Vozeći se Jadranskom magistralom, na pola puta između Šibenika i Primoštena, u jednoj od najdužih uvala Jadrana mogu se doživjeti prirodna raznolikost i bogatstvo u spoju kristalno čistoga mora i guste borove šume. Smještena u središtu hrvatske obale, Grebaštica, naseljeno mjesto još od davnih rimskih vremena, danas zahvaljujući turizmu doživljava novi procvat i preobrazbu.
Nekadašnje težačko mjesto ima sve više turističkih sadržaja i smještaja. Grade se vikendice, apartmani, kampovi, ali i ugostiteljski objekti. Ipak, najprepoznatljiviji simbol u zaleđu jest obrambeni srednjovjekovni bedem na poluotoku Oštrici, izgrađen u 15. stoljeću u obrani od učestalih turskih navala, a kasnije su prostori korišteni kao karantena za oboljele od kuge te sklonište od gusarskih napada… Unatoč svim povijesnim izazovima i turbulencijama, vjernost tamošnjih stanovnika Katoličkoj Crkvi ostala je izražena do danas, uz bogatu tradiciju koju baštini Grebaštica, koja se spominje kao župa od osnivanja Šibenske biskupije 1298. godine.
Za oko 1200 stanovnika Grebaštice, koja u svom sastavu ima veći broj mjesta uz more (Galešnica, Banovci, Dumići, Jakovljevići i Šparadići), kao i četiri zaseoka u zaleđu (Konoba, Brnjača, Svirčići i Gornji Banovci), od listopada 2017. godine pastoralno se skrbi 69-godišnji svećenik Mato Drljo iz Vrhbosanske nadbiskupije. »Grebaštica ima perspektivu, mjesto se širi, ne iseljavaju se ljudi, žive od turizma i poljoprivrede. U lijepoj prodolini dobro uspijevaju masline i smokve, ranije je bilo i loze – zemlja je plodna. Mjesto izgleda puno veće nego što ima stanovnika, više je kuća nego ljudi. Sada kada sam obilazio obitelji za blagoslov uoči i nakon Božića, mnoge su kuće bile prazne. To su vikendice ili vile koje se otvaraju za turiste u ljetnim mjesecima«, tako župnik Drljo opisuje mjesto koje je tek s izgradnjom Jadranske magistrale dobilo na značenju – zbog lijepe uvale i razvoja turizma. Do tada su stanovnici bili dosta izolirani od drugih mjesta, jedina poveznica bila je iz unutrašnjosti, iza »grebena« – po kojem je i Grebaštica dobila ime – a iza kojega se nalazi Vrpolje. Tamo je željeznička postaja koja je mjesto povezivala sa Šibenikom, ali do nje je trebalo doći pješice.
Uz današnju razvijeniju cestovnu infrastrukturu do Šibenika, udaljenoga 15-ak kilometara, stiže se za desetak minuta, a mnogi automobilima upravo dolaze na misu u župnu crkvu, koja je posebna u širim okvirima. Naime, dvije su malene stare kamene crkve – sv. Marije i sv. Petra – izgrađene jedna do druge i tako su »priljubljene« jedna cjelina. Uz crkve se nalaze stećci i poklopac rimskoga sarkofaga. »Župa je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, no budući da je u blizini biskupijsko marijansko svetište Vrpolje gdje se već tradicionalno slavi Velika Gospa, u Grebaštici se slavi Bezgrješno začeće 8. prosinca. Uz to slavi se i Uzašašće Gospodinovo, Spasovo, koje se ovdje naziva ‘Križi’ jer se nekada na taj dan obavljao blagoslov polja i životinjskoga blaga. Mi još uvijek uz taj blagdan imamo procesiju i svečano ga slavimo«, kaže župnik Drljo o mjestu koje je između dva velika turistička središta ipak zadržalo skrovitost i mir.
Prema župnim maticama prošle je godine bilo 17 krštenja i 16 sprovoda župljana, a bila su i dva vjenčanja. Prva pričest u Grebaštici se organizira svake godine. Prošle je godine bilo pet prvopričesnika, a sada ih se osam priprema za primanje toga sakramenta. Devet krizmanika primilo je sakrament kršćanske zrelosti u 2018. godini, a i nove kandidate župnik – osim na katehezama koje za njih održava u župnoj kući subotom – uključuje u liturgiju. »Svake se nedjelje kao čitači izmjenjuju kandidati za krizmu, da se i na taj način predstave zajednici i vjernici ih upoznaju. Jer zbog skučenosti i male crkve teško se može organizirati klasično predstavljanje prvopričesnika i krizmanika. Ministranti se osim služenja oko oltara uključuju i u biskupijske susrete, a organizirali smo i duhovne obnove za odrasle preko zajednice ‘Molitva i Riječ’, ali odaziv nije velik. Želja mi je uz nekoga mlađega svirača pokrenuti zbor mladih«, govori župnik Drljo, kojemu se svidio život u Grebaštici, kamo je došao nakon umirovljenja zbog nedostatka svećenika u Šibenskoj biskupiji.
