U dugoj povijesti ljudske civilizacije ni jedna vjerska zajednica nije bila tako progonjena kao kršćani i nitko nije bio toliko osporavan kao Isus Krist. Od prvih Isusovih učenika do njegovih sljedbenika u suvremenom svijetu to je protivljenje osjetila svaka generacija vjernika. Od progona vjernika u prvim stoljećima kršćanstva, prisilne islamizacije sjevera Afrike, Male Azije i dijela Balkanskoga poluotoka u sklopu arapskih i turskih osvajanja u srednjem vijeku i ranom novom vijeku, preko života u komunističkim i ateističkim poredcima u 20. stoljeću, pa sve do današnjih osporavanja, kada se kršćanske vrijednosti predstavljaju kao atavizam i izvrgavaju javnoj poruzi. Crkvena povijest hrvatskih prostora, koji su stoljećima bili mjesto konfliktnih dodira Zapada i Orijenta, bilježi tako prve mučenike još iz vremena prvih progona kršćana, prije dolaska Hrvata. Sveti Dujam, sveti Kvirin i sveta Stošija samo su neki od slavnih primjera te povijesti. Mučenika na hrvatskim prostorima nije manjkalo ni u vrijeme turskih osvajanja, a Crkva u Hrvata u liku sv. Marka Križevčanina dala je i mučenike koji su stradali u žrvnju protestantskoga vjerskoga ekstremizma. Dvadeseto stoljeće pak iznjedrilo je neke od najsvjetlijih mučeničkih zvijezda na tamnom nebu toga, vjerojatno, najturbulentnijega razdoblja povijesti. Blaženi Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, bl. Drinske mučenice… i toliki poznati i nepoznati svećenici, redovnice i vjernici laici koji su, ne želeći izdati vjerske istine koje su ispovijedali u dubini svojih srca, pretrpjeli progone svih vrsta, od ubojstava i zatvora do, u najboljem slučaju, života na marginama, života »građana drugoga reda«.
Put Hrvata u slobodu iz jarma komunizma također je bio popraćen mnogim žrtvama Crkve, no možda je manje poznato da je upravo jedan svećenik svojom mučeničkom smrću prethodio svim stradanjima koje je uzrokovala velikosrpska agresija. Bio je to Antun Grahovar, župnik župe sv. Marije u Sisku, koji je u svom župnom stanu ubijen u noći sa 9. na 10. studenoga 1990. Župnik Grahovar ubijen je nožem s više od 30 uboda i rezova, od čega sedam u predjelima prsa, srca i vrata. Imao je 39 godina, navršivši ujedno 13. godinu svećeničke službe. Ubojstvo je bilo zaključak višemjesečnoga psihološkoga rata i kampanje strašenja koja je provođena u sisačkom kraju, kao i u drugim hrvatskim krajevima koji su se našli izvan zloglasne linije Virovitica – Karlovac – Karlobag. Na području današnje Sisačke biskupije nepoznati su ljudi obilazili crkve i župne dvorove i grubo prijetili svećenicima. U župni stan župnika Grahovara provaljeno je i nekoliko tjedana prije ubojstva, a isto tako na zidovima župne kuće osvanula su zloglasna četiri »C«. Iako je izvršitelj zločina priveden pravdi, tek 11 godina nakon što je počinio strašan zločin, potpuna se istina sudski nikada nije utvrdila jer postupak nije vodio nikakvim spoznajama o tome tko je zaista bio naručitelj. Plasirana je i teza da je počinitelj bio serijski pljačkaš župnih stanova, koji je, naletjevši u pljački na župnika, počinio takav zločin, no tada se postavlja pitanje zašto neke vrijedne stvari iz stana, poput fotoaparata, nisu bile otuđene.
