Na Duhove Crkva i njezini vjernici slave Prisutnost, duboku vjeru da događaj Isusa Krista i njegova slavnoga prijelaza iz smrti u život nije tek događaj koji se zbio nekoć u povijesti, nego je Krist po Duhu Svetom i dalje živ i prisutan. Ta se prisutnost očituje na mnoštvo načina: u postojanju Crkve, u njezinim sakramentima, posebno u euharistiji, u dobrim djelima koja se čine iz ljubavi Božje, a u tom smislu na poseban način u životima svetaca, uključujući i »svetce s vrata pokraj naših«… Najopćenitije rečeno, na Duhove se slavi utješna činjenica da Bog nije napustio svijet, nego u njemu djeluje, govori.
Jedan od načina toga govora, kojoj je Crkva uvijek poklanjala pozornost, jest i umjetnost svake vrste, a posebno likovna umjetnost. U četvrtak 27. svibnja u Križevcima se otvara novi ciklus izložbe »Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu«, čime će također započeti trinaesti Dani hrvatskih svetaca i blaženika. Ove će godine hrvatske velikane duha na neki način ponovno utjeloviti splitska slikarica i kiparica Karin Grenc. Glas Koncila zamolio je splitsku umjetnicu za gostovanje na njegovim stranicama. Kako to Duh obnavlja lice zemlje služeći se umjetnošću i umjetnikom? Suočena s tim okvirnim pitanjem, umjetnica se pokazala kao vjernica koja na svoj osebujan način, svjesna Božje prisutnosti, promatra sebe i svijet.
Prije svega, umjetnička kompetencija je za Karin Grenc dar. »Ako ste svjesni«, kaže umjetnica, »da ste kao smrtno zemaljsko čeljade, ograničeno svojim mogućnostima, ovdje ne samo da bivstvujete, nego i zato da nekako poslužite Bogu i drugima na neko dobro, onda zaronite u vreću vlastite duše i pronađete što je Bog u nju stavio, što je vama udahnuo dahom života. Što je to što vas čini živim u pravom smislu riječi? I kako zahvalnost za to prenijeti i drugima? Svakomu od nas dano je nešto. Manje ili više. Važno je kako tim darom ili talentom rukujemo, raspolažemo. Predajemo li se kao oruđe u Božje ruke ili nama rukuje nešto drugo. Često to područje nije ‘sigurna zona’, nego stalno propitivanje i korigiranje, nikad bez molitve i otvorenih vrata duše.«
Sugovornica je, osim s tvrdnjama s kojima započinje ovaj tekst, suočena i s temeljnom istinom utjelovljenja Sina Božjega – koje se opet dogodilo po Duhu Svetom – a koje je apostol izrazio riječima: »Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni« (1 Iv 1, 1-2). Analogija s umjetnošću je nepobitna: duhovno u materijalnom, božansko u ljudskom, nevidljivo u vizualnom i opipljivom…
»Svako stajanje pred materijom«, kaže umjetnica, »umjetniku je svečani čin. I svakomu takvomu činu pristupam s uzbuđenjem, s uvijek novim kreativnim nemirom i poštovanjem pred postavljenim izazovom. Razmišljam i kad nisam u ateljeu. Odlutam i usred razgovora, šetajući i promatrajući ljude, prirodu, usred molitve… Uglavnom jedva dočekam trenutak kad ću neku materiju, bila ona drvo ili papir ili platno, uzeti u ruke i dati joj novi oblik i život. Ponekad i nema lakoće, zna to biti borba i traženje, lutanje, pa i muka. Ali takav je i život. Znam da će doći onaj trenutak kad je gotovo, ili kad je dosta, i kad ću iznutra čuti ‘i vidje da je dobro’. To je onaj trenutak kad djelo dobije svoj život i ide dalje, djeluje na druge. Više nije moje, premda u njemu jest dio mene. Ponekad razmišljam samo kako izvući iz komada drva koji me pozvao da ga uzmem u ruke ono što je već u njemu skicirano, prisutno, nazire se. Samo trebam taj oblik ili lik osloboditi viška – i eto ga. Spavao je u njemu već stvoren davno prije mene. Tada osjetim baš to, da sam poslužila kao oruđe. To je veliko. Onda znam zapjevati Bogu zahvalno, onako sama.«
