Na lijevoj obali rijeke Save, šest kilometara od granice s Bosnom i Hercegovinom, u malenu mjestu s tek nešto više od 650 stanovnika izdižu se čak tri crkvena tornja. Rajevo Selo, jedan od devet bisera Cvelferije, kako se povijesno naziva hrvatsko područje zapadnoga Srijema između Srbije i BiH, dom je rimokatoličke župe sv. Ilije proroka, pravoslavne župe sv. Prokopija i grkokatoličke župe sv. Jozafata Polockoga, a u obližnjoj Gunji nalazi se i džamija. Ta je zanimljivost tek djelić bogatoga mozaika kulturne povijesti toga mjesta u pitomom županjskom kraju.
Kao i ostatak Slavonije, i Rajevo je Selo bilo pod turskom vlašću sve do kraja 17. stoljeća, a pod tim se imenom prvi put spominje 1729. godine, u vrijeme kada je rođen i najslavniji Rajevčanin, pjesnik Stjepan Adžić. Znatniji razvoj mjesto je doživjelo nakon razvojačenja Vojne krajine 1881. Cvelferija je i dobila ime po Dvanaestoj satniji (njem. zwölf) koja je imala sjedište u Drenovcima. Rijeka Sava, koja Rajevo Selo okružuje s triju strana, sve je to vrijeme određivala njegov povijesni razvoj. Tako se ondje još za osmanske uprave nalazila skela za prekogranični prijevoz, a u drugoj polovici 19. stoljeća izgrađena je i parobrodna postaja.
No razvoj željezničkoga prometa, koji je mimoišao Rajevo Selo, nepovratno je izmijenio značaj toga negdašnjega trgovinskoga središta. Njegovi se stanovnici stoga i danas pretežito bave poljoprivredom, obiteljskim uzgojem žitarica i soje, te u manjoj mjeri stočarstvom i kunićarstvom, a Savu pamte ponajviše po tragičnim događajima iz nedavne povijesti. Naime, za velike poplave 2014. bujica je probila nasip upravo u Rajevu Selu, a uz goleme štete odnijela je i živote dvaju mještana. Mjesto nije izbjeglo ni razaranjima tijekom Domovinskoga rata, kada su ga pripadnici srpske (para)vojske bombardirali iz Brčkoga u Bosni i Hercegovini. No raznolikost kojom se diči upravo zbog svoga graničnoga položaja neprocjenjivo je bogatstvo.
Premda je rimokatolik, Ivan Lerotić iz Vrbanje zna svratiti i na grkokatoličko bogoslužje u Rajevo Selo. Supruga mu je, naime, rodom iz Ukrajine. »Slova su drugačija, ali ‘procedura’ je ista«, kaže u šali. Preko supruge stekao je i brojne prijatelje u Ukrajini, a nakon nedavnoga početka rata u svom je domu ugostio njih desetero. Riječ je o ženama i djeci koji su izbjegli iz Ljviva. »Ondje nisu imali osnovne uvjete za život, ni toplu vodu ni grijanje, pa smo sjeli u kombi i pokupili ih na ukrajinskoj granici«, ispričao je. Naš sugovornik ukrajinski ne govori tečno, ali svoje goste ipak savršeno razumije jer je i sam prošao slično iskustvo. »Kada je počeo rat, ni mi nismo imali ništa, samo lopatu i krunicu. Jučer smo sa župnikom bili u Vukovaru, gledali smo kako su stvari izgledale prije i kako izgledaju sada. Sve se stvari mogu popraviti, zidovi se obnove, ali životi se ne vrnu.«Rusini, većinski grkokatolički slavenski narod podrijetlom s istočnih obronaka Karpata, u Rajevo su Selo počeli stizati već u drugoj polovici 19. stoljeća, a 1911. ondje su podigli i crkvu sv. Jozafata Polockoga. Mjesna grkokatolička zajednica, koja pripada Slavonsko-srijemskomu vikarijatu Križevačke eparhije, i danas se okuplja u istoj crkvi na službu Božju koju po bizantinskom obredu služi župnik Oleg Zakaljuk, mladi Ukrajinac rodom iz Prnjavora. »Na župu sam došao odmah nakon poplave. Stanje je bilo grozno, no država je mnogo toga uspjela popraviti. Župnu kuću obnovili smo 2015., a crkva još čeka na potpunu obnovu. Iako su se nakon toga mnoge obitelji odselile u inozemstvo, sve se više ljudi vraća jer je i u Njemačkoj kriza«, primjećuje Zakaljuk, i sam otac peteročlane obitelji.
