U srcu Hercegovine u Mostarskoj biskupiji nalazi se mjesto iz bajke u ljubuškoj općini – živopisni Klobuk. Desetak zaseoka koje štiti brdašce nalazi se na prijelazu između Bekije i Ljubuškoga polja. To je Hercegovina u malom, od brda, ravnica i plodnih polja do izvora života – živopisne rijeke ponornice Trebižat. Klobuk je pod zaštitom sv. Marka. Mjestom dominira velebna crkva, a ove godine župa je proslavila 150 godina od osamostaljenja. Iz Klobuka su potekli brojni intelektualci i duhovne osobe, među kojima je sluga Božji Petar Barbarić. Bio je suvremenik sv. Male Terezije. Oboje su u svojoj petnaestoj godini ušli u stalež osoba Bogu posvećenoga života, od iste su bolesti bolovali i iste su godine, 1897., umrli. Do kraja 1945. registrirano je više od 1600 primljenih uslišanja po zagovoru o. Barbarića. Proces za beatifikaciju započeo je 1938., a 2015. papa Franjo odobrio je objavu dekreta da je posjedovao kršćanske krjeposti u herojskom stupnju. Još se čeka samo dekret o priznanju čuda po zagovoru o. Barbarića.
Franjevac staroga kova sa suvremenim pristupom fra Ante Kurtović (r. 1972.) upravlja župom u Klobuku. Župa je, pripovijeda, osnovana 1873. kada se odcijepila od matične župe Veljaci. Prvi župnik bio je fra Pavao Petrović. Nova župa Klobuk tada je obuhvaćala prostor današnjih župa Klobuk i Šipovača – Vojnići. Godine 1928. selo Šipovača odcijepilo se od klobučke župe i pripojilo se staroj matici Veljaci (samostalnom župom postalo je 1939.), a župi su četiri godine kasnije pripojena i neka druga sela klobučke župe: Vojnići, Dole, Vodice i Greda. Od 1943. do danas župa Klobuk ima nepromijenjene granice. Po osnutku župe izgrađena je i župna kuća u zaseoku Kapel-Mahala. Preseljenjem župnoga središta na današnje mjesto Poljane izgrađena je i nova župna kuća. Crkve nije bilo, župnik je misu slavio na obližnjem Čuljkovu groblju u kojem je bila i kapela. Gradnja župne crkve započeta je 1964. za vrijeme župnika fra Vinka Dragićevića. On je ostao u župi 14 godina. Crkva je blagoslovljena 1969. Izgrađena je od dara domaćih župljana i župljana iz dijaspore, Vida i Ane Artuković, Ivana i Ane Artuković, Silvestra i Katice Petrović.
Župnik o. Kurtović navodi da se tijekom povijesti broj župljana smanjivao i povećavao. Tako je 1882. bilo 1842 vjernika, 1940. popisano je 3363, a 2022. oko 1000 župljana. U prošloj godini krštenih je bilo 13, a umrlih 20. Vjenčano je 13 parova. Bilo je 12 prvopričesnika i 23 krizmanika.
Iz Klobuka su potekle brojne duhovne osobe, među kojima je sluga Božji Petar Barbarić. Do kraja 1945. registrirano je više od 1600 primljenih uslišanja po zagovoru o. Barbarića»Broj župljana smanjuje se od obrambenoga Domovinskoga rata. Neki su se župljani odselili obližnje gradiće, Ljubuški i Grude, a dio u Hrvatsku, najviše u Split i Zagreb.« U župi djeluje franjevačka mladež Frama koja okuplja od 20 do 30 članova. Djeluje i franjevački svjetovni red, među pukom »trećari«. Okuplja se 12 članova koji promiču pobožnost i obilaze potrebite. Župa ima veliki zbor koji vodi profesorica Ina Međugorac i mali dječji zbor sa 25 članova koji vodi župnik o. Kurtović. Na području je župe jedna devetogodišnja osnovna škola sa 90-ak učenika. Zanimljivost je da je novu školu izgradio fra Vladimir Kozina sa župljanima, osobito obitelju Ore Rašić iz Argentine.
Župnik je rekao da se narod bavi poljoprivredom, proizvodnjom u plastenicima i na vanjskim poljima. Uzgajaju rani krumpir, nektarine, smokve, kupus, lubenice. »Velikih odseljavanja sada nema. Bio je jedan val kad su mlade obitelji odlazile u inozemstvo, ali to je stalo. U župi gotovo i nema potrebitih. Mjesečne pakete primaju neke obitelji kao dodatnu pomoć od udruge ‘Marijine ruke’ iz Međugorja.«
Župnik navodi da župa obiluje bogatstvom – izvorima žive vode. U zadnje vrijeme Općina Ljubuški ulaže napore i daje pomoć mladim obiteljima kako bi opstale na tim prostorima. »Naš je kraj poznat po tome da jedni drugima pomažemo u potrebama i nevoljama. Solidarnost je na djelu osobito kad se vidi da nekomu uistinu treba. Gostoprimstvo je uvijek prisutno u obiteljima, a vidljivo je i zajedništvo u akcijama za selo. Župljani su angažirani u održavanju groblja, kojih ima devet«, kaže o. Kurtović. Posebno je posjećen križni put na brdo Markovište jer na tom je brdu veliki križ koji su podigli župljani. Visina mu je 27 metara. Dominira cijelim krajem.
