U sjeveroistočnom dijelu Lijepe Naše na 1147 četvornih kilometara proteže se Baranja, sljubljena s Dravom i Dunavom. Za bogatstvom i ljepotom toga kraja kroz povijest su posezali tuđinci nastojeći protjerati Hrvate i zauzeti plodno tlo baranjskih ravni, koje, uz spomenute dvije rijeke, navodnjava i opjevana Karašica. Ondje su još brojna jezera i močvare, a pojedini dijelovi Baranje poput Kopačkoga rita svrstavaju se u iznimno očuvane rezervate u Europi. Ne smije se smetnuti s uma ni šumsko bogatstvo, koje je uz plodne ravnice također baranjski ures. Baranjcu je Baranja bila izvor života jer plodna zemlja pogodna je i za poljoprivredu i za stočarstvo. Srpske pretenzije, posebno u Domovinskom obrambenom ratu, uz pomoć JNA, dovele su do protjerivanja hrvatskoga i drugoga nesrpskoga stanovništva još u kolovozu 1991., a tek 15. siječnja 1998. završen je proces mirne reintegracije. Općinu Draž koja se nalazi na samom istoku Hrvatske i župu na njezinu području nemoguće je ne promatrati u tom kontekstu.
Prema geopolitičkom ustroju općina pripada Osječko-baranjskoj županiji, a po crkvenom ustroju župa Draž pripada Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i njezinu Baranjskomu dekanatu. Župa je posvećena sv. Barbari, a još od 1977. župnik je Josip Kuzmić. Po svemu sudeći riječ je o omiljenom narodnom svećeniku, graditelju, duhovniku, smirenom i otvorenom za svakoga. Već na početku razgovora ističe da je Draž drevna župa, nastanjena pretežno Hrvatima, a prema popisu pučanstva ondje većinom žive katolici. Crkva je u naselju podignuta 1839. i posvećena sv. Barbari.
Prema podatcima crkvenoga shematizma 1991. godine ondje je bilo oko 3000 stanovnika, računajući i filijalu u Gajiću. U samom je pak Dražu do progona 1991. bilo 1500 Hrvata, 200 Mađara te 100 ostalih. »Stanovništvo je bilo protjerano, župna crkva i župni dvor teško oštećeni. Osim devastirane unutrašnjosti crkve, toranj i krov su izgorjeli, inventar opljačkan i uništen. Četnici su na toranj stavili plinsku bocu te je ciljali… Ali hvala Bogu, malo-pomalo crkvu smo obnovili«, navodi župnik, koji je bio aktivan i u pastoralu hrvatskih branitelja.
Zanimljiva je i župna povijest. Župnik je protumačio da je župa osnovana 1843., no i ranije je ondje postojala crkva posvećena sv. Jurju. »Kad sam prihvatio župu 1977., želja nam je bila napraviti bazene da se djeca i mladi mogu okupljati pa smo u dogovoru sa župljanima najprije kopali bunare. No tijekom iskapanja naišli smo na blokove kamenja. Upravo na tom mjestu, u sadašnjem crkvenom dvorištu, nalazila se crkva sv. Jurja, čije smo kamenje izvadili i izložili. Nisam siguran po stilu kojemu periodu pripada, ali čini mi se da je riječ o ranom baroku«, rekao je župnik Kuzmić. Pojasnio je da je pečujski biskup Scitovski još 1839. posvetio crkvu sv. Barbare. No u sjećanju naroda ostala je živjeti priča da je biskup tražio slikara da naslika sv. Barbaru prema liku njegove sestre koju je krasila velika ljepota. Upitno je koliko je to pridonijelo što u narodu nije zaživio blagdan sv. Barbare, nego i dalje, kazao je župnik, vjernici prednost daju proslavi blagdana sv. Jurja.
