Ove godine pada 30. godišnjica pogibije legendarnoga vukovarskoga branitelja Blage Zadre čije životno i domoljubno svjedočanstvo nadahnjuje i nove hrvatske naraštaje. Iako je njegovo junaštvo povezano s vukovarskim krajem, manje je možda široj javnosti poznat kraj u kojem je rođen i rastao prije nego što je s navršenih deset godina s roditeljima otišao trbuhom za kruhom u Borovo naselje. Riječ je o župi Ledinac u Hercegovini, na sjeveroistočnoj strani Grudskoga dekanata.
Župa Ledinac posvećena je sv. Maloj Tereziji, a župnik je prokušani pastoralac Ivan Kordić koji je rođen 1956. u Grljevićima. Prošao je sjemenište u Zagrebu i Splitu, studij u Sarajevu, proživio ratna događanja, bio kapelanom i župnikom u više mjesta. Smiren, sluša sugovornika i savjetuje vjernike. »Župa je prvi put utemeljena 1873. Budući da se problem u vezi sa sjedištem župe nije mogao riješiti, od 1878. Ledinac se ponovno nalazio u sastavu župe Rasno. Tako je utemeljena 3. listopada 1930., na osnovi odluke biskupa Alojzija Mišića, i stavljena pod nebesku zaštitu sv. Male Terezije.« Poput dirigenta koji nastavlja djela svojih prethodnika, župnik Kordić ističe da je u župi organizirana kateheza za sve uzraste osnovne škole i povremeni susreti za mlade. »U župi djeluje liturgijska skupina, ministranti i pjevači. Mali zbor sudjeluje na jutarnjim nedjeljnim misama, a veliki predvodi pjevanje na pučkoj misi. Zborove vode četiri voditeljice i sviračice, a probe se održavaju tjedno. U župi se svakodnevno slave mise, a ne izostaju ni pobožnosti poput molitve krunice, križnoga puta, zornica i drugih. Redovito se obilaze stariji i nemoćni o Uskrsu, Božiću i blagdanu sv. Male Terezije.«
Pastoralno je župa organizirana, od vijećnika, zborova i ministranata do Caritasa i drugih služba. Među istaknutim članovima pastoralnoga vijeća je Mladen Bošnjak, diplomirani inženjer strojarstva, otac troje djece. Zaposlen je u Upravi civilne zaštite Zapadnohercegovačke županije na radnom mjestu pomoćnika ravnatelja za zaštitu i spašavanje, zaštitu od požara i vatrogastvo i član Županijskoga stožera civilne zaštite.
»Grude su danas gospodarski razvijena općina s velikom mogućnošću zapošljavanja u privatnim i javnim poduzećima«, navodi Bošnjak. »Unatoč tomu što je naša županija na drugom mjestu po razvijenosti u BiH te su naše općine i gradovi gospodarski najrazvijeniji u BiH, i danas mnoge mlade obitelji i pojedinci napuštaju ove krajeve u potrazi za ‘boljim životom’, na veliku žalost njihovih roditelja. Počevši od vremena Austro-Ugarske, naš je kraj bio poznat po uzgoju duhana, a napose se isticao ‘mamićki ravnjak’ po svojoj kvaliteti. Ta poljoprivredna kultura desetljećima je othranjivala naš puk, zahvaljujući njoj, naš je narod opstao i ostao na ovim prostorima. Sadnja i uzgoj duhana zahtijeva cjelogodišnji rad i trud čitave obitelji s neizvjesnim prinosom pa se danas tom proizvodnjom bavi samo nekoliko obitelji, što je rezultiralo zatvaranjem duhanskih otkupnih stanica.«
Nadalje Bošnjak navodi da su župljani župe Ledinac jako ponosni na svoju crkvu podignutu u čast sv. Terezije od Djeteta Isusa, s molitvom da jednoga dana postane svetište Male Terezije. Župljani u velikom broju rado sudjeluju, financijski i svojim angažmanom na uređenju crkve, crkvenoga dvorišta i župne kuće te svečanoj proslavi župne zaštitnice.
»Član sam župnoga pastoralnoga vijeća od 2009., a cijela je obitelj aktivna u župi i nastojimo biti na raspolaganju župniku. Mnogi se boje za budućnost katolika na ovim prostorima, ali nema dvojbe, uz pomoć naših nebeskih zaštitnika, bez obzira na ratove, torture, iseljavanja, pandemije, ostat ćemo i opstati na našoj hercegovačkoj grudi uz krilaticu: ‘Cijeli svijet naseliše, ali sebe ne raseliše’«, zaključuje pastoralni vijećnik.
Zaposlenica u Zavodu za zdravstveno osiguranje Zapadnohercegovačke županije Ivana Bošnjak diplomirana je novinarka. Tajnica je grudskoga ogranka Matice hrvatske. »Dugogodišnja sam članica zbora ‘Nebeske ruže’ i redovito čitam na nedjeljnim i drugim misnim slavljima. Ženski je to zbor, a šarolika je njegova struktura. Okuplja srednjoškolke, studentice, ali i obiteljske žene. Osobito se moramo pohvaliti činjenicom da su čitači na misnim slavljima, osim ministranata, u pravilu i članovi župnoga zbora«, rekla je zborašica Bošnjak, posebno ponosna na adventsko-božićne koncerte koji u suorganizaciji Matičina ogranka i župa okupljaju sve glazbene duše.
