Božić i božićni običaji okupljaju ljude diljem svijeta, štoviše na trenutke ratovi prestaju, potiču se osjećaji prema potrebitima, kršćani se duhovno obnavljaju. Neizbježno je u to vrijeme i vanjsko blještavilo. O tome kako slave Božić kršćani i drugi ljudi dobre volje među stanovnicima Venezuele te kako se živi u toj državi progovara Venezuelka 79-godišnja Doris Lopez Catary.
»Rođena sam na sjevernoj obali Južne Amerike gdje se nalazi Venezuela koja graniči s Kolumbijom, na jugu s Brazilom, na istoku s Gvajanom, a s otočjem Trinidad i Tobago na sjeveroistoku«, navodi majka svećenika Joela Lopeza, koji djeluje u Porečkoj i Pulskoj biskupiji. Venezuela pokriva površinu od 916 445 četvornih kilometara, koje naseljava oko 33 milijuna stanovnika, a više od dva milijuna stanovnika živi diljem svijeta.
»Rođena sam u mjestu koje se zove Chichiriviche u regiji Falcon. Kasnije, 1952. moja se obitelj preselila u grad Puerto Cabello, u regiju Carabobo, koji je udaljen otprilike 150 kilometara. U Puertu Cabellu pohađala sam osnovnu školu. Kasnije sam radila kao tajnica u uredu za registraciju automobila, dakle prije vjenčanja. Vjenčala sam se 1961. s Carlosom Cataryjem. U braku smo dobili tri sina: Carlosa, Josea Gregorija i Joela.«
Ističe da se nakon vjenčanja posvetila obitelji, ponajviše odgoju djece. Nakon toga je zajedno s majkom vodila malu trgovinu od 1976. do 1984.
»Svoju sam djecu nastojala odgajati na najbolji način kako sam znala i mogla, pokušavajući im prenijeti vrjednote poštenja, poštovanja prema drugim osobama, odgovornosti, zatim dobrotu i zajedništvo među nama u obitelji i s drugima. Uvijek sam ih nastojala ohrabriti da idu dobrim putom kroz život, to čovjek najbolje čini svojim primjerom i savjetima. Istodobno sam ih uputila na studije, razvijala u njima želju za učenjem. Težila sam da se spremaju za budućnost te da budu korisni ljudi u društvu. Važnim smatram vjeru, život po evanđelju. Osnovnu vjeru čovjek uvijek primi od roditelja, zatim od zajednice, a to je Crkva. Osobno, vjera koju sam primila i od Crkve nadograđivala kao djevojčica pomagala mi je u teškim trenutcima života da mogu nositi svoj križ i da idem naprijed kad je izgledalo gotovo nemoguće. Upravo takvo povjerenje u Boga nastojala sam prinijeti djeci.«
O slavlju Božića i stanju u Venezueli posvjedočila je: »Mnogo je sličnosti svagdje u svijetu kad je u pitanju slavlje Božića. Istinski vjernici duhovno se pripremaju, intenzivnije mole, ispovijedaju se, a onda dolaze i vanjštine. Dakle, to je postavljanje jaslica, božićno drvce, služenje tipičnom hranom za to doba godine: ‘pan de jamon’ (šunka u kruhu), ‘hallacas’ (jelo poput sarme – listovi kukuruza punjeni mesom i povrćem), tradicionalni ‘pernil’ (marinirana svinjetina). Uz tipičnu glazbu ‘gaitas’ dolaze i ‘aginaldos’ (božićni darovi). Zajedničko je u obilježju Božića to da se obitelji među sobom posjećuju i izmjenjuju darove.«
Venezuelka Lopez, koja je u predbožićno vrijeme boravila kod sina svećenika u Istri, ističe da je današnja situacija u Venezueli vrlo teška zbog pomanjkanja ili nestašice hrane i najosnovnijih potrepština. »K tomu, i zbog visoke cijene osnovnih proizvoda za život, ljudima je sve teže jer je prevelika inflacija pa redovita plaća ne uspijeva pokriti osnovne troškove. Stoga su ljudi sve siromašniji, ali ono što imaju zajednički dijele, posebno vjernici.«
Opisujuću Hrvatsku, koju je prvi put posjetila prigodom svećeničkoga ređenja sina Joela u Puli 1999., njegova majka kaže: »Nakon toga bila sam tu još 2011. i ove godine, te se za Božić vraćam među svoju obitelj podijeliti s njima obiteljsko blagdansko zajedništvo. Hrvatska ima prirodne ljepote i prelijepu arhitekturu i ostavlja na mene snažan dojam. Ljudi koje sam upoznala vrlo su ljubazni, otvorena su srca i imaju osjećaj za čovjeka. Molim Boga da blagoslovi sve ove divne stanovnike zemlje Hrvatske.«