Poznajući cijela obiteljska stabla, župnik je s lakoćom iznio podatke o današnjem stanju u župi: »Broj stanovnika u odnosu na razdoblje prije obrambenoga Domovinskoga rata više je nego prepolovljen. Danas na području župe živi 660-ak župljana. Većinom su Hrvati, može se naići na tri-četiri ‘miješane srpske’ obitelji, a broj Mađara je s predratnih 80 osoba pao na današnjih 40. Bude po jedno-dva, najviše tri krštenja godišnje, a sprovoda desetak.«
Međutim, župniku je nemoguće bilo ne spomenuti ranu iz nedavne povijesti župe: »Nekolicina župljana tijekom Domovinskoga rata bila je gotovo u zarobljeništvu. Vjernici, tj. župljani koji su ostali u mjestu bili su terorizirani, mučeni, samo zato što su njihovi sinovi bili hrvatski branitelji. I ja sam se u posljednji tren izvukao, a već su me drugi dan tražili kaneći me likvidirati. Kad je počeo Domovinski rat, brojni su župljani protjerani preko Drave u Osijek, neki su pošli u Mađarsku, Srbi u Srbiju. Ja sam 2. rujna 1991. uspio izbjeći. Jednoj ženi koja je ostala ostavio sam pričest, zamolio sam je da čuva kuću, a kad su srpski okupatori došli, tražili su najprije mene, a potom i ključ. Bila je hrabra, rekla im je: ‘Samo preko mene mrtve!’« Nažalost, kasnije su je mučili, terorizirali. Postoje i snimke o tome koje su puštane čak u Australiji. Prisiljavali su je da govori da sam prekrštavao srpsku djecu… Razboljela se i umrla je, a ja sam se vratio u Draž 15. rujna 1997. Mirna integracija omogućila je narodu povratak.«
Svoj osjećaj za umjetničku jednostavnost nastojao je ugraditi u sakralni prostor pa je mnogo toga originalnoga u crkvi, ponajviše izrađeno od, rekao je, autohtonoga drva. Tako su jedinstveni glavni oltar, sakristijski ormar, stolice… koje je izradio Stjepan Balažić iz Bizovca. Iako je mnogo razloga za ponos jer »narod je vjernički raspoložen i otvoren pa pristupa sakramentima, dolaze na misu«, župnik je otvorio i novu ranu: »Problem je što odlaze mladi. Nekad se živjelo od poljoprivrede, a danas je toga sve manje jer nedostaju mlađe obitelji koje bi radile na zemlji.«
Aktivni župljanin je Matija Lazić, rođen u Dražu, u kojem živi 75 godina. »Bilo nas je tri puta više prije tridesetak-četrdeset godina«, svjedoči Lazić. »Danas nam mladi odlaze, a samo stariji ostaju. Mladi su otišli na školovanja, našli negdje drugdje posao i kao i u drugim manjim mjestima ne vraćaju se u svoje rodno mjesto, a dolaze tek povremeno. Mislim da je u našoj ulici danas samo troje djece, a bez djece i mladih teško se nešto napravi za prosperitet mjesta. Nažalost, rat je napravio mnogo zla. Dio nas je ostao za vrijeme cijeloga rata. Bili smo neprestance pod torturom i u strahu. Nekoliko smo puta bježali kroz prozor da spasimo živu glavu. Nismo mogli ostaviti svoje starije i otići, a mlađi su se priključili hrvatskoj vojsci, što je dodatno izazivalo agresore. Svaku smo noć čekali kad će nam pokucati na vrata. Hvala Bogu i to je prošlo, ali je ostavilo velike posljedice«, navodi Lazić.
»Problem je u tome što je sve obezvrijeđeno, u prvom redu rad na selu, a od njega se nekoć živjelo. Dojam je da nema ništa svoju cijenu, što je pogrješno. Žalosno je da u cijelom selu nemamo kravu, isto tako je i sa svinjama. Narod najviše živi od mirovina, a ima nešto i poljoprivrede. Svatko ima svoj vrt, a kupi se najnužnije. I to malo što radimo, posebno u svojim vrtovima, potvrđuje da je moguće prehraniti se. To je najvažnije, a režije se plate. Dakle, moglo bi se živjeti na selu, samo treba mijenjati promišljanje ljudi.«
Čitač, vijećnik, aktivni župljanin Stjepan Bartolov zaposlen je u poljoprivrednom obrtu. »Radim u obližnjem selu, a sada sam pred mirovinu. U našem selu nekolicina mladih vodi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Naime, tko ima zemlju, ima priliku baviti se poljoprivredom, a tko ima vinograd, može se baviti i vinarstvom. Većina naših ljudi bavi se ipak tek ratarstvom.«
Bartolov pjeva u župnom zboru, a i obitelj mu je aktivno uključena u župni život. »Kao i drugdje, i kod nas postoji ‘župna jezgra’. Riječ je o stotinjak vjernika koji dolaze redovito u crkvu. Smanjio se broj župljana, a valja imati na umu i sve više nemoćnih. Jasno je da se ne mogu isključiti ni suvremena gibanja, jer što je ljudima bolje, prije okrenu leđa Bogu. Kad smo se vratili prvih godina, sunce nam je dolazilo odozgo jer crkva je bila bez krova, ali je bila puna; dolazilo je i mlado i staro, osjećalo se snažno zajedništvo, vladao je optimizam. A danas… evo i naš sin je pošao u Njemačku, a kći je u Osijeku.«
Aktivna je u katehezi Jela Bartolov koja radi u knjigovodstvu. »Još 2000. sudjelovala sam u Čemincu na predavanju koje je vodio današnji nadbiskup Đuro Hranić. Posebno je pozivao laike da se uključe i da budu, uz osposobljavanje, suradnici u katehezi. Tako sam se uključila i dospjela među župnikove suradnike. Jedno vrijeme vodila sam krizmanike, sada vodim prvopričesnike, a istodobno radim s djecom od prvoga do osmoga razreda. Bude do 25 djece od prvoga do osmoga razreda, a školu pohađa stotinjak djece, i to iz pet sela. Poslije osnovne škole djeca pretežno odlaze u školu u Beli Manastir i u Osijek, a onda slijedi daljnje školovanje. Brojni ostanu tamo gdje se školuju i tako nam se događa depopulacija mjesta. No u nadi da će se nešto promijeniti, vjerujemo u Božju providnost, jer Bog uvijek nađe rješenje«, ističe katehistica Bartolov.