Rodom je iz Lukšija, sjemenište je završio u Visokom, a teologiju u Sarajevu te je nakon službe župnoga vikara u Derventi i Bosanskom Šamcu 1980. godine otišao na studij crkvenoga prava u Rim na Papinsku akademiju. Kao vatikanski diplomat službu je vršio u Etiopiji, Belgiji i Iraku, a onda je 1990. imenovan župnikom u njemačkoj župi Augsburg. Godine 1992. preuzeo je hrvatsku katoličku misiju u Novom Ulmu, gdje je župnikovao do 2008., kada je otišao u Freiburg, gdje je ostao do umirovljenja, a u Grebašticu je stigao krajem 2017. godine. »Trenutačno se restaurira crkva sv. Petra koja je jedno vrijeme služila kao sakristija. Prošle smo godine blagoslovili jednu kapelicu uz cestu posvećenu sv. Anti u zaseoku u kojem nitko ne živi, a na području Grebaštice više je starih i povijesnih lokaliteta na kojima su nekada bile crkve«, govori župnik Drljo, koji se u plodnoj dolini i sam posvetio sadnji voćaka i loze u vrtu župne kuće te se zainteresirao za pčelarstvo.
Rođeni Grebašćanac Zdravko Svirčić (59) pripovijeda da je njihovo mjesto od poljoprivrednoga postalo turističko u posljednjih 30-ak godina, a prisjeća se i godina provedenih u župi u kojoj je od malih nogu. »Pričestio me i pripremao za krizmu don Jure Vukušić. On je bio dugogodišnji župnik u Grebaštici i Jadrtovcu, iako je živio u Šibeniku. Putovao bi za nedjeljnu misu biciklom, a kasnije autobusom – mnogi ga se ovdje rado sjećaju. Kasnije, kada sam bio u srednjoj školi, župnik nam je od 1977. do 1980. bio sadašnji biskup u miru Ante Ivas. U to smo se vrijeme okupljali na kateheze u župnoj crkvi – mi mladi i svećenici iz okolnih župa rasli smo zajedno u vjeri«, govori umirovljenik Svirčić, nekadašnji zaposlenik TLM-a u Ražinama. On u tjednu dolazi na misu te je jedan od predvoditelja molitve krunice. Svjedoči da prisutnost svećenika u mjestu mnogo znači za vjernike i vjerničku zajednicu.
Njegova supruga Svjetlana Jurković Svirčić (52) prihvatila se prije 6-7 godina vođenja zbora koji animira pjevanje na župnoj misi u 11 sati. »Na početku su bila samo 3-4 pjevača. Ja sam svirala, no kada sam se prihvatila vođenja zbora, polako smo i uz prijašnjega župnika Marinka Mlakića počeli okupljati širu zajednicu. Počeli su dolaziti vjernici, pa nas je sada 10 do 15 pjevača. Imamo probe petkom. Naš župnik Mato dobro nas je izoštrio i sa sluhom i izborom pjesama, pažljivo nas prati i podupire, tako da smo zadovoljni svakom probom. Pjevači rado dolaze na probe, većinom su to stariji, pa se u župi družimo i nakon proba i nedjeljom nakon mise. Prije sam pješice dolazila 20-ak minuta do crkve, nije mi bio problem. Veseli me što mogu biti dio zajednice«, govori voditeljica zbora Jurković Svirčić, rodom Šibenčanka, koja je aktivna kao harmonikašica u kulturnoj udruzi »Šibenske šuštine«. Kao »došljakinja« dobro je primljena u Grebaštici, s obitelji se bavi maslinarstvom, a ljeti turizmom – tako da kaže da joj nikada nije dosadno.
