Čime dozvati anđela? »Prorok« će novoga doba reći: draguljima i uljima ili cvijetom i svjetlom. Pjesnik pak suvremenoga doba veli: prihvaćanjem onoga što je staro i strano. I jedan i drugi slažu se da nema anđeoske dobrodošlice bez glazbe. No dočeci anđela u Pismu listom započinju bez glasa – šutnjom straha ili sumnje, divljenja ili čuđenja. Pisac Poslanice Hebrejima tomu će pripomenuti da se anđeo ipak može valjano ugostiti, no da to uglavnom biva u neznanju. Naslute li, dakle, biblijski junaci u anđeoskom liku Božju sliku, isprva će zanijemjeti; no čak ni ako na licu anđela zamijete tek sličnost s čovjekom, ne će ga prvi osloviti. Razlogom nije toliko silina anđeoske pojave koliko hitrina njezina pojavka; hitrina koja na prepad hvata čak i najokretnije stvorenje, ženu – bila ona služavka ili gospodarica, bogotražiteljica ili Bogorodica. Iznimkom je tek Sara, koja je pozdravom preduhitrila Tobiju, ali i – Rafaela.
To što je Jeronim preduhitrio druge prevoditelje Biblije razlogom je da su Sarinu dobrodošlicu slikovni tumači Božje riječi poznavali tek iznimno. Naime, za razliku od starije grčke Septuaginte, u latinskoj je Vulgati za doček zadužen Sarin otac Raguel.
Radosna vatru čistilišta
Nije pak bezrazložno upozoriti da je zatečenost Sarinim gostoprimstvom baroknim uljem na platnu jedini dozvao član Bratstva arkanđela Rafaela – Lorenzo Lippi. No na »Tobiji i arkanđelu« talijanskoga slikara kritizirana zbog tvrdokorne imitativnosti ipak ne valja tražiti Sarin naturalistički portret. Makar se dičio da »slika kako vidi«, »radikalni purist« bio je i »vatreni duh« kojemu bezobrazluk i uobraženost nisu otupili lirski ukus, ali ni utišali dramsku rječitost. Sara je stoga s njegove sjenovite kompozicije izočna, ali nije i nevidljiva; sred kromatske raskoši i teksturalne mekoće odaju je zanosom osvjetlano Tobijino lice i odlučna pogurnica arkanđelove ruke.
Kada mu je tijekom studija ruka zbog gangrene natekla do mjere da je već primio posljednju pomast, isusovac se Julien Maunoir zavjetovao da će se u slučaju ozdravljenja posvetiti misijama u rodnom kraju namjesto u dalekoj Kanadi. No blaženi Lippijev vršnjak – rođen u Francuskoj 1606. – nije tim čudom stekao naslov bretonskoga apostola za čiju se ispovijed čekalo deset dana, a čijim su tragom pošle stotine misionara. Premda je već kao gimnazijalac članove Marijine kongregacije štitio od loših štiva, zabava i društava, tek je na redovničkim duhovnim vježbama i sam dočekao radosnu vatru čistilišta: »Kao da su mi dva anđela izvadila srce iz grudi i istisnula iz njega sve osim naravne privrženosti Bogu.« Zanosu je manjkalo tek – glazbe. Da bi tisućama siromašnih ribara vjeru prerekao narodnom pjesmom, morao je svladati bretonski jezik. A to mu je hitrinom od dva dana providjela jedina Žena koja se anđelu odazvala – molitvom.
