U sjeveroistočnom dijelu Imotske krajine, u prirodnoj ljepoti koja spaja brda obrasla grabom i nižim raslinjem koja štite vinograde podignute iznad Imotsko-bekijskoga polja, uz samu granicu s Hercegovinom smjestili su se Donji i Gornji Vinjani. Državna ih granica dijeli od hercegovačkih odnosno posuških Vinjana. Pripadaju Splitsko-dalmatinskoj županiji, a po crkvenom ustroju župa svetoga Roka pripada Splitsko-makarskoj nadbiskupiji i Imotskomu dekanatu. U župi pastoralno djeluju franjevci provincije Presvetoga Otkupitelja. Župnik je fra Denis Šimunović, a župni vikar fra Jakov Udovičić.
Precizni, radišni i autentični župnik o. Šimunović ističe da su Vinjani stara župa Imotske krajine, ali zbog povijesnih okolnosti njezin se prostor mijenjano. Sadašnji naziv župe bio je vezan samo uz Vinjansko poljce koje je danas u BiH, a prema predaji župna je crkva bila sv. Kate kod Cvitića mosta. Nasilne odredbe s velikim posljedicama za hrvatski narod Požarevačkim mirom 1718. podijelile su narod i župu Vinjani. Tako je veći dio župe ostao Turcima (Vir, Zagorje i Vinjani), a drugi je pripao Mlečanima.
Župnik Šimunović navodi da ta teška sudbina hrvatskoga naroda ne može nikada biti zaboravljena jer se ona i danas na stanovit način ponavlja. I dio velike Goričke župe (Memedovići i Vrbanj) pripao je Mlečanima. Od 1718. Vinjani, Memedovići i Vrbanj postali su dio imotske župe za koje je 1733. g. makarski biskup odredio kapelana koji je stanovao u imotskom samostanu. Tek godine 1747. ti prostori postaju samostalna župa Vinjani sa svojim prvim pravim župnikom fra Filipom Martinovićem. »Veza između matice, dakle Imotskoga, i nekadašnje kapelanije Vinjana držala se sve do Drugoga svjetskoga rata«, navodi o. Šimunović. Župnik Vinjana dovodio bi »vinjanski puk« u procesiju dva puta godišnje. Oni bi kao posebna zajednica sudjelovali u procesijama na Tijelovo i sv. Antu. Čak su Vinjančani i Imoćani na Veliki petak imali zajedničke obrede. »Danas naša župa sudjeluje u devetnici Gospi od Anđela kao samostalna župa koja hodočasti svojoj nebeskoj zaštitnici koja je pomogla u oslobođenju našega naroda od najvećih naših neprijatelja Turaka, ali možemo reći i od srpskoga i četničkoga agresora koji su htjeli vladati i ovim našim krajem.«
Župa Vinjani teritorijalno je naslonjena na Gard Imotski, a posvećena je sv. Roku. Ima četiri crkve u kojima se svake nedjelje slave mise. Crkva sv. Roka, koja je ujedno i župna, izgrađena je 1882. Tu su još crkve sv. Ante, sv. Katarine Aleksandrijske i sv. Nikole Tavelića. U preciznoj statistici župnik navodi da župa prema popisu za blagoslov obitelji iz 2015./2016. ima 2768 vjernika koji trajno prebivaju u Vinjanima. »No polako se gubi broj stanovnika jer u prvom redu stanovništvo je sve starije iako je krštenih i umrlih u brojkama otprilike izjednačeno. Glavni razlog je što oni koji završe fakultet uglavnom ostaju u velikim centrima gdje se lakše zaposle. U Vinjanima kao i u cijeloj Imotskoj krajini ima vrlo malo tvrtki pa nije ni velik broj radnika. Najviše zaposlenih župljana ima u državnim ustanovama poput policije, vojske, državnih ili općinskih ureda, školstva i zdravstva. Manji broj župljana živi i od poljoprivrede. Veći je broj sezonskih radnika koji rade na moru, a ima i onih koji su pošli u razvijene zemlje poput Njemačke ili Nizozemske zaraditi za svoju obitelj koja je ostala tu u Vinjanima.« Svake godine u Vinjanima se sklopi od 15 do 20 crkvenih brakova, što daje nadu i jamči budućnost. »Bogu hvala, nema gladnih, iako ima onih koji teško spajaju kraj s krajem«, ističe o. Šimunović.
