Hrvatska ravničarska ljepota isprepletena plodnim ravnicama, vodom i šumom oduvijek je bila izvor života, u čemu prednjači divni kićeni Srijem. Uz kulturno bogatstvo, okićen je i prirodnim ljepotama za kojima su kroz povijest posezali Turci, Srbi i drugi koji su željeli dokopati se blaga i strateškoga položaja. Među takvim je mjestima općina Nijemci koja je smještena na jugoistoku Vukovarsko-srijemske županije, a u crkvenom ustroju čine je dvije župe: Lipovac i Nijemci.
Lipovac je župa Đakovačko-osječke nadbiskupije i Otočkoga dekanata, a posvećena je sv. Lovri. Predstavljajući župu na čijem se teritoriju nalazi granični prijelaz Bajakovo, župnik Ivica Tušek ističe da se župa spominje davne 1333. godine pod nazivom Sveti Lovro u popisima ubrane papinske desetine od crkvenih prihoda sakupljanih za Svetu Zemlju i križarsku vojnu. Mjesto resi bogata prošlost, a u crkvenim spisima vidljivo je da su župu smještali u dekanat kojemu je trebala prevaga. Prema povijesnim izvorima 1623. i 1624. Lipovac je pripadao župi Morović zajedno s još 11 sela u kojima je tada živjelo 2200 katoličkih stanovnika. Za turskoga je vladanja 1658. postojala i župa u Lipovcu, a njome su upravljali franjevci iz Olova, i u njoj su živjeli Hrvati. Župnik Tušek navodi da je u Lipovcu obnovljena župa 1789., a njezin prvi župnik bio je franjevac Leopold Janković rodom iz Slavonskoga Broda. Tijekom srpske agresije na hrvatski narod župna crkva sv. Lovre bila je stalna meta napada. Zbog toga je tadašnji župnik Zvonimir Nevistić slavio misu po kućama, u podrumima i na položajima branitelja. Narod je bio protjeran, kako ističe župnik Tušek, »mise i molitve hrabrile su mladiće i još ih više povezivale«. Godine 1992. srpski agresor srušio je zvonik župne crkve. Krov je također uništen, a unutrašnjost crkve s njezinim namještajem potpuno je opustošena. Tako se nakon prestanka srpske agresije, tj. nakon hrvatske obrane mjesta krenulo gotovo iz pepela. U studenom 1997. započeli su radovi na raščišćavanju unutrašnjosti župne crkve, a u prosincu je bio početak obnove razorene župne crkve sv. Lovre đakona i mučenika i otvorenje obnovljene osnovne škole.
Župnik Tušek ističe da župu čine tri sela: Lipovac, gdje je župno sjedište, te filijale Apševci i Podgrađe. Lipovac prema popisu stanovništva iz 2011. ima 814 stanovnika, Apševci 305, a Podgrađe 371 stanovnika. Problem je što je u župi više umrlih nego krštenih i to je ono što zabrinjava Slavoniju. Župnik Tušek s ponosom ističe da je ondje narod odan Crkvi i u svim selima organiziran je pastoral kao i u najvećim župama. »U župi na nedjeljnoj misi pjevaju pretežno starije žene i one su organizirane kao zbor, samouke su, ali vole ono što rade i to se vidi s obzirom na broj godina koje pjevaju«, kaže župnik Tušek. »Osim toga, pjevaju i svaki dan na misi. Vodi ih gospođa Mira, koja je i sakristanka u župnoj crkvi sv. Lovre. U filijalama Apševcima i Podgrađu također pjevaju žene i bake koje same vježbaju, bez instrumentalne pratnje, kao i u Lipovcu. Odnedavno smo okupili i djecu i mlade, njih dvadesetak koji žele pjevati, i dobro im to ide. Prvi put su djeca i mladi pjevali ove godine na trodnevnicama uoči prve pričesti te na sam dan pričesti. U zboru su djeca od 5. razreda osnovne do 2. razreda srednje škole, i to iz Apševaca, Podgrađa i Lipovca.« Nadalje župnik Tušek navodi da katehezu u župi vodi sam, i to za djecu od 2. razreda osnovne do 3. razreda srednje škole.