A da se uz turizam stanovnici bave i maslinarstvom te uzgojem smokava svjedoči i predsjednik mjesnoga odbora Grebaštica Donja dr. Branko Peran (57), umirovljeni policijski službenik koji je bio i načelnik zagrebačke policijske uprave te pomoćnik ministra pravosuđa, koji se također zalaže za izgradnju nove primjerenije veće crkve kako bi mogla primiti sve domaće vjernike, ali i goste u ljetnim mjesecima. »Kao što se i država odredila za turizam, tako je i Grebaštica postala turističko mjesto, a u tijeku su izmjene prostornoga plana pa više nema zaprjeke i zabrane izdavanja građevinskih dozvola. Zato sada uz more niču novi objekti, Grebaštica će postati veliko mjesto, a u budućnosti imat će i predispozicije da bude zasebna općina«, govori Peran i ističe da je nužno riješiti infrastrukturni problem kanalizacije u mjestu, a želja im je šetnicom uz more povezati mjesto s Primoštenom, što bi bila dodatna ponudu za turiste, ali i bicikliste. I on se, kao i mnogi, u mirovini vratio iz grada u Grebašticu na padine okolnih brda i uz more, jer kaže da je ondje jednostavnije i ugodnije živjeti.
Sličnu priču ima i Ljubica Belakušić koja sa suprugom živi u zaseoku Konobi, a oboje su pjevači u župnom zboru. »Kada smo otišli u mirovinu, napravili smo kuću i vratili se na selo. Nemamo što raditi u gradu, tu imamo svoju zemlju, masline, smokve, bajame, poljoprivredu, imamo svoj mir i dobro. Ljeti nam dođu djeca i unučad. U župi nam je lijepo, u aktivnostima se najviše angažiraju pjevači, povlačimo i ostale da dođu, ali odaziv nije baš velik – iako se stanovništvo izjašnjava u potpunosti kao katoličko, mnogi ne dolaze na misu. Bez svete nedjelje ne bih mogla živjeti, tu pronalazim duhovni mir i hranu, a kroz pjesmu i dvostruko molim«, govori Ljubica, koja također ističe zadovoljstvo što je sadašnji župnik nastanjen u mjestu.
Titulu »glavne« moliteljice krunice ima Marica Agić, koja se nakon umirovljenja iz Splita vratila u Grebašticu. »Kada sam došla, sve mi se činio pustim, pokušala sam nešto učiniti i pokrenula sam krunicu prije mise i od tada stalno molimo krunicu kada je misa. Počela sam i uređivati cvijeće u crkvi, našla sam sebe u svemu tome, nekako sam sebe oplemenila – više nego što sama crkva ima korist od mene. Mladi nam se teško priključuju, ali ako ne dolaze roditelji, teško će doći i djeca. Imali smo kateheze Neokatekumenskoga puta, sa suprugom sam dolazila i pronašla puninu života, ali dosta je ljudi iz župe odustalo. Mi smo se uključili u drugu župu i krenuli kao pravi hodočasnici, sinergija Neokatekumenskoga puta i župne zajednice donijela je mir u brak, prihvaćanje moje djece, duhovno bogatstvo«, pripovijeda vjernica Agić, koja je već gotovo dvadeset godina u Grebaštici.
Cijeli život u Grebaštici živi Miro Svirčić, koji kaže da mjesto ima ambulantu koja radi dva puta tjedno. Djeca od prvoga do četvrtoga razreda pohađaju područnu školu Grebaštica, a za više razrede odlaze u Brodaricu i Šibenik, organiziran je školski prijevoz i autobusna linija. »Ljudi su orijentirani prema Šibeniku, postoji autobusna linija prema Šibeniku i Splitu budući da samo na magistralnoj cesti. U mjestu se gotovo svi znamo, ljudi su povezani, a mnogo življe bude ljeti kada i na misama koje slavimo u boriku pokraj crkve na otvorenom bude između 200 i 300 vjernika«, kaže Miro Svirčić. Brigu o crkvi vodi i sakristan Joso Knežević, koji revno obavlja svoju zadaću.
U župi Grebaštica bili su aktivni i popovi glagoljaši, koji su vršili svoju pastoralnu službu, a o obrambenom bedemu na poluotoku Oštrici, koji popularno zovu i »kineski zid«, govori umirovljenica Franica Banović (65). Uz zid je podignuta i crkva Svetoga Duha kao zavjetna crkva iz zahvalnosti stanovnika Grebaštice i susjednih mjesta Krapnja i Vrpolja te iz Šibenika što ih je Bog spasio od turskoga nasrtaja, no ona je porušena i mogu se vidjeti samo temelji. »I u komunizmu se išlo na misu, ne toliko kao u drugim krajevima, no naši stari nisu nam negativno pričali ni o kome, mi smo bili čisto odgojeni, svatko je dobrodošao u našu kuću. Moja majka sada ima 88 godina i sjeća se prijašnjih župnika i doprinosa koji su ostavili za mjesto«, govori umirovljenica Banović, koja je bila zaposlena u Šibeniku, a sada se bavi poljoprivredom, ali ide i u ribolov.