Župnik o. Šimunović ističe da župa ima župno pastoralno i ekonomsko vijeće koje se godišnje sastaje dva do tri puta, a po potrebi i češće. »Župa je dosta tradicionalna. Vjernici laici uključeni su u predmoljenje krunice kroz svibanj i listopad. Također su uključeni u pripremanje priredaba kojih ima više u raznim prigodama. Župljani su na raspolaganju u pripremi kićenja i čišćenja crkava, posebno za Božić i župne blagdane. Istodobno župljani sudjeluju u pisanju članaka za župni list ‘Tomislavljevo’ koji izlazi jednom godišnje.«
Vinjančani vode brigu o svojim sakralnim objektima pa se tako župna crkva sv. Roka i filijalne crkve sv. Ante, sv. Katarine i sv. Nikole Tavelića najvećim dijelom financiraju darovima župljana. Osam je kapelica kod kojih se slavi misa na blagdan naslovnika, a još je nekoliko kapelica ili križeva kod kojih se ne slavi misa. »Što se tiče molitve u obiteljima, ona je prisutna gotovo kod svakoga pojedinca, a velik broj obitelji zajednički moli prije objeda. Čak ima obitelji koje mole svakodnevno Gospinu krunicu ili krunicu Božanskoga milosrđa. Budući da je manja sredina, a još se vjera živi, manji je broj rastavljenih, ali je zato popriličan broj neženja. Župa ima malo više od 800 obitelji, ali je nažalost više od 250 kućanstava s jednim ili dva člana. Samcima najčešća pomoć dolazi od njihovih najbližih, ali i od udruge ‘Imotsko srce’. I članovi župne zajednice nekoliko puta posjete veći broj starijih i osamljenih. Nekima od njih uruče se i prigodni paketi. U težnji za hrvatskom slobodom i samostalnošću mnogo je branitelja u Vinjima, a većina je uspjela ostvariti svoj status. Čak je sedam hrvatskih branitelja poginulo na ratištu.«
O. Šimunović ističe da mladi ne odlaze iz Vinjana, osim na studij, nakon kojega posao najčešće nalaze u većim centrima te ondje osnivaju obitelji. Njih se može vratiti jedino otvaranjem radnih mjesta jer bi mnogi od njih najradije svoj život nastavili u Vinjnima ili negdje u blizini svoje obitelji i rodnoga mjesta. Kad se gleda statistika, navodi župnik o. Šimunović, samo u prošloj godini vratile su se u Vinjane četiri mlade obitelji. Gledajući posljednje godine, više ih se vratilo nego što se iselilo, i to je ohrabrujuće za ovo mjesto. Važno je napomenuti da je župna zajednica sa svojim prijateljima već 10 godina uključena u akciju kumstva u Africi te u Kongu godišnje školuje 65 do 70 kumčadi s po 100 eura po djetetu. Pun optimizma i vedrine, župnik o. Šimunović kaže: »Kao svećeniku najteže mi je kad izostanu rezultati za uloženi trud, iako smo mi svećenici naviknuli na to, te kad ljudi neodgovorno i nesavjesno izvrću istinu u svoju korist.«
Pun vedrine i franjevačkoga duha, župni vikar fra Jakov Udovičić ističe da na njegovu službu spada među ostalim i rad s mladima. »Tu su naši krizmanici, Mala Frama i Frama, zatim sam duhovni asistent Svjetovnoga franjevačkoga reda«, navodi o. Udovičić. »U svom radu spomenuo bih da već 25 godina vodim zaručničke tečajeva u našem dekanatu sa sjedištem u Imotskom. Rad s mladima, posebno s framašima, uvijek je bio zanimljiv, izazovan, ali vrlo zahtjevan. Mladi traže ozbiljnost u radu i cijeloga čovjeka. Oni ne podnose nikakvu mlakost i površnost. Premda sam u godinama, trudim se raditi i živjeti za sve, a posebno za naše mlade. Trudim sa biti više svjedok negoli učitelj.