Župljani Ledinca s ponosom spominju heroja obrambenoga Domovinskoga rata Zadru čija se bista nalazi u crkvenom dvorištu. »Iako je kao desetogodišnjak napustio rodni Ledinac i Hercegovinu te se zajedno s obitelju preselio u Borovo naselje, Ledinac ga smatra svojim najvećim sinom te je, osim biste uz školsko igralište, na Ledincu oslikan jedan od najljepših murala. Danas njegovo ime nosi nekoliko ulica i škola u Hercegovini, ali i Hrvatskoj, a Ledinčani na poseban način čuvaju uspomenu na velikoga hrvatskoga sina. Ledinac je baš kao i Blago – malen i skroman, ali velikoga srca«, ističe Ivana Bošnjak.
Govoreći o socijalnoj slici, rekla je: »U župi od 2009. djeluje župni Caritas, koji materijalno i novčano pomaže potrebitim župljanima, ali isto tako brine se i o njihovim duhovnim potrebama. Imamo jednu lijepu sada već dugogodišnju praksu da jednu nedjelju u mjesecu nakon mise organiziramo prikupljanje priloga za potrebe župnoga Caritasa, a prikupljena sredstva župnik dva puta godišnje, uoči Božića i Uskrsa, preko članova pastoralnoga vijeća podijeli potrebitim župljanima. To je sve plod vjere i molitve. Zajednička obiteljska molitva nije utihnula u domovima župe Ledinac. Ona je neizostavan dio svakoga našega dana. Primjerice, u mojoj obitelji svaku večer zajedno molimo krunicu.«
Ana Mikulić studentica je psihologije na Filozofskom fakultetu u Mostaru i voditeljica župnoga zbora »Nebeske ruže«. »Zbor se okuplja već više od 10 godina i sada ima 20 članova«, navodi studentica Mikulić. »Probe se održavaju jednom tjedno, a na repertoaru su većinom tradicionalne liturgijske pjesme te poneke šansone. Mladi koji su uključeni u zbor uglavnom krenu od maloga zbora pa se u višim razredima srednje škole prebace u veliki zbor. Mladi se više uključuju u aktivnosti kao što su ministriranje i čitanje, ali nadam se da će u budućnosti prepoznati i pjevanje u zboru, bilo malom ili velikom, kao jednu od ugodnih aktivnosti.«
Paula Katura studentica je treće godine na studiju edukacijske rehabilitacije u Mostaru, a u župi vodi mali zbor. »Moja je velika ljubav glazba i od malih se nogu bavim sviranjem i pjevanjem«, kaže studentica Katura. »Završila sam osnovnu glazbenu školu u Grudama i srednju glazbenu školu u Širokom Brijegu. Svoju ljubav prema glazbi nastavila sam provoditi sviranjem i pjevanjem u crkvenom zboru. Aktivna sam članica i sviračica velikoga zbora te voditeljica maloga zbora. Mali zbor okuplja oko 25 članova. Djeca su jako zainteresirana za pjevanje i redovito dolaze na probe i sudjeluju svojim pjevanjem i na misi. Probe održavamo jednom tjedno. Posebna je radost kad mali zbor također sudjeluje na tradicionalnom božićnom koncertu koji se održava svake godine.«
Ovako pak promišlja maturant Josip Alpeza iz Opće gimnazije u Srednjoj školi Antuna Branka Šimića u Grudama: »Podrazumijeva se da ću nastaviti sa školovanjem. Trenutačno imam u planu studij teologije s jedne i fizike s druge strane. Uvjeren sam da ću ostati u svom rodnom mjestu, no dakako, morat ću ići na daljnje školovanje dalje od rodnoga kraja. Najbliža je opcija Mostar, koji je udaljen nešto više od 30 kilometara, a drugi je izbor, kao većini mojih vršnjaka, Hrvatska, i to većinom Zagreb ili Split. Većina mojih vršnjaka smatra da kada završi željeni fakultet, ne će uspjeti pronaći prikladan posao za koji su se školovali u našem kraju ili u Hercegovini općenito. Zato će radije napustiti rodni kraj i živjeti ondje gdje mogu raditi posao koji žele nego ostati u Hercegovini i biti nezadovoljni svime. Većina kao svoje odredište vidi Zagreb, koji bi nažalost ili nasreću, kako se uzme, mogao postati ‘velika Hercegovina’. Ipak, većina njih ostat će u rodnom kraju budu li imali prikladan posao u budućnosti. Mislim da svi ljudi, ne samo moji vršnjaci, nego općenito imaju visoke ciljeve. Imam i osjećaj da se neki pomalo boje budućnosti, imaju strah od razočaranja u životu. Ipak, ne kaže David uzalud Gospodinu: ‘Ti u ruci držiš moju sudbinu!’ Zato će nam Bog zasigurno prosvijetliti naš životni poziv i našu budućnost.«
O svojim službama u župi maturant Alpeza je rekao: »Voditelj sam ministranata od 2017., a 2019. preuzeo sam i čitače. Preko ministranata svećenik pri ruci ima 18 pomagača koji su živo cvijeće oltara. U župi aktivno sudjeluje 21 čitač oplemenjujući misno slavlje čitanjem Božje riječi. S ministrantima imam teorijski i praktični dio. Poučavam ih o liturgiji, crkvenoj godini i sl. Što se praktičnoga dijela tiče, uvježbavamo i usavršavamo sve što je povezano s misom te nastojimo da sve bude svečano i dostojno Kristove gozbe. Smatram da je Crkva za mlade sigurno utočište i ne daj, Bože, da ga napuste – istinski put kojim koračaju kao živa Crkva«, zaključuje maturant Alpeza.