje ni lupež nije vrijedan iskopati ni razbojnik oteti?«
Svetac iz Betlehema znao je da bi mu netko mogao zamjeriti na otvorenom prozivanju mana, no znao je da je kršćanska dužnost bratski opominjati, bez obzira na to što bi se netko mogao i uvrijediti na to uzimajući kao osobno prozivanje: »Znam da ću se omraziti s premnogima koji drže za svoju uvrjedu općenito govorenje o duševnim manama; a dok se na me srde, pokazuju kakva im je savjest: te puno gore sude sebe negoli mene. Ja doista nikoga ne ću imenovati: niti ću starinskom komedijaškom slobodom odabrati nekoja lica, ni dirati im u živac. Razumnim ljudima i pametnim ženskim glavama pristoji se tajiti, i još ispravljati što u sebi znaju, i srditi se prije na se nego na me; a ne obasipati psovkama onoga koji opominje, i koji ako će biti u istim grijesima, barem je u tom bolji što mu nisu mile njegove zločestoće.«
