Ne bez razloga, dan nakon svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo blagdan je sv. Maksimilijana Kolbea. Naime, tih je dana u kolovozu prije 77 godina poljski redovnik ubijen u koncentracijskom logoru, ali je i cijeli svoj život posvetio marijanskoj pobožnosti, pa je poznat i po tome što je za svoga života uspostavio dva grada Bezgrješne – u Poljskoj u Niepokalanówu, ali i u dalekom Japanu u Mugenzai No Sono. Franjevac konventualac na taj je način širio ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, ali i evangelizirao tadašnjim modernim sredstvima – tiskom. Kako govore njegovi životopisci, pribojavao se pretjerane sentimentalnosti u marijanskoj pobožnosti koja ostaje samo na nježnim riječima molitava i pjesama, pa je smatrao da Presvetu Majku istinski ljube oni koji vrše njezinu volju, koja je u potpunosti istovjetna Božjoj volji. Zato je o. Kolbe iza sebe ostavio veliko Marijino djelo, a odlučio je pokrenuti tiskanje lista posvećena Bezgrješnoj u siječnju 1922., a pet godina kasnije slavio je prvu misu u novoj kapelici Grada Bezgrješne u Niepokalanówu.
Otada je to mjesto u blizini Varšave postalo veliko hodočasničko susretište, posebice članova Vojske Bezgrješne, kao i mnogih franjevaca konventualaca, a o detaljima toga mjesta govori fra Zdravko Tuba, nacionalni asistent Vojske Bezgrješne. Dok je o. Kolbe u zakopanskoj samoći mogao u molitvi i mirnim šetnjama promišljati ideje povezane s Vojskom Bezgrješne i razmišljati o daljnjem razvoju izdavaštva, došla je odluka da ustanovi novi samostan isključivo za izdavačku djelatnost. »Povijesni kontekst u kojem je nastala Vojska Bezgrješne i u kojem je izgrađen Grad Bezgrješne gotovo se ne razlikuje od današnjega vremena. Život je borba ‘svjetova’ i njihovih vrijednosti prikazivanih samo na drugačije načine, nekad vidljivije, nekad skrivenije. U tom kontekstu, a svjesni Kolbeovih razmišljanja i djelovanja, razlučivanja, Grad Bezgrješne, Niepokalanów ili drugačije nazvan pronalazi svoj puni smisao kako za nas franjevce konventualce tako i za sve članove Vojske Bezgrješne, rekao bih i za svakoga vjernika koji živi život posvećen Bezgrješnoj iz perspektive vječnosti«, kazao je o. Tuba, koji je posljednji put u Niepokalanówu bio prije deset godina.
A prije 91 godinu – nije dugo potrajalo od Kolbeove ideje do realizacije Grada Bezgrješne. Čim je dobio dozvolu poglavara, odmah je započeo s izgradnjom novoga – Marijina grada koji je nazvao Niepokalanów – Grad Bezgrješne. Načinio je plan za tri drvene barake, a potom s drugom braćom krenuo u izgradnju. Stanovnici okolice, vidjevši kako braća redovnici hrabro rade, prišli su radosno u pomoć izgraditi novo djelo na slavu Božju i u čast Mariji. Jedni su dovozili materijal, drugi ravnali teren, treći pokrivali zidove. Ne samo muškarci, nego i žene s djecom radili su satima, i to potpuno besplatno. Neizmjerno su zavoljeli braću redovnike. I oni su to djelo zvali: naš Grad Bezgrješne.
O. Kolbe odlučio je započeti novi život u Gradu Bezgrješne ne radeći strojevima, nego radeći na duši. Svi su stanovnici Grada Bezgrješne – oko 20 redovnika – zajedno posljednjega dana studenoga 1927. započeli osmodnevne duhovne vježbe u potpunoj šutnji i sabranosti. Posveta Niepokalanowa dogodila se u povečerje Bezgrješnoga začeća, a tijekom Kolbeova života Grad Bezgrješne rastao je i brojem zvanja i veličinom – od početne tri barake do velikoga samostana.