Odgovor na pitanje zašto je ubijen Antun Grahovar daju događanja koja su slijedila u ratnim mjesecima i godinama. Župnik Grahovar, ili omiljeni »velečasni Tonči«, kako ga je narod zvao, ubijen je ne samo zato što se ubojstvom mjesnoga pastira trebalo zastrašiti i raspršiti njegovo stado, nego i stoga što je Katolička Crkva hrvatskomu narodu bila najčvršći korijen koji ga je držao na okupu, ma koliko teške povijesne okolnosti bile. To objašnjava i zašto su osim hrvatskih domova u svim krajevima u koje je kročila noga velikosrpskoga agresora razorene i katoličke crkve i samostani. Usprkos svim onodobnim medijskim zamagljivanjima slučaja župnika Grahovara, najjasniji je odgovor dao naslov jednoga jesenskoga teksta Glasa Koncila koji je pratio slučaj ubojstva: »Komu je smetao hrvatski katolički svećenik«. Dakle, svećenik Grahovar agresorima je zasmetao jer je bio Hrvat, katolik i svećenik, a s pravom ga se može smatrati i prvom hrvatskom i svećeničkom žrtvom Domovinskoga rata, svojevrsnim turobnim uvodom u velikosrpsku agresiju.
Skora trideseta godišnjica strašnoga ubojstva omiljenoga sisačkoga župnika bila je prigoda da se posebna pozornost posveti župi u kojoj je on rođen i iz koje je iznikao. To je zagorska župa Uzvišenja Blažene Djevice Marije u Taborskom, nedaleko od središta Huma na Sutli, mjestu na sjeverozapadnom kraju Hrvatske.
Župnim zborom »dirigira« s. Blandina Vešligaj, redovnica Družbe sestara Naše Gospe, koja iz zagrebačkih Remeta redovito putuje u Taborsko nakon što je samostan družbe prošle jeseni zatvoren zbog nedostatka redovnica, koje vjerski puk skraćeno zove notrdamkama. Dolazi petkom, a nakon svih nedjeljnih misa u Zagreb se vraća nedjeljom navečer. U vrijeme koronavirusa probe i veća okupljanja rjeđa su nego u »starom normalnom«, objašnjava voditeljica zbora, no višegodišnji napori župnoga zbora urodili su i nekim vrijednim i unikatnim duhovnim plodovima. To je primjerice pjesma »O predragi župljani« koja se pjeva u Taborskom na novogodišnjoj misi. Na Božić se obično u crkvici na taborskom brježuljku ore stihovi »Sused brzo gori«, a na Malu Gospu se pjeva »Danas nam se rodi Sveta Djevica«. Prisutnost s. Blandine, koja je obrazovana i kao glazbenica i kao katehistica, samo je djelić bogate povijesti povezanosti Taborskoga i sestara notrdamki. Redovnice Družbe sestara Naše Gospe u Taborsko su došle 1943. godine i prve su sestre stanovale u zgradi pokraj mjesne škole, gdje su i radile kao učiteljice. Komunisti su im nakon 1945. zabranili svaki rad, a u Taborsko su se vratile 1964. godine. Kakvo-takvo popuštanje komunističke represije prema Crkvi sredinom šezdesetih iskorišteno je za gradnju maloga samostana uz župnu crkvu 1970. godine, koji i danas nenametljivo dopunjava baroknu vizuru taborskoga svetoga brježuljka.Uspomena na Antuna Grahovara još je živa u humskom kraju. Uz okrugle obljetnice onamo redovito hodočaste sisački vjernici, a svečana se misa za pokojnika slavi u kapeli sv. Ivana Krstitelja u zaseoku Lastini, gdje se nalazi i groblje na kojem je pokopan »velečasni Tonči«. Ove godine, uz tri desetljeća smrti župnika Grahovara, u okolnostima pandemije svečano prisjećanje njegove žrtve proći će u znaku skromnijih mogućnosti, a epidemiološka je slika učinila upitnim već tradicionalni dolazak sisačkih hodočasnika iz župe na Viktorovcu.
Uska asfaltirana seoska cesta uz kapelu sv. Ivana vodi do njegove rodne kuće, koja je i u modernom vremenu zadržala starinski izgled zagorske skromne »hiže«. Još je nastanjena i u njoj žive dvojica njegove braće. »Mnogi pamte velečasnoga Antuna po dobru, i to ne samo prema uzrečici ‘o pokojnicima sve najbolje’, nego i kao dječaka. Kada je dobio službu kapelana i, kasnije, župnika u Sisku, redovito je navraćao u rodni kraj. Njegovo ubojstvo teško je potreslo i Taborsko i Sisak. Tada sam bio u prvim godinama svećeničke službe, bio sam na njegovu sprovodu i pitali smo se tada sprema li nam se nešto, je li to početak nečega strašnijega. Nažalost, bili smo u pravu. Njegovo ubojstvo, nikad do kraja razjašnjeno, bilo je veliki znak i pokazatelj onoga što nam se uskoro počelo događati«, napominje dugogodišnji taborski župnik Josip Firšt.