Nedjeljom i blagdanima uz dobar se odaziv slave tri mise dopodne, i to na sva tri mjesta: u 8 i 9.30 mise su u Apševcima i Podgrađu, a u 11 sati je župna misa pro populo uvijek u župnoj crkvi. »Kada se radi o pomoći suradnika, imam samo riječi hvale. Svi su uvijek na raspolaganju i spremni su se odazvati što god treba. Sakristani u svim crkvama redovito izvršavaju svoje obveze, crkve su uredne i održavane. Kad god je neka akcija u župi, bilo da je riječ o održavanju okoliša, košnji oko crkve i svetišta ili slično, puno ih se uključi, čak i sami dolaze i pitaju: ‘Kada ćemo kositi ili nešto drugo raditi?’« kaže župnik Tušek.
Posebno ističe da je ta omanja župa nedavno kad je bio Susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru bila domaćin i ugostila 400 mladih iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. »Većina mladih bila je smještena u obiteljima, koje su se odmah odazvale, a mali je broj bio u školskoj dvorani. Bio je to velik događaj za našu župu. Za mlade je trebalo osigurati hranu, piće i smještaj, a sve to ne bi bilo moguće da se župljani nisu uključili svojom pomoću, bilo materijalnom, bilo posluživanjem, pomaganjem oko kuhanja, pospremanja, zapravo sve što je trebalo«, s ponosom navodi župnik.
Na području župe nalazi se Osnovna škola Lipovac te područna škola u Apševcima gdje je nastava organizirana do 4. razreda, u 5. razred djeca idu u Lipovac. U Podgrađu je područna škola koja pripada Nijemcima. Ondje je nastava organizirana do 4. razreda, a u 5. razred djeca idu u Nijemce. »U župi redovito imamo sve pobožnosti. Isto tako i na filijalama. Osim toga, u korizmi se žene okupe, svakoga četvrtka mole sveti čas, i to u sva tri sela«, ističe Tušek. Župnik posebno ističe ljubav prema sakralnim objektima koje župljani održavaju. Za veće je investicije potrebna pomoć biskupije i donatora. Premalo je javnosti poznata crkva sv. Luke, svetište pod nazivom »Lučica«, koja je kao i crkva sv. Lovre pod zaštitom Ministarstva kulture.
U filijali u Podgrađu aktivan je župljanin Franjo Šimunić, koji živi sa suprugom i dvoje djece. »Tu sam rođen i tu živim«, navodi Šimunić. »Bavim se poljoprivredom premda je stanje u poljoprivredi u cijeloj državi loše. Zapravo cijene su niske, a otkup nije siguran. Zakidaju nas poljoprivrednike na sve moguće načine.« Šimunić ističe da će mu sin poći u poljoprivrednu školu nakon osmoga razreda, a kćerka je učenica drugoga razreda srednje škole. Zapravo, sinu je nakana ostati na otčevoj rodnoj grudi i nastaviti baviti se poljoprivredom. »Kada se promatra u cjelini, vlada neka loša klima, a to nije dobro. Obitelji odlaze, posebno kako se tko oženi odlazi u grad i tamo nastavlja živjeti. Teško je zadržati narod, kao da bježimo pred nekim, a ovdje je najljepše, samo da je bolja organizacija u državi. Treba imati odgovornost prema ovoj zemlji pa ne otići, ali isto tako pokušavam razumjeti i one koji odlaze jer svatko gleda od čega će živjeti i kako će zaraditi«, navodi Šimunić, koji je član župnoga ekonomskoga vijeća. »Kao ekonomski vijećnik gledam i s toga stajališta, pa ako pogledamo po uređivanju i održavanju sakralnih objekata, iako su danas ekonomske prilike lošije, sve se održava, uređuje. Pomalo, ne treba srljati, dat će Bog. Ako smo opstali i ostali u turbulentna vremena, pa valjda ćemo i ovo preživjeti. Treba narodu nada, radost, jer kao vijećnik vidim da ljudi vole svoju crkvu. To svjedoči i činjenica da je većina toga obnovljena od milodara vjernika. Mještani su aktivni u bilo kojem pogledu, tako da se tu ne može ništa prigovoriti. Prema svojim mogućnostima sudjeluju u održavanju crkvenih objekata. Ali treba još snažnije pomoći mladima, pružiti im mogućnosti da tu ostanu.«
