S današnjega motrišta mnogi možda pomalo čudnovato gledaju na starogrčkoga fizičara, matematičara i filozofa Anaksagoru iz Klazomene, drevnoga grada u Joniji, današnjega Kilizmana kraj Izmira u Turskoj, koji je otprilike pet stoljeća prije Krista, uz ostalo, tvrdio da je Zemlja ravna ploha, i nije u tome bio jedini. Iako mu se, jasno, kao olakotna okolnost mora uzeti činjenica da u njegovo doba nije bilo gotovo nikakvih tehničkih pomagala koja bi mu, kao i drugim onodobnim misliocima/znanstvenicima, mogla konkretnije pomoći u promišljanju i rješavanju kozmoloških i kozmogonijskih problema, neki su njegovi suvremenici, treba reći, bili puno bliži istini o Zemlji kao kugli. Među njima je npr. Tales iz Mileta, koji je smatrao da je Zemlja kugla koja lebdi u svemiru, jednako tako i pitagorejci i brojni drugi, no, svejedno, treba biti pošten prema Anaksagori te se ne smiju zaboraviti druge njegove zasluge u kozmologiji, očuvane u fragmentima u glasovitom djelu »O prirodi«, što zaslužuje poseban osvrt. Uostalom, njemu je u čast, svakako ne bez razloga, kasnije nazvan i jedan krater na mjesecu – Anaksagoras.
Iako u kozmologiji znanstveno nije baš mjerodavan, da se kojim slučajem danas zaputi od središta hrvatske metropole prema istoku te prije Sesveta skrene za Jelkovec, mogao bi prilično prepotentno pomisliti kako još i danas ima brojne pobornike, poklonike ravnina, jer na bezbrojnim velikim ravnim plohama uz cestu ispisani su nazivi svih znanih i manje znanih domaćih i inozemnih tvrtki, njihovih skladišta, prodajnih centara i, nažalost rjeđe, proizvodnih pogona. Višekatnice u naselju također, za mnoge slučajne namjernike, posebice sa sela i manjih gradova, djeluju kao goleme ravne plohe četverokutno poslagane jedna uz drugu. Međutim, to je tek prividna optička varka jer gotovo svi mještani Jelkovca i članovi tamošnje župe sv. Ivana Pavla II. pape s ponosom ističu da je njihova četvrt planski građena, što znači da osim brojnih, pomalo otuđujućih, katnica ima i zelenih površina, različitih prodavaonica, šetnica i parkova te pekarnicu, ambulantu, dva vrtića, od kojih je jedan s bazenom, osnovnu i srednju školu, športske objekte, knjižnicu, tržnicu, zadovoljavajuću prometnu povezanost s drugim dijelovima grada, konkretno – autobusne linije iz Dupca, s Glavnoga kolodvora i iz Sesveta, i sve drugo što je potrebno za ugodno, dostojanstveno i pristojno življenje. Bez pretjerivanja, jedini gorući problem toga zagrebačkoga naselja nedostatak je župne crkve jer od osnutka župe g. 2011. ne samo liturgijska slavlja, nego i cjelokupni vjerski život događa se u atomskom skloništu nadomak osnovne škole.
Unatoč nimalo povoljnim prostornim uvjetima, vjerski je život primjerno živ i razgranat, o čemu govore sami vjernici.