Humski je kraj blagoslovljen iznimnim prirodnim ljepotama. Pejzaže tipičnih zelenih zagorskih »brega« dodatno naglašava toplina jesenskoga sunca u paru sa šarenilom lišća listopadnih drveća. Blagoslovljen je humski kraj i dobro razvijenom mjesnom industrijom pa općina Hum na Sutli slovi kao jedna od najimućnijih sredina, uzimajući u obzir nisku stopu nezaposlenosti i primanja u usporedbi s drugim neurbanim sredinama u Hrvatskoj. No ta se povoljna okolnost ne odražava na lokalnu demografiju, a to se pak odražava i na pastoralne mogućnosti župe, svjedoči župnik Firšt. »Svake godine imamo manji ili veći pad. Prosječni su omjeri 40-ak sprovoda i 30-ak krštenja. U župi sam 16 godina i samo je jedne godine bila nula, a svih je ostalih broj umrlih bio veći od broja rođenih. Dakle, što se tiče demografije, očito je da nije uvijek sve u materijalnom, što i osobno često ističem. U ovom kraju čak ima i viška radnih mjesta i boljih mogućnosti mladima za zaposlenje, no svejedno ljudi odlaze u inozemstvo – privremeno ili na duže vrijeme, pa čak i zauvijek.« Ne uzimajući u obzir trenutačnu »koronagodinu«, u kojoj je u župi bilo samo nekoliko vjenčanja, u prosjeku se vjenča između pet i deset parova. »I to je malo. I inače je trend da mnogi dulje žive skupa bez ženidbe. Neki se i ne žene, čak i imaju djecu, a neki se odlučuju samo na građanski brak. Svakako nastojim poticati na promišljanje da to nije u redu, a u konačnici to ne može ni biti dobar primjer djeci«, tumači župnik Firšt.
Prve pričesti i krizme u župi se slave svake godine, a u prosjeku okupljaju trideset mladih vjernika. Koronavirus, kaže župnik, nametnuo je i nove organizacijske poteškoće pa će razvoj epidemije u sljedećim tjednima odrediti u kojem će smjeru ići i kako će se održavati župne kateheze kao priprave za primanje sakramenata. »Što se tiče pastorala mladih, ozbiljniji se rad može planirati do osmoga razreda, ne samo zato što se nakon krizme svi raziđu, nego i zato što mnogi idu u srednju školu u Sloveniju i u Pregradu i Krapinu. Na studij odlaze i u Zagreb. Dakle, osim što ih je i inače malo, teško ih je nakon krizme okupiti«, nastavio je župnik Firšt koji, usprkos nepovoljnim demografskim prilikama, ipak uspijeva na okupu održati aktivnu zajednicu od dvadesetak ministranata. Zadnjih godina župi nedostaju i duhovna zvanja. »Nekada je ova župa bila jako bogata zvanjima, a osim svećenika iz nje su dolazile i redovnice. Sada je sve spalo na dva živa svećenika rođena u ovoj župi«, istaknuo je župnik, rodom iz obližnjega Desinića.
Župa Taborsko izazovna je i u terenskom smislu jer župi pripada šest okolnih sela. Na Taborskom, brježuljku do kojega se iz Huma na Sutli teško dolazi bez automobila, nedjeljom se slave tri mise, a jednu misu župnik slavi i u »Brodu«, kako središte Huma zovu mještani, u kapeli posvećenoj sv. Leopoldu Mandiću. Mise se slave u Taborskom na tjedne nakane, a u drugim filijalama i kapelicama slave se ili prve nedjelje u mjesecu ili prigodno, uz blagdane svetaca zaštitnika. Župnik Firšt tako se skrbi za nešto više od tri tisuće duša humskoga kraja. Među ostalim, općinu Hum na Sutli pokrivaju dvije župe – uz Taborsko to je i župa Prišlin.