Župnik ističe da je rastavljenih vrlo malo, gotovo ih nema. K tomu, laici pomažu, obitelji organizirano čiste crkvu. Crkveni objekti i župna kuća obnavljaju se prilozima vjernika, a u novije vrijeme i kroz natječaje županijske, općinske i državne strukture. Obitelji žive tradicionalno u zajedničkim domaćinstvima sa svojim roditeljima i djecom. Govoreći o gospodarskoj slici, o. Kurtović navodi da ima lijepu budućnost jer u župi ima nekoliko obitelji koje su veliki proizvođači poljoprivrednih proizvoda, imaju autosalon, benzinsku crpku, kuće za odmor.
U život župe uključeni su brojni aktivni župljani, vjernici laici. Među njima je umirovljena glazbenica Ina Međugorac koja vodi župni zbor. Ujedno je članica franjevačkoga svjetovnoga reda. »Samo da je više mladih, bilo bi puno ljepše«, navodi trećoredica Međugorac.
Posebno su privrženi župi i uključeni u sve aktivnosti iz obitelji Artuković. U župnom je vijeću Stanko Artuković, otac petero djece. Bavi se poljoprivredom, pa je tako prošle godine uz ostale poljoprivredne kulture proizveo 50 tona krumpira.
»Od poljoprivrede se može živjeti, samo treba raditi«, navodi vijećnik Artuković. »Traže se domaći i ekološki proizvodi, za koje je potrebna dobra volja i zauzetost. Ovo je lijep kraj, imamo vodu, plodno tlo, šumu, sve. K tomu blizu smo Međugorja. Bog nam je dao sve u ovoj prekrasnoj prirodi. Često se bježi od poljoprivrede, a to je izvor života i moramo biti zahvalni Bogu za dar ove prirode.« Artukovići su povezani sa svojom župom i svi su aktivni u Crkvi. Tako je brat njegova djeda Ivan darovao priloge da se dotrajale klupe u crkvi zamijene novima. »Crkva nam je snaga zajedništva, a vjera izvor života. Bog nam je uvijek na prvom mjestu, a drugo nam je domoljublje.« Nadalje vijećnik Artuković navodi da je u obrambenom Domovinskom ratu poginulo pet hrvatskih branitelja iz župe.
Umirovljenik Zdenko Petrović Ižić, hrvatski branitelj HVO-a, aktivni je župljanin. »Nisam želio ići iz svoje rodne Hercegovine, branio sam je za vrijeme Domovinskoga rata, a zauzvrat ništa ne tražim«, navodi. Ističe da treba biti skroman, a ne pohlepan, jer pohlepa je zahvatila današnji svijet, a to ne vodi dobru. »Bogu treba sve prepustiti, a ne propuštati molitvu i misu koje su nam hrana. U našoj župi ima još obiteljske molitve, a to je znak da smo na pravom putu. Osobno mogu posvjedočiti da u obitelji nikad ne propustimo pomoliti se svaki dan, pa ni najmanja djeca.« Smatra da će se u dogledno vrijeme i oni iseljeni početi vraćati. Tradiciju treba čuvati jer ona je istina i vrijednost koja je očuvala hrvatski narod.
Desna ruka svim župnicima samozatajna je Milena Međugorac koja se brine o uređenju, a ujedno posprema dvije dvorane u kojima su svaki dan aktivnosti. K tomu je i pomoćnica voditeljice pjevačkoga zbora. Framu vodi mostarska studentica Marija Antić, koja namjerava poslije prvostupništva poći na daljnji studij. »Manje-više svi dolaze u crkvu, jer ovdje je posebno zajedništvo. Mladi odu na studij izvan mjesta pa kad su tu, rado se odazovu i uključe u sve aktivnosti, ali neki su pošli za studijem i za poslom. Sve je u Božjem planu i nikad ne znamo kamo će nas život odvesti. Najvažnije je da smo uvijek međusobno povezani i da se vraćamo u svoj Klobuk.«
Srednjoškolka Ivana Artuković iscijepala je drva za zimu i radila preko ljeta na poljoprivredi. Treći je razred srednje škole u Ljubuškom, a u obitelji pomaže u svim poslovima. Aktivna je u župi kao framašica, čitačica, spremačica… »Tako smo odgojeni da treba moliti i raditi, a crkva nam je okupljalište«, svjedoči Ivana. »Rođena sam u Zagrebu i volim Zagreb, pa ne isključujem da ću jednoga dana nastaviti studij ondje, a dalje će biti kako Bog da. Voljela bih živjeti ovdje jer je prelijepo mjesto, svi se poznajemo, međusobno se pomažemo. Župa nas posebno okuplja.«