Ana Ostojić, 43-godišnja Splićanka, koja je u rodnom gradu završila Glazbenu akademiju, radi kao profesorica glazbe u jelkovečkoj osnovnoj školi. Već 18 godina je u Zagrebu, sa suprugom Josipom ima troje djece od 12, 14 i 16 godina, koja su također u »glazbenim vodama«. Vodila je dugi niz godina zbor mladih u župi sv. Pavla u Retkovcu, a na zamolbu prijateljice preuzela je prošle godine »raspjevane anđele«, kako voli nazivati članove dječjega župnoga zbora. »Zbor sam preuzela od Karle Nedić, koja mi je ostavila vrlo dobre glazbene temelje. Aktivno pjeva 50-ak djece, svake subote ujutro imamo redovite probe ovdje u crkvi, što s nestrpljenjem svi očekujemo, jer se i družimo i molimo i šalimo, tako da djeca osjete ponos i radost zbog djelovanja u župi.«
Mara Babec živjela je s obitelji u Sesvetama, a u župi je od njezina osnutka, i predmoli krunicu svakoga dana, čita, pjeva u mješovitom zboru, koji pjeva na misi u 9 sati, članica je župnoga pastoralnoga vijeća i vodi Molitvenu zajednicu pape Ivana Pavla II. »Hvala Bogu, nije mi teško, a imam i vremena jer sva tri sina, od kojih je jedan u Zagrebu, a dvojica u Njemačkoj, završila su škole i zaposlena su. Zajednica se okuplja i moli zadnje srijede u mjesecu. Župa je doista živa i zahvaljujući župniku i kapelanu osjeća se zajedništvo na svakom koraku, na čemu smo zahvalni Gospodinu.«
Ivica Matuha, 59-godišnji sakristan, oženjen je, otac troje djece, s obitelji živi u starom Jelkovcu, naselju s obiteljskim kućama i okućnicama sa 400-tinjak obitelji i 1500 stanovnika, koje je zapravo nekadašnja jezgra sadašnje župe. U njegovu središtu na križanju krasi ga malena kapela sv. Franje, koju je posvetio i tu slavio prvu misu listopada 1991. onodobni zagrebački kanonik, a kasnije prvi varaždinski biskup Marko Culej.
Mario Ivanić također je »domaći« iz staroga Jelkovca iako je odrastao u Njemačkoj, iz koje se vratio prije 20 godina. »Bio sam aktivan u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Ulmu pa sam samo to nastavio i u ovdašnjoj našoj župi. Sa suprugom Ljubicom, koja radi u državnoj službi, imam 17-godišnju kćer gimnazijalku i nastojim vlastitom malom tvrtkom uspješno ‘ploviti’ između svih ‘gospodarskih Scila i Haribda’. U župi sam izvanredni djelitelj pričesti skupa s još trojicom odraslih muževa.«
Stipe Jolić, 40-godišnjak rođen u Splitu, oženio se suprugom Antonijom, s kojom ima petero djece, od kojih je najstarija kći u 6. razredu osnovne škole, u kojoj je zaposlen kao vjeroučitelj. Teologiju je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Školu ukratko predstavlja: »Učenika je, hvala Bogu, više od 1100 pa je zbog pomanjkanja prostorija 4. razred ‘podstanar’ u obližnjoj srednjoj školi. Zbog toga imamo obećanje gradskih vlasti da će se škola uskoro početi nadograđivati. Vjeroučitelj sam već 15 godina, volim taj posao, rad s djecom mi je veliki gušt jer sam svjestan da radim posebno koristan posao, i moram spomenuti izvanrednu suradnju sa svim kolegama iz profesorskoga zbora te pedagoginjom, psihologinjom, logopedicom i knjižničarem, predvođenima ravnateljicom Renatom Flajhar. Jedan sam od četvorice izvanrednih djelitelja pričesti, što mi je velika čast.«
Goran Zeljko, 46-godišnji trgovac, također je djelitelj pričesti. Sa suprugom Jasminkom ima tri sina, rođen je u Derventi, a u zagrebačke Sesvete došao je 1991. Član je župnoga pastoralnoga vijeća koje zajedno s ekonomskim okuplja 18 članova i oni su župnikova desna ruka.