Na pitanje o razlici između sakralnoga i »svjetovnoga« djela Karin Grenc odgovara: »U kontekstu stvorenoga svaki je motiv sakralan. Svaki pejzaž, veduta, portret, stvoren je Božjom kreativnošću i ljubavlju. Prema tome je i sakralan. Bog progovara kroz sve stvoreno ako nismo zarobljeni samodostatnošću, nepouzdanjem i strahom. Ako mu se otvorimo, Bog čini kroz nas i za nas. Bolje nego što mi možemo i zamisliti.«
Razgovor s umjetnicom vratio se jednomu od svojih povoda: svetcima i blaženicima. Kako rezonira kad ih počinje prikazivati? Prije svega ovako: »Ako uspijem ljudima prenijeti makar i zraku duha prikazanoga svetca ili blaženika ili kandidata za blaženika, beskrajno sam zahvalna i sretna. Sve drugo manje je važno, ali ne i nevažno.« O tom »manje važnom, ali ne i nevažnom« umjetnica razmišlja: »Kod skulpture je, recimo, bitna forma, reduciranje odveć opisnih detalja, nastojim se zaustaviti kako bih sačuvala i poštovala strukturu drva, njegovu prirodnu i vremenom izbrazdanu površinu. Nastojim sa što manje izreći što više. To nekad uspije, a nekad se borim s potrebom za dorečenošću.« Neki su svetci živjeli davno. »Tada imam slobodu zamisliti portrete prema njihovim djelima i riječima, životu, pronaći ih u obliku, materiji, vođena nekim unutarnjim ‘GPS-om’.« Drugi su živjeli već u vrijeme fotografije. »Tada imam smjernice, tražim u materiji njihove crte lica, crte osobnosti, opet nastojeći da ne odem u puko ili odveć doslovno opisivanje, nego da unesem ono važnije, ono što se iščitava iz njihovih predivnih, svetih duša. Važno mi je da zbog opisivanja lika ne isklizne svježina i životnost. To je uvijek sklizak teren.«
Umjetnica priznaje da je i sama do početka rada na svetcima i blaženicima o nekima od njih znala »više, o nekima jako malo, a o nekima ništa«. Među takve nepravedno nepoznate blaženike spadaju dvojica mučenika, janjevački Hrvati don Anton Muzić i fra Serafin Glasnović Kodić, koji su ubijeni pod komunističkim terorom u Albaniji 1947. godine, a proglašeni blaženima 2016. godine u Skadru. »Njih sam željela prikazati što realističnije, da upoznam ljude, a njima i da zapamte njihove fizionomije. To je najmanje što mogu, ali mi jako puno znači. Izvući iz zaborava i zanemarenosti takve svijetle primjere čak je i primarni smisao ove izložbe. Važniji od njezine likovnosti«, kaže sugovornica.
Sada kad rad u ateljeu prestaje, a njezina djela kreću ususret publici, umjetnica priznaje da će joj »pomalo nedostajati to svetačko okruženje i zaštita« koji su joj ispunjavali dane baš u trenutcima »zatvaranja«. »Nikad nisam bila okružena s toliko miline i ispunjena tolikim mirom i radošću kao u toj komunikaciji s njima. Ali se i radujem tomu uvijek neobičnu i novomu trenutku i iskustvu kada će progovoriti ljudima, možda prenijeti nešto od sve te milosti, posaditi možda i neku klicu svetosti. Ako sam ovim poslužila nečemu Gospodinu, to je veliko. To je ono čemu se uvijek nadam«, kaže umjetnica.
Karin Grenc rođena je 1971. godine u Splitu. Na službenoj stranici Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split, čija je članica, kaže se za nju da je po školovanju i zanimanju grafička dizajnerica, po rođenju i životnom opredjeljenju slikarica. A ona za sebe kaže da je »čeljade Božje koje komunicira s unutarnjim i vanjskim svijetom kroz stvaranje«. »S tim sam darom došla na svijet, noseći ga prvo nesvjesno, a s vremenom je postao ono što me najviše određuje. Kao kreativno čeljade živim i radim u Splitu, koji me svojim živopisnim i bremenitim duhom također dijelom određuje«, predstavlja se umjetnica.