« Opisujući potrebe suvremenoga vjernika, kao iskusni pastoralac o. Udovičić kaže: »Suvremeni je čovjek već poodavno poče gubiti smisao svoga života. On je zauzet, gotovo samo ovozemaljskim. Taj se mentalitet prenosi i na vjernike. Oni će se rado izjasniti da su vjernici, ali im je vjera negdje sa strane. Ona istinski i životno ne dotiče njihov život. Jednostavno rečeno, oni žive svoj život koji je često daleko od njihove vjere. Tu je velika zadaća pastoralnih radnika. Iskustvo me uči da se može biti suvremen čovjek te suvremen i istinski vjernik. U Crkvi se već godinama govori o suvremenom pastoralu, o novoj evangelizaciji i slično. I to je dobro, ali je problem kako to primijeniti na život, na pastoralni rad. Čini mi se da bi trebalo više zajedničkoga rada vjernika i nas pastoralnih radnika. To kod nas ide teže zbog komunističkoga nasljeđa, bolje rečeno zbog okolnosti u kojima smo živjeli. Vidim rješenje u stvaranju manjih zajednica u župama, njihovoj međusobnoj povezanosti i u njihovu svjedočanstvu kršćanskoga života. Dio toga pokušavamo župnik i ja u našoj župi provesti u praksu. Rezultati se vide, ali treba puno truda i rada.«
Župni vikar o. Udovičić ističe da su generacijske razlike dio života i njih će biti uvijek. »To je zakonitost ljudskoga života. Po meni sve počinje u obitelji. Nažalost obitelj je i te kako ranjiva i podložna brzomu životnomu tempu. Obiteljima moraju pomoći društvo i naravno Crkva. Isto tako kad je pitanje kako danas potaknuti mlade i obitelji da više mole i pristupaju sakramentima, opet se moram pozvati na obitelj. Sve ovisi iz kakve obitelji dolaze mladi bračni parovi. Ako su oni izišli iz obitelji u kojima se molilo, išlo u crkvi i primalo sakramente, i oni će tako nastaviti. Mi na našim zaručničkim tečajevima, uz ostalo, posebno naglašavamo važnost vjere, molitve i primanje sakramenata za bračni i obiteljski život. Obitelj koja moli, ona i živi kršćanski. To posebno vrijedi za mlade. Smatram vrlo važnim nakon sklapanja kršćanskoga braka biti u vezi s mladim bračnim parovima i pratiti te obitelji. Onaj početni zanos bračnoga i obiteljskoga života treba podržavati, s njima biti u vezi i pružat im vjersku, duhovnu i svaku drugu pomoć. U našoj nadbiskupiji krizma je u drugom razredu srednje škole. Priprava traje dvije godine. Čini mi se da je ta životna dob najneprihvatljivija. Mladi nisu zato krivi, nalaze se u takvoj životnoj dobi kad ih ništa ne zanima. Oni tada ne pripadaju ni sebi, ni roditeljima, ni školi, ni Crkvi. Koliko god se trudili spremiti ih što bolje za krizmu, ipak ne uspijevamo. Dobar dio njih upravo nakon krizme prekida svaku vezu s Crkvom. Ako pričest može biti u trećem razredu osnovne škole, ne vidim razloga da krizma ne bude u petom ili šestom razredu osnovne škole ili budimo hrabri pa stavimo krizmu u četvrti razred srednje škole«, ističe iskusni pastoralac o. Udovičić.
U župi je aktivna Zora Petric koja živi sa suprugom, a majka je četvero djece. »Bila sam odgojiteljica, a onda sam žrtvovala posao za obitelj«, navodi vijećnica župnoga ekonomskoga vijeća. »Jedan sin je završio elektrotehniku, kćerka je završila filozofski fakultet, a dvoje su još studenti. Najstarija kći radi u Nizozemskoj, a sin je ostao kao znanstveni novak na fakultetu. Da ima doma posla, naravno, svi bi ostali, a među njima prvi moj sin. Teško je danas odgajati djecu jer stvarno treba imati živaca. No s Božjom pomoću ide nekako. Molila sam, postila, usmjeravala. Zapravo, u našem mjestu muškarci su po terenu, a ostali su zaposleni u uslužnim djelatnostima. U posljednje vrijeme malo je krenulo nabolje i od razvoja turizma. Nažalost, danas svi trčimo za materijalnim pa se onda s pravom treba zapitati što ili koga izgubiti, koju vrijednost.« Vijećnica Petric aktivna je u župnom pjevačkom zboru, zatim u Franjevačkom svjetovnom redu, u Caritasu, te čita na misama. »Ima nas četrdesetak u zboru, a u Caritasu smo više prigodno kroz advent i korizmu. Pomažemo potrebitima u župi, no ljudi teško traže i kada su u krizi jer ponos im ne dopušta. Posebno moram pohvaliti župnika i župnoga vikara jer tu sve što se radi temeljito se radi i plodovi se vide«, navodi aktivna župljanka Petric.