Od Kanade i Schönstatta do Vinkovaca
Nikola Krušelj (34 god.) oženjen je, učitelj matematike u tamošnjoj osnovnoj školi, sa suprugom Teom, također prosvjetnom djelatnicom, koja predaje u istoj školi njemački jezik, ima malene – Ivana od tri godine i Tereziju od devet mjeseci: »Član sam pastoralnoga vijeća i voditelj zajednice čitača, koja trenutačno okuplja točno 29 članova, a sastajemo se jednom mjesečno.«
Neda Sakač, povratnica iz Kanade, po zanimanju je prevoditeljica s engleskoga i francuskoga jezika, sa suprugom Josipom ima jednu kćer, župljanka je sv. Luke u Travnom, ali na poziv župnika Horvata prihvatila se da bude orguljašica i vodi mješoviti župni zbor, koji redovito pjeva na misi u 9 sati. »Probe održavamo redovito petkom navečer, zasad pjevamo dvoglasno, ali namjeravamo uskoro i višeglasno.«
Doroteja Antić sa suprugom Antunom pjeva u zboru. Imaju šestero djece, od kojih je Marijana redovnica u samostanu klarisa u Mikulićima. Domaćica je i u sadašnjim gospodarskim okolnostima, priznaje, bilo bi poprilično teško, ali im pomažu djeca. U Jelkovec su došli g. 2009. iz zagrebačke Dubrave i od prvoga su dana aktivni u župi. Ona pjeva u zboru i voditeljica je Schönstattske obitelji u župi, koja je osnovana 2013. i u kojoj danas djeluje 40-ak članova. Svake treće srijede u mjesecu zajednica se sastaje s duhovnikom Švicarcem o. Christofom Hornom, koji dolazi iz Male Subotice u Međimurju, gdje je također svetište Schönstattske Gospe.
Vladimir Marčinko, 45-godišnji diplomirani ekonomist, rođen je u Vinkovcima, nakon studija oženio se suprugom Marijom, s kojom je živio u župi Marije Pomoćnice u zagrebačkoj Knežiji, a g. 2009. zbog povoljnih uvjeta u kupnji stana preselili su se u Jelkovec. Danas imaju troje djece. Član je pastoralnoga vijeća i Muške molitvene zajednice bl. Ivana Merza, koju čini 20-ak članova u rasponu od 25 do 70 godina. Već sedam godina svaki se ponedjeljak sabiru na molitvu pred svetohraništem, a slične zajednice postoje na Knežiji i u zagrebačkoj župi Maksimilijana Kolbea.
Ivan Zeljko voditelj je ministrantske skupine koja ima 20-ak članova i sastaje se svake druge subote. Na prvoj je godini Prometnoga fakulteta nakon što je završio Nadbiskupsku gimnaziju na Šalati.
Karla Ledić, 25-godišnja studentica Muzičke akademije, za mjesec dana bit će diplomirana glazbena pedagoginja. Nakon diplome čeka je stalno radno mjesto u općeobrazovnoj glazbenoj školi, gdje je u više navrata radila tijekom studija. Već četvrtu godinu radi kao orguljašica i voditeljica sa zborom »Mladi Ivana Pavla II.«, čijih se 20-ak članova čak dva puta tjedno sastaje na redovitim probama. »Ozbiljno se pripremamo za izvedbe višeglasnih pjesama i koncerata, kojih je, Bogu hvala, sve više, od kojih je npr. već tradicionalni ‘Mladi za župu’ u dvorani osnovne škole.«
Marina Brajković, voditeljica župnoga Caritasa, rođena u Plehanu u Bosanskoj Posavini, i Renata Budimir, blagajnica, rođena također u BiH, u Bugojnu, ukratko opisuju socijalno stanje u župi i Caritasove aktivnosti: »Stalnih je aktivnih članica jedanaest, riječ je isključivo o ženskim osobama. Imamo razne korisnike: obitelji s brojnom djecom i slabijega imovnoga stanja, pojedinaca težih socijalnih slučajeva i bez prihoda. Sve njih pomažemo svakoga mjeseca paketima. Oni koji mogu dolaze po njih, a drugima raznosimo našim automobilima. Dio njih pomažemo i novčano kako bi mogli platiti režije, nabavu lijekova i sl. Raznovrsna materijalna podrška našemu Caritasu dolazi uglavnom od naših župljana jer često organiziramo različite humanitarne akcije i prikupljanja, na koja se odazivaju u velikom broju.«
Mijo Filipović jedan je od autohtonih Jelkovčana, dakle, stanovnik staroga Jelkovca, koji s novim čini jedinstvenu cjelinu, sa suprugom Katicom ima dvoje djece i petero unučadi, u mirovinu je otišao iz tvrtke »Prigorka« u nedalekom Soblincu. Bez pretjerivanja prava je »enciklopedija«, koja uvijek može predočiti bilo koji povijesni podatak o mjestu, a u župi je unatoč 68 godina svestrano aktivan. Što god je potrebno on je uvijek spreman.