»Boraveći u Gradu Bezgrješne, promatrajući zdanje, provodeći vrijeme u molitvi, iznova sam osluškivao svetca, njegovo predanje Bezgrješnoj i aktivan rad prisjećajući se onoga što je zapisao o Bezgrješnoj o njezinu gradu. Tako za sv. Kolbea biti evangelizator znači bližnjemu pružiti konkretno svjedočanstvo ljubavi. Gradovi Bezgrješne nisu samo središta širenja evanđelja i Gospine ljubavi prema čovječanstvu, nego i mjesta na kojima će siromašnima i potrebitima biti ispunjene sve potrebe, dok bratska ljubav neprestano trijumfira. Svako hodočasničko mjesto daruje neizmjerno duhovno bogatstvo koje je možda teže zapisati na papir jer ostaje zapisano u srcima ljudi. I to je ono što današnji Niepokalanow želi darovati svojim hodočasnicima na tragu sv. Maksimilijana. I ovaj Grad Bezgrješne i danas želi svakomu hodočasniku biti mjesto susreta s Bezgrješnom po tiskanom listu, po susretu u molitvi, po sudjelovanju u euharistijskom slavlju, po upoznavanju života sv. Maksimilijana, po susretu s braćom franjevcima… Susret s Bezgrješnom vodi susretu s Bogom, svakodnevnom predanju njemu… To je ono što želimo darovati današnjemu čovjeku hodočasniku prema vječnosti«, kazao je o. Tuba.
Govoreći o temeljima Grada Bezgrješne, nacionalni asistent Vojske Bezgrješne kaže da se oni mogu usporediti s temeljima Vojske Bezgrješne. Prvi je cilj da se čovjek pobožanstveni u Bogu, druga je važna dimenzija da je Marija najveličanstveniji dokaz čovjekovih mogućnosti; Bezgrješna je posrednica između Krista i čovjeka; Bezgrješna može pobijediti sve zlo u čovjeku i svijetu. »Vjerujem da to braća nastoje živjeti i darivati svakomu hodočasniku dovodeći ga Bezgrješnoj po svetima sakramentima, po susretima, otvorenošću za potrebe hodočasnika«, napominje o. Tuba, ističući primjer sv. Maksimilijana čije se svako apostolsko djelo rađalo i razvijalo uz doprinos braće. Kolbe se pokazao otvorenim baš za svaki poticaj Duha Svetoga kako bi se njegovo evangelizacijsko djelovanje moglo razvijati.
Jedan od tih poticaja zasigurno je bilo širenje radosne vijesti tiskanim medijima. Sve je počelo s tiskanjem lista posvećena Bezgrješnoj koji je postao službeno glasilo pokreta Vojske Bezgrješne. O. Kolbe trebao je poći od nule jer mu je njegov redovnički poglavar kazao da ni redovnička zajednica ni samostan ne će snositi nikakav trošak, no ipak je prvi broj »Viteza Bezgrješne« ugledao svjetlo dana u siječnju 1922. godine. »Kolbeovo se poslanje odlikuje širokom uporabom sredstava koja omogućuju prenošenje evanđeoskih sadržaja, kao i važnošću marijanske pobožnosti. Tako, primjerice, umjetnost može biti dragocjeno sredstvo evangelizacije. Isto vrijedi i za kino, radio, kao i sve masovne medije koji ljudima stoje na raspolaganju. Naviještanje se mora ostvarivati bez ikakvih ograničenja: svako otkriće znanstvenoga napretka postaje prilikom podariti glas evanđelju, koje će se na taj način hitro te još prodornije širiti. Kolbe se najčešće koristi tiskanim papirom da bi svijetu donio radosnu vijest o Kristu i ljepotu marijanske pobožnosti, no i dalje ostaje otvorenim za bilo koje drugo rješenje, pa i ono tehnološki najnaprednije i najnovije. Čudotvorna medaljica, zahvaljujući svomu dubokomu duhovnomu i simboličnomu značenju, za nj je povlašteno sredstvo poslanja posvećenja čovječanstva«, kaže o. Tuba.