»Previše se danas razmišlja o individualnom, a premalo o gradnji obitelji i odgoju potomstva. Sustav se vrijednosti izmijenio pa danas gotovo da i nije prioritet imati obitelj. No još ovdje na selu imamo primjere od starijih mještana u čije je vrijeme mnogobrojna obitelj bila normalna stvar«, nadovezala se Marija Kampuš, koja je u župi aktivna kao čitačica, a po zanimanju je učiteljica u mjesnoj školi, što joj daje dobar uvid u lokalne demografske probleme.
Učiteljica svakodnevno primjećuje da se u javnosti na djecu iz mnogobrojnih obitelji gleda »svisoka«, pretpostavljajući da brojnost obitelji ima negativnu konotaciju slabije obrazovanosti roditelja, pa se i uspjesi učenja takve djece time umanjuju. »Neke mnogobrojnije obitelji slabijega imovinskoga statusa osuđuje se i ispituje zašto rađaju djecu ako su siromašni. No svako je dijete dar, posebice danas kada se borimo da tolike majke uopće mogu začeti dijete i da ih rode.« Pozitivno je, dodala je, što unatoč većoj cirkulaciji stanovništva, posebno mladih koji odlaze u veća mjesta u srednje škole i na fakultete, odlazak iz Huma na Sutli često nije definitivan, nego se mnogi vraćaju u rodni kraj i ipak ih privlače koliko-toliko bolje mogućnosti zaposlenja i osiguravanja egzistencije. No i te je prilike usporedila s načinom života starijih mještana i pojasnila da danas gotovo da nema razlike između gradske djece i one koja su se rodila i odrasla na selu. »Svaka je kuća ovdje imala njivicu, kravicu ili svinju, a danas je to prava rijetkost. Na selu smo, a djeci ne možemo dati neku zadaću oko vrta«, kaže. Osim kao čitačica na liturgiji, u župnom životu aktivna je i u molitvenoj zajednici. »Hum je prilično pasivan i stvarno ga treba ojačati molitvom«, podijelila je svoje motive toga angažmana u župi učiteljica Kampuš.
Među redovitim pastoralnim aktivnostima, osim svibanjskih i listopadskih pobožnosti, u župi su najaktivniji spomenuta molitvena zajednica i župni zbor. Među župljanima najveći »teret« održavanja molitvene zajednice na okupu nosi Nežika Pauković. Intenzivnije susrete počela je organizirati prije nekoliko godina, potaknuta vlastitim iskustvima sa susreta kod profesora Tomislava Ivančića. Zajednica s dvadesetak članova različitih dobnih skupina okuplja se u kapeli sv. Leopolda Mandića. Iako je koronavirus mnoge okolnosti svakodnevnoga života učinio izazovnima, molitvena se zajednica redovito okuplja svakoga ponedjeljka.
»Prije korone u crkvu je općenito dolazilo puno više ljudi, no to se zadnjih mjeseci smanjilo. Taj virus donio je mnogima strah pa zato na molitvenoj zajednici molimo za izlječenje od toga straha. Moramo imati povjerenja u Gospodina«, kaže Nežika Pauković. Ipak smatra da trenutačna slabija posjećenost misnih slavlja ne će trajati unedogled: »Ljudi će se u nekom trenutku prestati bojati. Među ostalim, u crkvi se i nemaju čega bojati jer ovdje možemo držati razmake, a onaj tko je bolestan i možda zaražen koronavirusom svjesno ne će dolaziti da ne bi naškodio drugima. Ljudi nisu izgubili vjeru i zato će se vratiti. A i mediji bi trebali ublažiti način na koji informiraju o virusu. Zašto ne bi, primjerice, istaknuli i koliko je toga dana ljudi ozdravilo, a ne samo novozaraženi, umrli… Toliko je toga u svijetu dobroga, što je trenutačno zamagljeno.«
Osim prirodnih ljepota i mjesne industrije, humski je kraj blagoslovljen i bogatom poviješću sakralne umjetnosti. Župa Taborsko u starim se zapisima prvi put spominje u prvoj polovici 14. stoljeća, premda je crkva sv. Marije Taborske na današnjem mjestu podignuta u 15. stoljeću, a bogatstvom barokno urešenih oltara oplemenjena je u 17. i 18. stoljeću. Spoj baroka i neogotike osjeća se u crkvici sv. Ivana u Lastini, posebice u njezinu glavnom oltaru, a svojom višestoljetnom poviješću na prostoru župe Taborsko izdvaja se i kapela sv. Vida u Klenovcu.
