Mnogi će reći da vrijeme došašća usmjerava čovjeka na aktivno iščekivanje Božjega ponovnoga dolaska. Oni dakle koji su Krista već priznali u tijelu rođenu u krilu Blažene Djevice Marije sada ga željno ponovno iščekuju.
Isto iščekivanje unatoč tomu što je sam izraz čekati ili iščekivati po sebi pasivna radnja ili glagol koji upućuje na pasivnu radnju tek pukoga očekivanja ili promatranja nečega ili nekoga tko dolazi, za vjernika ipak nadilazi to odveć plastično poimanje toga pojma. I čini se da upravo iz toga razloga liturgija Božje riječi čitanjima na drugu nedjelju došašća želi usmjeriti vjernike ne na tek pasivno promatranje Boga koji dolazi, nego na aktivni put pripreme za njegov dolazak.
Ustati nakon bolnoga pada
Prvo čitanje iz Baruhove knjige upućuje tako na važnost napuštanja žalosti kako bi se otkrilo i ušlo u prostor radosti. Izraelski narod koji pak na svojoj koži kuša negativnost i ogorčenje zbog razaranja svojih gradova te time ulazi u sve dublju bol i žalovanje biva pozvan da napusti takvo stanje duha i tijela. Bog ga po Baruhovim riječima poziva da ne žaluje, nego da promatra Boga koji ga iz tame vodi prema svjetlu te time razveseljuje njegovo srce. No nije lako ustati nakon bolnoga pada i razorenja. Jer nakon nadanja i radosti nenadano i tako olako ušlo se u prostor tuge i tjeskobe. Baruhove stoga riječi o ustajanju i ponovnom pridizanju, koliko god bile moćne i pozivale na obnovu volje i duha u narodu, uistinu nisu jednostavne za provedbu u praksi.
Velika snaga molitve
Baš kao i mnogi priručnici za samopomoć u kojima se na uistinu jednostavan i uistinu plastičan, da se ne kaže banalan način ljudima pojašnjava što trebaju činiti da bi bili sretni. Riječi: Možeš ti to ili: Pomozi sam sebi i Bog će ti pomoći, odjekuju tako s blještavih i beskrajno privlačnih naslovnica priručnika za samopomoć. A ipak, žena ili muž koji su prošloga tjedna počeli živjeti traumu rastave braka u njima ne pronalaze ni jednu stranicu koja bi odgovarala njihovoj životnoj situaciji. I tada neki potonu još dublje tragajući za prostorima mira i ispunjenja, a postoje i oni koji se upute u izgradnju aktivnoga i osmišljenoga duhovnoga života.
To pak čine stoga što su smogli snage ustati. Osjećaju da im je tu snagu dala njihova osobna zaufana molitva Bogu te molitva brojnih osoba koje im istinski žele dobro.
Potpomognuti tom velikom i nevjerojatnom snagom molitve oni tada kreću na put ponovne izgradnje mozaika vlastitoga života budući da nisu tako stari da već sada pođu s ovoga svijeta. U njima još ima sasvim dovoljno života da bi ustali i krenuli ponovno. Eto takav je bio i sam izraelski narod. Uvijek ranjavan, i to nekada do iznemoglosti, a opet u snazi Boga ponovno se pridizao. Stoga i ostade ljudima danas nešto što nazivamo Biblijom. Bogata riznica iskustva boli, ali i iskrene i čiste radosti. Vrijedi se stoga uvijek nanovo vraćati tomu vrelu ljudskih iskustava ne bi li se uvijek nanovo pronalazili načini popravljanja pukotina svojega života.
Krivudavo treba izravnati, putove izgladiti
Lukin evanđeoski ulomak upravo i predstavlja jednoga popravljača pukotina. Ime mu je Ivan Krstitelj. Njegovo djelovanje Luka smješta u konkretni povijesni okvir ne bi li svojim čitateljima pokazao da je riječ o čovjeku od krvi i mesa. Čovjeku koji je u točno određenim povijesnim okolnostima bio pozvan buditi nadu i radost u svojem narodu. Metode kojima je to činio u očima suvremene kulture pomalo su strane, a neki će reći i nedovoljno kreativne.
Naime, Ivan je pozivao na aktivno zalaganje oko dobra i popravljanje nesklada koji čovjek stvara svojim grijesima. Da, grijeh je jednostavno nesklad. Trenutak kada čovjek ispada iz sklada i reda te mu je potrebno vraćanje u red. Jer hodati po sobi punoj krhotina stakla nije nemoguće, ali je beskrajno bolno. Može boljeti do te mjere da stvara nove rane koje nemaju ni priliku biti zacijeljenima jer krv jednostavno ne prestaje teći.
Tako naš Ivan poziva na pripremu puta Onomu tko dolazi. Ne tek na udivljenost pred njegovim veličanstvenim dolaskom na oltaru seoske ili pak kakve gradske crkve. Krivudavo treba izravnati, putove izgladiti. Simbol čini se odveć jasan da bi ga trebalo dodatno tumačiti. Prikazuje čovjeka i njegovu narav. Onoga koji je često ustrajan u sljepoći pokraj zdravih očiju. Onoga koji se uvijek nanovo čudi lošemu, a sam nema veliku volju biti aktivnim graditeljem dobra. Ivan pak ne želi tako jer mu iskustvo života u njegovu izraelskom narodu na zoran način pokazuje razmjere uništavanja koje takav način života sa sobom nosi. Život je to koji dovodi do tjeskobe kojoj tada treba tražiti uzroke, a oni su očiti i uistinu jasni. Plod su ljudske sklonosti grijehu i manjka želje da mu se uz Božju milost aktivno odupire.
Nanovo otkriti Božju snagu
Druga nedjelja došašća vjernika stoga poziva na promišljanje o svojoj nemoći da bude sam po sebi dobar, i to svojim silama. No istodobno ga poziva da i svojim poniznim otvaranjem Bogu – tako što će priznavati svoje grijehe i krivine života – nanovo otkrije Božju snagu. Snaga je to onda koja preporađa i vraća osmijeh na lice.
Drugim riječima, kršćanski život trebalo bi shvaćati kao život trajnoga prigibanja pred Bogom koji čovjeka preporađa i vraća mu snagu za nove korake. Iskustvo života tomu uči svakoga dana.
Susretati drugoga bez nade i iskrene vjere u dobro i u ljudima i u svijetu ne stvara puno radosti, a čini se ni puno životnoga smisla te čini čovjeka sve »zgrbljenijim« i pogleda uprta prema zemlji, a ne prema nebu. I tada uistinu je teško doći u crkvu i zapjevati: »Rosite, nebesa, odozgor!« Kako vidjeti rosu, kako vidjeti nebo ako ne vjerom i nadom u Krista i njegovu snagu? A ona se pak otkriva aktivnim zalaganjem za dobro i priznavanjem svojim pogrješaka koje pogled usmjeravaju k zemlji, a tako malo prema nebu.