Samozatajni i aktivni župljanin Matej Martinov zadužen je za tehniku na liturgijskim slavljima. »Imam dvojicu braće i sestru, a otca sam izgubio«, navodi Martinov. »Braća i sestra završili su fakultete, a ja sam prva godina studija. Moja je želja ostati u Osijeku, dolazio bih redovito u Draž, da mogu što treba pomoći svojima, doći u svoju crkvu, pomoći svojoj župi. Što se tiče župne zajednice, ondje sam od malih nogu, uključen sam u čitanje, pjevanje, pripremanja za velike blagdane, Božić, Uskrs i drugo što god treba. U župi mi ništa nije teško, kao ni u obitelji. Mi smo naučili biti skromni, zapravo iz takve obitelji i dolazim.«
Krunoslav Đurin je ekonomist, zaposlen na »Belju«, a u župi je pastoralni vijećnik, pjevač, čitač. U predstavljanju mjesta kao mladi ekonomist kaže: »Može se živjeti na selu, štoviše život je u Dražu predivan jer privlačnost mjesta čine i njegova bogata prošlost, ali i prirodno bogatstvo. Nažalost, malo je mladih obitelji jer dio stanovništva raselio se od posljedica rata, a dio je otišao nakon otvaranja granica, globalizacije. Kad stavim Draž u taj kontekst, čini mi se da će sve više ljudi dolaziti preko vikenda pa će mjesto živjeti tako. Tijekom pandemije ‘korona’ na selu ništa nije značila jer ljudi imaju vrt, vinograd, podrum. Svaki dan čovjek je na zraku. I tu se pokazala vrijednost sela, osim što je jedini problem bio ako je trebalo poći izvan općine, ali i tada se mogla ishoditi propusnica.«
Komentirajući Poljoprivredno-prehrambeno poduzeće »Belje«, ekonomist Đurin je naglasio da ono za Baranju mnogo znači. »Belje« je osnovano još 1697. »Kod nas se kaže: trećina Baranje je ‘Belje’, trećina Kopački rit, a trećina ostali dio. Sve je to povezano, jer ‘Belje’ je kroz povijest nosilo veliku važnost, a znači i danas jer to je gospodarski gigant.«
Član je župnoga pastoralnoga vijeća, pjeva u zboru, a sada vodi krizmanike. »U župi bude od 10 do 15 krizmanika, a krizma je svake druge godine. Mala smo župna zajednica, za sve možemo zahvaliti našemu župniku i Veroniki Domorad jer oni su posvetili sve ovoj župi, s puno ljubavi i predanja okupili su ovu župnu zajednicu. Vode nas duhovno na posebnoj razini. Od 1998. kad smo se vratili – tada sam imao sedam godina – ‘zarazili’ su nas svojim služenjem, potičući nas na okupljanje, te su sigurno najzaslužniji za to što je danas zajednica živa i aktivna. Jednostavno, prepoznaju talente svakoga člana župne zajednice i svojom ljubavlju i otvorenošću te prilagodljivošću jednostavno zaraze mlade ljude duhovnošću. Ponekad promišljam što ćemo kad oni odu. No molimo se Bogu da nam i poslije njih podari vodstvo koje će nas okupljati i duhovno poticati na zajedništvo.«
Liturgijsko pjevanje u Dražu najbliže je profesionalnim katedralnim zborovima. Vodi ga spomenuta Veronika Domorad koja je završila Institut za crkvenu glazbu u Zagrebu pri KBF-u. Ističe da to nije zbor, nego su to pjevači koji vode liturgijsko pjevanje. No ni ona ne krije da ih je u posljednje vrijeme sve manje jer odlaze na školovanje. »Ostala sam kao kvočka bez pilića jer kad se požene i poudaju ili pođu nekamo drugamo raditi, teže ih je okupiti«, ističe voditeljica zbora.