Anica Marijanović od 2011. posprema crkvu, a od 2015. zvoni. »Počela sam čitati u crkvi dok se još nisam vidjela iza ambona, a pjevam od sedmoga razreda«, navodi sakristanka i zvonarica Marijanović. »Pjevamo pučki jer nemamo puno mladih, a na taj način uključe se svi te svi kroz pjesmu slavimo Boga. Tu narod redovito dolazi na misu. Promišljam, ovdje nas je održala naša vjera i ljubav prema domovini. Upravo je u vjeri i domoljublju uporište za opstanak. Bez Božje snage ništa ne bi bilo, niti ima nade. Krunica se još moli u našim crkvama, ne ono kao prije, ali ima molitve i u obiteljima. Dok je god toga, bit će opstanka. Radnim danima teško je uskladiti sve, a članovi obitelji raspršeni su svatko za svojim poslom, ali zajednička molitva prije ručka još postoji. Ovdje su najpotrebnija radna mjesta za mlade. Mora se više voditi brige o otvaranju radnih mjesta. Uz poljoprivredu, potrebni su još neki sigurni izvori prihoda. Nema posla. Imamo nekoliko mladih obitelji koje su tu ostale, jedni su se vratili iz Vinkovaca. Zapravo tu nam je sve blizu, začas smo u Nijemcima. Samo bolja organizacija i mjesto je idealno za život.«
Osamdesetogodišnja Marija Martinković iz Lipovca posljednjih mjeseci živi u Đakovu kod kćeri koja je redovnica. Ponosna je na svojih dvoje živuće djece koja su odabrala duhovna zvanja: sina svećenika Matu i kćerku s. Nadu. »Trenutačno sam kod kćerke u Đakovu, a bila sam tu donedavno sama«, navodi baka Marija. »Dođem tu kad god mogu jer to je moja crkva, koja je prelijepo uređena. No kako puno ne hodam, dođem tu povremeno, a prije sam svaki dan išla u crkvu. Teško mi pada odlazak mladih. Ne znam kamo sve to ide, mladi idu u grad, a tu je u Lipovcu najljepše.« S. Nada Martinković navrati iz obližnjega Đakova kad joj se pruži prilika, omogući majci da dođe u svoju rodnu župu. »Prekrasna obnovljena crkva i na vanjski način svjedoči da je tu vjera još živa«, ističe s. Nada. »Prije je bilo drukčije, bilo je puno više djece i mladih, kao da je bio drugi mentalitet svijeta i više su djeca išla u crkvu. Duh ovoga svijeta odvlači ih na nešto drugo, i tu vidim problem i odseljavanja. Znadem da treba od nečega živjeti, ali ni drugdje nije bolje. Najljepše je živjeti na svojoj rodnoj zemlji.«
Među brojnim aktivnim župljanima ističe se i Mirjana Smoljanac. »Za vrijeme rata bili smo na šest mjesta u progonstvu, zapravo osobno sam promijenila sa svojom obitelji šest mjesta i svagdje nas je bilo«, kaže sakristanka i zvonarica župne lipovačke crkve. »Rat nas nije uspio otjerati, a sad nam se selo raseljava. I kao prognanica uvjerila sam se da nigdje nije ljepše nego ovdje u Lipovcu. No mladi idu trbuhom za kruhom. Ja sam zvonarica, pospremam sakristiju, počimalja sam pjevanja u crkvi. Pjevamo pučke pjesme. Ima nas deset koji smo redoviti, a cijela crkva pjeva. Sad je jedna vjeroučiteljica okupila mlađi zbor pa oni predvode pjevanje i to je posebna radost jer uključuju se i najmlađi«, navodi sakristanka i zvonarica Smoljanac te dodaje: »Po povratku nakon rata nastavili smo tu živjeti. Suprug mi je umirovljenik, a ja sam domaćica. Imamo dva sina i oba su nam ostala tu. I dva unuka su tu. Hvala Bogu svi rade. Najgore je čuti uzrečicu: ‘Ništa se ne isplati raditi.’ Sve se isplati što god čovjek radi. Treba uložiti malo truda, probati, a i država se mora više uključiti preko svojih institucija da ovaj naš Lipovac koji je poznat po plodnoj zemlji diše punim plućima. Mi smo stari naučili zapeti i raditi jer smo bili svjesni da se ništa ne može postići preko noći. Danas vlada neki drukčiji trend, kao da se sve mora i može postići preko noći.« Ističe da je narod još pobožan i to je dobro polazište. »U župi imamo večernjice, listopadske, svibanjske pobožnosti, a u korizmi imamo svaki četvrtak moljenje. Skupi se nas 25 žena, jer dok je molitve, bit će života.«
Desna ruka župniku je Robert Džigumović. Oženjen je, dvadeset godina je u braku, radi u policiji, a u ekonomskom je župnom vijeću. »Bili smo u progonstvu na više mjesta za vrijeme Domovinskoga rata, a vratili smo se poslije obnove«, navodi Džigumović. »Vratilo se oko 50 posto stanovništva i tu je već u početku bio problem. Bio sam mlad kad je počeo rat, nisam ni razmišljao u to doba zašto je to tako, ali shvatio sam: tu je bilo sve hrvatsko stanovništvo. Danas kad analiziram, nema puno mlađih obitelji, a imamo puno radnih mjesta, samo se treba organizirati. Na primjer tu je granični prijelaz Lipovac, sada Bajakovo. Tu je šumarija i kad se sve analizira, pa to je više od 500 radnih mjesta, a stanovništva je jako malo. Trendovi su takvi da je bolje raditi što udaljenije, dobije se putne troškove i smatra se da je tamo bolje. Ja sam se vratio iz ljubavi prema svojoj kući, jer imali smo stan u Vinkovcima i nisam htio tamo ostati. Od nas četrdeset koji smo tu išli u osnovnu školu vratilo nas se samo pet. Hrvatska je previše centralizirana, pa i općine i gradovi. Nije razumljivo da je velika centralizacija u manjim mjestima. Uvijek ta periferna mjesta budu zapostavljena. Trendovi su negativni, a onda svi bježe prema nekomu centru.«
Džigumović u brzoj analizi ističe da je klima u društvu negativna jer svi bi željeli sve postići preko noći, a nedostaje obrtnika, nema keramičara, nema specijaliziranih radnih mjesta. Sve se radi na crno. »Malo je obrtnika kod nas, a prijeđem preko Save i vidim da ima puno obrtnika, pa se pitam kako se njima isplati. Mi u selu nemamo ljekarnu, frizerski salon, nemamo keramičara. O tome treba promišljati na razini države i lokalne zajednice. Pa kako se ne bi isplatila jedna ljekarna, ako još vidimo da je sve starije stanovništvo. Ili jedan frizerski salon, pa ljudi će se šišati.« Džigumović navodi da se još najviše narod okuplja oko crkve. »Mladi se tu okupljaju, a sudjeluju i u malonogometnoj katoličkoj ligi. Nije sve crno, samo treba naprijed gledati i uloviti se u koštac s problemima. Tu su preveliki potencijali, ali su neiskorišteni. Ljudi ovdje nisu glasni, nema nikakve pobune. Tu nitko ne prosvjeduje, ljudi čekaju da netko dođe. Treba se boriti, tražiti svoja prava, podići glas, a ne samo čekati. Treba nešto poduzeti, od najniže do najviše razine, jer kako će nam izgledati Hrvatska bez Hrvata? Moramo biti odgovorni i prema onima koji su poginuli i dali svoje živote za našu slobodu i s Božjom pomoći trgnuti se iz beznađa.« Mađu brojnim župljanima aktivni su Ivanka Pivelić i Ivica Balić.