Za takvu je župu potreban doista svećenik »supermen«, a ako je u konkretnom slučaju riječ o župniku, koji se za nju skrbi iz također mu povjerene susjedne župe sv. Ivana Krstitelja u Ivanjoj Reki, najbolje je da ljudska logika »povuče ručnu kočnicu«. No sva je sreća Crkvi u Hrvata da ima samoprijegornih međimurskih svećenika, među kojima je i sadašnji jelkovečki župnik Josip Horvat. Rođen je g. 1968. u Goričanu, nadomak mađarske granice, gdje je završio osnovnu školu, nakon koje odlazi u legendarno sjemenište na zagrebačkoj Šalati. Diplomirao je filozofiju i teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i g. 1994. zaređen za svećenika po rukama blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića. Najprije je bio kapelan u sisačkoj župi sv. Kvirina, zatim u Sv. Nedelji i u Bistri kod Zagreba, a potom župnik u Karlovcu, zagrebačkom Travnom i od g. 2010. preuzima jelkovečku župu u nastajanju.
»Župu je službeno proglasio na 4. nedjelju došašća 2011. kardinal Josip Bozanić u naselju koje se nalazilo u sklopu župe Sesvete jer je na tom području izgrađeno gotovo 3000 novih stambenih objekata, što znači da je došlo i do velikoga priljeva vjernika. Pripada Resničkomu dekanatu, a od više od 8000 stanovnika u naselju, iako je teško odrediti njihov točan broj jer je dosta stanova u najmu, oko 95 posto su katolici. Svake je godine stotinjak krštenja, a 20 do 25 sprovoda, tako da je demografska slika u ‘debelom plusu’. Prošle smo godine imali 117 prvopričesnika i 97 krizmanika. Svatko se može uvjeriti da župa svakodnevno ‘vrije’ od aktivnosti te se svi zajedno nadamo doglednom izlasku iz atomskoga skloništa. Naime, urbanističkim je planom predviđen prostor od 3500 m2 za crkvu i pastoralni centar, idejno je rješenje također napravljeno te se svi skupa nadamo da će uskoro početi i njegova realizacija. Tako se nadamo da ćemo jednoga dana slaviti redovite nedjeljne mise u 9, 11 i 18.30 sati u našoj novoj župnoj crkvi«, rekao je župnik.
No unatoč svim sposobnostima, spremnosti i želji, župnik ne bi mogao odgovarati svim pastoralnim zahtjevima da nema kapelana. Trenutačno mu je desna ruka Željko Nestić, s kojim je »razorni tandem« u pozitivnom smislu, jer dojam je da za njih nema nerješivih problema i zaprjeka. Rođen je g. 1979. u Zagrebu u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Brezovici. Diplomirao je 2007. na Arhitektonskom fakultetu i nakon toga nekoliko je godina radio u struci te 2011. odlazi u bogosloviju i upisuje zagrebački KBF, na kojem je diplomirao 2016. Za svećenika je zaređen u lipnju 2017. i prva mu je svećenička služba u Jelkovcu, kao i u Ivanjoj Reki. »S razlogom svi odmah zamijete pomalo nesvakidašnji prostor atomskoga skloništa kao središte vjerskoga života, od euharistijskoga slavlja, vjeronauka, Caritasa, ureda i ispovijedi do molitvenih susreta, različitih proba i sl., ali pozitivna je činjenica da prostor, kakav god on bio, nije uvjet da se razvije zajednica, tj. živa Crkva. Istina, nekada dođemo u koliziju s tom tvrdnjom jer je npr. zagušljivo, a zimi je u tom prostoru stalno zima i on se jednostavno ne može zagrijati, pa se često nakon nekoliko sati svi mi, odrasli i djeca, osjećamo kao pingvini. To sve mogu podnijeti samo oni koji imaju čvrstu vjeru i pouzdanje u Krista.«