»Jako držimo do liturgijskoga pjevanja i nastojimo da ono uvijek bude svečano. Međutim sve nas je manje, mladi odlaze, a sadašnji članovi stariji su pa je sve teže održavati probe i vježbati. No mora se priznati da su veliki talenti za pjevanje. K tomu, jako mi se sviđa što si međusobno posvećujemo pažnju, svi dajemo najviše što se može pa često podsjećamo na pravu bratsku kršćansku zajednicu.« Bila je dugogodišnja misionarka u Nikaragvi, a danas je voditeljica zbora, predavačica glazbenoga u školi, domaćica, uređivačica vrta… Radila je po župama, a zatim se 1980. uputila u Nikaragvu. »Ondje sam bila u misijama do 1997., a preko sestre sam došla u Draž kad je župnik kolaudirao orgulje. Kad me pitao o planovima za budućnost, rekla sam mu da ću se vratiti u Nikaragvu. No on se zauzeo pa sam dobila posao u školi u Dražu, a uz to aktivirala sam se i u župi. Već sam radila u školi, položila sam državni pa sam u školi ostala do danas. U Dražu je narod jako plemenit, otvoren i, još jednom valja napomenuti, glazbeno su daroviti.« Zanimljivo je da je uglazbila pjesmu o Baranji i ljubavi prema Baranji koju vjernici rado pjevaju poslije liturgije.
Marko Đurin rođen je 1988. u Dražu, danas živi u Belom Manastiru, no redovito dolazi u župu kad god ima vremena. »Počeo sam pjevati na misama 1998., a već sljedeće godine aktivno sam svake nedjelje bio i u službi čitača te nastojao biti aktivan u svim segmentima u župi, sve dok se prije četiri godine nisam oženio i odselio. Kad analiziram današnji život, pogotovo odlazak sa sela i iz manjih mjesta, no slično je i u gradovima, tvrdim da ima života u Hrvatskoj. Problem su ljudi, nije problem smo u materijalnom. Jednostavno, ne znamo što hoćemo sami sa sobom. Kao da svi traže nešto, a ne znaju što. Upravo u tome vidim i novu prigodu za Crkvu i pastoralno djelovanje jer ima puno prostora. No samo je problem koliko je netko spreman posvetiti se jer pojedinci od malih nogu imaju sve od tehnologije do drugih oblika načina komunikacije, a onda se zatvaraju sami u sebe. To je opasnost. Tu se čovjek gubi, dakle ne komunicira uživo, udaljava se od drugoga, zatvara se u se i ne zna što hoće. Otvorenost Bogu, vjeri i čovjeku to može nadići i pomoći u novom iskoraku da ljudi budu sretni svoji na svome«, zaključio je Đurin.
Nade uvijek ima te je valja ostaviti za kraj. Naime, u župi je aktivna i ministrantska skupina, a među poslužiteljima oltara je i Iva Lazić koja pohađa šesti razred te već dvije godine ministrira. »Idem u osnovnu školu u Draž, u razredu nas je sedamnaest, ali učenici dolaze iz više sela«, navodi ministrantica. »Mnogo mi znači ministriranje i dolazak u crkvu jer ondje se družimo, međusobno pomažemo. Trenutačno nas je šestero ministranata. Zbog koronavirusa manje nas je dolazilo u crkvu, ali nadam se da će se to popraviti.«
Učenik petoga razreda Filip Tadijanov također je ministrant, još od prvoga razreda. »U obitelji nas je, uz roditelje, četvero braće i sestara. Iz moga razreda samo ja ministriram. U doba korone nisu dolazili u crkvu, a inače dolaze svi iz moje generacije. Volim ministrirati i pomagati, a i kod kuće se molim«, rekao je dječak te zaključnom rečenicom, nikako nevažnom, pokazao kako se boriti za opstanak: »Često molim krunicu s bakom koja je nekoliko kuća udaljena od nas.«