Josipa Jelavić učenica je trećega razreda gimnazije. Planira ići na studij, ali naglašava da izvan Hrvatske ne će jer je vodi vjera, ljubav i domovina. »Sviram i pjevam u zboru koji je izvrstan«, navodi ona. »Mladi se poslije krizme malo zapuste, a Crkva nudi puno toga, samo što oni ne mogu prepoznati vrijednosti koje im se nude. O Crkvi se nekako slabo razgovara izvan crkve. Osobno, nastojim živjeti svoju vjeru, i ne sramim se vjere.« Orguljašica Jelavić nekoć je bila u Frami, i to predsjednica. U njezino vrijeme bilo je 45 framaša, a sada ih ima još više.
Župljanka Maja Šimić, učiteljica u Vinjanima Donjim, članica je župnoga zbora. »U mojoj područnoj školi lagano raste broj djece«, svjedoči. »Nažalost, u drugim se školama pojedini iseljavaju. U posljednje vrijeme idu najviše u inozemstvo. Puno se treba više i može razvijati ljubav prema domovini i rodnomu mjestu. Na primjer, u crkvi čitam i kad djeca vide učiteljicu u crkvi, dolaskom u školu odmah imaju potrebu to reći. Na neki način bude im to poticaj, a istodobno može ih se potaknuti da se uključe u zbor.«
Vjeroučiteljica Marija Škeva ističe da djeca u školi pohađaju vjeronauk sto posto. »U župi uz redovite kateheze postoje i povremene. Tako okupljamo djecu kroz različite radionice, predstave, zatim na molitvu. Predstave za djecu radimo tako da prenesemo poruku. To je drago djeci, ali i odraslima. Na neki način ležernije tomu pristupimo. K tomu, valja napomenuti da je u Vinjanima Donjim puna crkva djece. No neprestance apeliramo da roditelji prate svoju djecu, a ne da ih samo pošalju u crkvu. Od malena treba usaditi djeci da sudjeluju u zajedništvu, a tu najviše mogu učiniti roditelji svojim primjerom. Svećenici kvalitetno rade, ali roditelji su ti koji udaraju temelje. U ovoj župi djeca kad dolaze u školu znaju sve osnovne molitve i znaju se svi prekrižiti, a onda je odmah lakše raditi s njima.«
Maturant Vinko Topić razmišlja o studiju na KBF-u. »U župi pjevam, sviram, a član sam Frame«, svjedoči Topić. »Ima nas do pedesetak, zapravo razdvojeni smo u Donjim i Gornjim Vinjanima. Upravo se pripremamo za nacionalni susret mladih u Vukovaru. Naša su druženja ugodna, premda nas je prije bilo puno više u crkvi. Ima generacija, a među njima i moja, da je sedamdeset posto njih dolazilo redovito svake nedjelje u crkvu. Kad razgovaramo o odlasku ili ostanku tu, od nas 28 čak ih je 20 izrazilo želju da tu ostane. Mladi žele ostati, samo da im posla.«
Ivana Kukavica je gimnazijalka drugoga razreda pripravne glazbene škole i uči solo pjevanje. »Živim tijekom tjedna u Splitu, a vikendom i kad god mogu dođem tu i uključena sam u župu. Ovdje je bolja sredina, otvorenija. Zapravo u Splitu je sve malo ubrzano. Svi tjeraju neke svoje osobne interese. U župi sviram orgulje, pjevam psalme, bila sam u Frami. Volim pjevanje, a u gimnaziji mi solidno ide, jezici, glazba.«
Josip Šteko član je župnoga pastoralnoga vijeća. Radi u trgovini građevinskoga materijala, pjeva u zboru, a pomaže i otcu koji je remeta. »Pripremim kad nešto treba u skladu s liturgijskom godinom. Nastojim živjeti i promicati kršćansku autentičnost jer tako je najjednostavnije privući druge u crkvu.«
