Iz najteže krize koja ga je zatekla u škripcu između mletačkoga lava i turskoga polumjeseca naoko je čudom izišao »Dubrovnik ponovljen«, ne tek grad obnovljenih zidina, nego i Grad obnovljenoga zanosa

Škripa od drva, buka od stijenja / Do nebesa grom uzdiže / … Sunce zakri svoju zraku / I sve odsvudi prah zaduši / … / Crkve i dvori svikolici / Ki se građom k nebu uspeše / U visokoj svojoj dici / Sad satreni po tleh leže / … / Odsvuda se vika čuje / Odsvuda se pomoć pita, / Svak bugari, svak boluje, / Svak u strahu svom mahnita.« Lako bi se u tim stihovima mogao prepoznati katastrofalni potres u kojem je početkom veljače u Turskoj i Siriji stradalo gotovo 50 tisuća ljudi. Lako – da starina jezika ne odaje da ih je zapisao čovjek rođen prije okruglih 400 godina. Iskusni diplomat Jaketa Palmotić Dionorić u dubrovačkoj je »velikoj trešnji« 1667. izgubio baš sve – sve osim zemlje kojoj je kao poklisar služio. No zemlja – i fizička i politička – koja se ni gotovo mjesec dana nakon prvoga udara ne prestaje tresti tek je najočitija poveznica s potresom u kojem je zaglavila polovica stanovništva Dubrovačke Republike. Iz najteže krize koja ga je zatekla u škripcu između mletačkoga lava i turskoga polumjeseca naoko je čudom izišao »Dubrovnik ponovljen«, kako glasi naslov Palmotićeva potresnoga spjeva: ne tek grad obnovljenih zidina, nego i Grad obnovljenoga zanosa. Bio je to uspjeh snalažljive vlastele i slavne diplomacije, ali i puka ujedinjena pod likom Parca i stijegom Slobode. Pa makar ruševne gomile iz Dubrovačke Republike ne će nestati ni do njezina političkoga nestanka početkom 19. stoljeća, Palmotić je u svojim stihovima ponudio viziju koja – i više negoli obnovitelje na Bliskom istoku – može nadahnuti one koji tek trebaju obnoviti potresom pogođenu Banovinu. O njegovoj velikoj obljetnici donosimo tri pogleda »vješta i primudra čovjeka« koji je u »trudnijem vremenima« znao prepoznati »čes veselu«.

O suvremenosti

»S nijednoga viku uzroka / Ni’e se razlog izgubiti.« Ta dva stiha svojevrsnim su geslom čitave dubrovačke diplomacije, čiji su izdanci Jaketa Palmotić Dionorić i Nikolica Bona netom nakon trešnje poslani u Tursku da pregovorima obeskrijepe presezanja Mehmeda IV. Obojica su se usprotivila toj odluci: Palmotić se još oporavljao od bolesti koja ga je gotovo dokrajčila na prethodnom putovanju gdje je primio i vijest o pogibiji čitave svoje obitelji, a Bona je okusio ogorčenje plemićkim napuštanjem Dubrovnika, nadbiskupovim bijegom i građanskom pljačkom. No obojica su bila svjesna da odbiti poslanstvo ne znači tek izvrgnuti se vremenitoj poruzi i kazni, nego i iznevjeriti se vječnim zahtjevima »ljubavi i vire«. Dopustivši da sklone im vile »mora slovinskoga« začas uteknu u druga mora, dva su politička protivnika i nerazdvojna prijatelja svojim diplomatskim naporima Dubrovniku osigurali ono što nije moglo ni oružje ni novac. »Dubrovnik ponovljen« spomenik je toj snazi riječi: ne isprazne riječi koja gradi kule u zraku ni prijevarne riječi koja gradi kuće na pijesku, nego riječi koja ruši zaprjeke ravnodušnosti i nepovjerenja. Nemarna jamstva turske stanogradnje koliko i zanemareni vapaji sirijskoga stanovništva upozorenje su da je iskrena i čvrsta riječ i dalje prva brana od katastrofe – i prirodne i društvene.