Premda župljana nema mnogo – službeno 400-tinjak, a aktivnih nešto više od 200 – župa obuhvaća veliko područje, od Gunje do Vinkovaca. »Kako su Rusini dolazili, tako se i župa širila«, sažima župnik povijest svoje zajednice. »Ugovor iz 1865. koji se u župi čuva svjedoči da su Rusini već tada unajmili prostor za bogoslužje u Gunji, što znači da je grkokatolika bilo i prije toga«, zaključuje Zakaljuk, uz upozorenje da je mnogo vrijedne dokumentacije nestalo u Domovinskom, ali i u Drugom svjetskom ratu. Naime, premda se o tome ne govori često, i grkokatolici su doživjeli svoje progone za komunizma. »I u to su vrijeme u selu bila trojica župnika. Kad jedan završi u zatvoru, drugi ga mijenja«, pripovijeda kroz smijeh. I Domovinski rat razdijelio je ljude, no Crkva ih danas pokušava ponovno sabrati. »Ako čovjek izgubi dodir s Bogom, gubi i sebe. A uz tehnologiju kojom danas raspolažemo mnogo je lakše okupiti stado«, ističe Zakaljuk.
Dok se u klupama ispred novoga ikonostasa u grčkom stilu okupljaju Rusini i Hrvati, ali i Bošnjaci, župnik nam iznosi pozitivnu župnu statistiku. »Prošle godine imali smo jedno krštenje i jedan sprovod, no tijekom čitave moje službe od 2015. više je bilo krštenih nego preminulih«, ističe, uvjeren da je to plod brojnih molitava za ozdravljenje koje se održavaju u župi. U mjestu nema vrtića ni škole za djecu iznad 4. razreda, ali djece u crkvi ne manjka. »Cure uglavnom čitaju, a dečki ministriraju«, objašnjava Zakaljuk.
Iako je crkvica svetoga Jozafata svake nedjelje puna, Rusina je od prijeratnih 87 u selu ostalo samo 15-ak, a u Gunji se nalazi još 4-5 rusinskih obitelji. »Sve nas je manje, što na papiru, zbog asimilacije u mješovitim brakovima, što u stvarnosti«, primjećuje župljanin Đuro Tirkajlo, koji je svjedočio odlasku čitavih obitelji iz sela. »Otkako su se otvorile granice, ostao je uglavnom stariji svijet«, zaključuje riječima koje bi se, nažalost, mogle primijeniti i na čitav istok Hrvatske.
Premda malobrojni, Rusini su i u Rajevu Selu dobro organizirani. »Kulturni život neodvojiv je od duhovnoga. Zato je većina župljana uključena u rad mjesnoga Kulturnoga društva Rusina Cvelferije«, objašnjava župnik, koji je i sam ovladao rusinskim jezikom. A osim razvoja duhovnoga života, treba učiniti i obične korake ljudskosti – primjerice, okupiti se uza župni čobanac, jer »vjeronauk se najbolje odvija u razgovoru«, objašnjava Zakaljuk. U vjerski i etnički heterogenoj sredini kakva je Cvelferija osobito je važno očuvati široko srce. »Za kirbaj se kod nas okupi više od 20 svećenika, većinom rimokatoličkih. I s pravoslavcima lijepo surađujemo. Paroh me pohodi na Veliki petak, a ja mu uzvratim o Božiću«, navodi Zakaljuk primjere dobrih bratskih odnosa.
Budući da se grkokatolici na teritoriju Hrvatske služe gregorijanskim kalendarom, blagdan svetoga Jozafata, ukrajinskoga mučenika i arhiepiskopa koji je život položio za jedinstvo svoga naroda s Katoličkom Crkvom, slave zajedno s Rimom 12. studenoga. »Liturgija nam je uvijek svečana jer svaka je nedjelja blagdan uskrsnuća«, opisuje Zakaljuk, napominjući da se i Crkva istoka posebno pripravlja u korizmi. »Liturgija pretposvećenih darova isključivo se služi tijekom velikoga posta, i to srijedom i petkom uvečer.«
Mještanima se na korizmenom bogoslužju nedavno pridružilo i 10 Ukrajinaca izbjeglih iz Ljviva. No, kako ističe župnik, to nije prvi dodir Ukrajine s Cvelferijom. »Početkom Prvoga svjetskoga rata ovdje je boravio III. puk austrougarske vojske. Ukrajinci iz Galicije koji su ga činili i tada su sudjelovali u službi Božjoj s Rajevčanima. A mi smo i prvi u Hrvatskoj prikupljali pomoć za Ukrajinu nakon sukoba 2019.« prisjeća se Zakaljuk povezanosti svoje župe sa svojom pradomovinom. »Rajevčani su i bili i ostali darežljivi«, zaključuje.
Ivona Đunja, učenica osmoga razreda, još dvoji koju će srednju školu upisati, no sigurna je da će i iduće nedjelje čitati na liturgiji. Čitava je njezina obitelj, naime, uključena u službu Božju. »Brat ministrira, majka čisti crkvu, a otac zvoni«, objašnjava, priznajući i da kod kuće s bakom za mir u Ukrajini moli – krunicu. Budući da je jedina osmašica u svojoj župi, društvo je pronašla među vršnjacima iz rimokatoličke župe svetoga Ilije. »Lijepo je odrastati u Rajevu Selu, mirno je«, zaključuje Ivona.