O vječnosti

»Moji su ovo sve sinovi, / Moj vas ovo puk je vjerni«, tako je za trešnjom udešene Dubrovčane Svevišnjega molio sv. Vlaho u pjesničkom viđenju Jakete Palmotića Dionorića. No taj prizor nije tek počasna metafizička epizoda. Čitavim je Palmotićevim spjevom razasuto toliko Parčevih zahvata da oni djeluju poput nebeskih pandana diplomatskih podviga glavnoga lika Jakimira: u Jedrenama Vlaho osujećuje naume Porte, u Konavlima pobjeđuje bosanskoga vezira, a spušta se i do samoga pakla da pritisne proroka Muhameda. Da se u Palmotićevu upornu prizivanju Vlahova lika krije mnogo više od preplitanja »simbolike nebeskoga zaštitnika« s »toposom o veličini, slavi i slovinstvu Dubrovnika« – na koje je upozorila akademkinja Dunja Fališevac – pokazuje i to što Dubrovčani u spjevu iz ruševina prvo vade Parčeve moći. Svako podizanje novih zidova iz pretekloga pepela nastupit će tek nakon ponovnoga otkrivanja duha Grada koji ruševine ne mogu prekriti.

O budućnosti

»I u srcu mirnu i radu / Srećna dobra uživaju,«. Tako – zarezom – završavaju posljednji stihovi spjeva koji Palmotić nije stigao dovršiti. Nije ni morao; jer u tom je zarezu sadržana pouka koju je u »Dubrovniku ponovljenu« namijenio svojim čitateljima. Unatoč potresu i požaru, usprkos pljački i prijetnji ponovno se diže Grad; no da se ne uruši iznutra, trebat će mu još neostvareni mir, još nedosanjani rad. Rad je Palmotić shvaćao kao povlašteni prostor u kojem se plodovi čovjekove skrbi za najbliže prelijevaju i na one koji su mu darovani kao – bližnji. Kako drukčije protumačiti oporuku po kojoj je »zbog velike privrženosti koju je vazda (…) gajio prema Domovini« ostavio 50 dukata trajnoga doprinosa godišnjemu haraču, »i to poslije smrti moje žene Elene i ne prije«? Za mir neka pak posvjedoči njegovo priznanje da je, kada je u Italiji pred smrt naručivao sliku sv. Ruže Limske, slikara zamolio da doslika ruže koje poput kiše padaju po svetici. Samo onaj tko svojom revnošću zagazi u trnje, može se nadati mironosnoj kiši ruža.

Jedinstven događaj, čovjek i knjiga
Velika trešnja 1667. pred Dubrovnik nije stavila tek problem obnove srušenoga, ističe prof. dr. Slavica Stojan, priređivačica kritičkoga izdanja Palmotićeva spjeva. »Potres je uzrokovao krizu koja je kroz dvadesetak godina Republici donijela strašne političke i gospodarske izazove. Mlečani su odmah nakon potresa htjeli zauzeti Dubrovnik, a Turci su zahtijevali imovinu poginulih plemićkih obitelji.« S tim su se izazovima Dubrovčani morali boriti i demografski devastirani i pogođeni kriminalom. »Vlastela je spala na tako tanke grane da se nikada doista nije oporavila. Osim požara koji je uslijedio odmah nakon potresa gradom su harale horde pljačkaša s kontinenta, a pljačkali su ga i sami njegovi stanovnici, sluškinje iz okolice, vojnici, pa čak i plemići«, ističe sugovornica.
Stiješnjeni sa svih strana, dubrovački su plemići na stranu stavili svoje razmirice te započeli obnovu, čije je diplomatske temelje gradio upravo Palmotić. »Koliko je bio smatran vertikalom i u Dubrovniku i na Porti, pokazuje to što je čak četiri puta bio biran za poklisara harača. U kriznim vremenima Veliko vijeće takvu dužnost ne bi povjerilo svakomu, nego samo onomu za koga je sigurno da ne će prokockati sudbinu zemlje koja mu je na stanovit način bila položena u ruke. Bio je diplomatski discipliniran do krajnjih granica, nepopustljiv i spreman na sve začkoljice osmanskih pregovarača, utjelovljenje one vještine koju su sami Turci prozvali dubrovačkom ‘hitrinom’.« Osim što je uspio ublažiti nerazumne turske prohtjeve, Palmotić je Republiku zadužio i jedinstvenim književnim svjedočanstvom. »Palmotićev ‘Dubrovnik ponovljen’ književni su povjesničari dugo držali potkapacitiranim djelom deriviranim iz književnih uzora i lišenim osobnoga doživljaja. No riječ je o najcjelovitijem književnom tretmanu razornih potresnih zbivanja – odrona kamenja, otvaranja zemlje, rušenja kuća, ludila straha, pa i plimnoga vala koji je Palmotić prvi opisao u novijoj svjetskoj književnosti. Iako je u potresu izgubio ženu i četvero djece, u prvi je plan spjeva stavio stradanje države kojoj je služio«, zaključuje sugovornica.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA