Jezikoslovac koji se bavi dijalektologijom te je svojim angažmanom u suradnji s lokalnim institucijama uspio dio govora otoka Brača i Šolte uvrstiti na popis nematerijalnih kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture, na kojem se nalaze još govori Huma na Sutli, posavskoga sela Siče, Starih Perkovaca, otoka Suska, kotoripska skupina govora, bednjanski i čabarski govori, nastavlja svoj znanstveni i nastavni rad s mnogo znanja i ljubavi njegujući mjesne govore i dijalekte. Iako je tek u 37. godini, rođeni Bračanin dr. Filip Galović, docent s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta svojim radom svjedoči kako su povezani hrvatski dijalekti, baština, tradicija i kultura, a interes za mjesne govore kao jezično blago Hrvata želi proširiti iz uskih znanstvenih krugova i elita u širu javnost, što je sigurno vidljivo i u projektu »Zvučni atlas hrvatskih govora«, gdje je uključen kao zamjenik voditelja projekta.
Nakon mnogo odrađenih terenskih istraživanja te razgovora s izvornim govornicima, odgovarajući na upit prijeti li zaborav lokalnim govorima i zbog sve praznijih mjesta zbog iseljavanja posljednjih godina, dr. Galović kaže: »Mnogi čimbenici danas utječu na promjene u mjesnim govorima, pa tako nalazimo govore koji su osjetno poljuljani, govore koji su dijelom izmijenjeni, ali postoje, pak, i oni koji su dobro očuvani. Nov i moderan način života, globalizacija, migracijski procesi, izumiranje izvornih govornika, silan utjecaj gradskih govora, utjecaj govora medija, utjecaj obrazovanja, utjecaj standardnoga jezika i niz drugih čimbenika – sve navedeno, nesumnjivo, utječe i na jezičnu sliku određenih područja. Zato moramo, više nego ikada, istraživati, zapisivati i proučavati, ali i nastojati očuvati to bogatstvo koje nam je preneseno od starijih naraštaja.«
Upravo zato jedna od metoda koje mogu pomoći u čuvanju jezične baštine jest znanstvena obrada mjesnih govora, dijalekta i narječja koji se terenski istražuju te se potom jezična građa proučava, analizira i opisuje – to je temelj mlade jezikoslovne grane dijalektologije. U tom je pogledu dr. Galović posebno angažiran te svjedoči da terenski rad traži mnogo napora i vremena: »Rad na terenu nije jeftin, osobito ako se mora ići na udaljenija područja, poput otoka. Potrebno je, ponajprije, vješto vladati znanjima koje traži dijalektologija, primjerice dobro čuti glasove i njihove nijanse koji se izgovaraju, sve akcenatske potankosti, oblike… Osim toga, valja znati kako i što pitati, kako usmjeriti pitanja, kako dobiti dobre odgovore, a isto tako paziti na koncentraciju govornika, raspoloženje. Kako su govornici obično starija čeljad, treba znati i njih saslušati, porazgovarati s njima o nekim njihovim problemima, zanimati se za neke njihove pojedinosti… Zahtjevan je to posao.«
Njegovi su sugovornici najčešće pričljivi, otvoreni i rado surađuju, napominje dr. Galović te ističe da se redovito vraćaju na svoju mladost, običaje, nekadašnji način života, starinu, pa se uz jezičnu građu često saznaju i druge brojne dragocjene informacije. »U jeziku se sve ogleda i kroz jezik sve ide. Mnogi govornici u manjim mjestima, posebice stariji svijet, rabi jedino svoj mjesni govor koji je naučio u ranoj dobi i s kojim neodvojeno živi. Kada se pita takvoga govornika o starom običaju donošenja badnjaka u kuću, on će svojim mjesnim govorom s nizom dijalektalnih termina dočarati cijeli običaj koji je živio odmalena i koji je dijelom njegova života. Kada s kojom govornicom razgovara o tome kako se prije prelo, opet će se čuti brojni dijalektalni termini vezani za predenje, ali i dio nekadanjega njezina života. Kada se ribara pita o tome kada se ide u ribarenje, opet će se čuti niz termina za vremenske pojave i vjetrove, neke događaje s mora, navike ribara, vjerovanja, dakle dio života toga ribara, a sve opet na pojedinom mjesnom govoru. Dakle, govori nisu samo govori, oni su veoma važni jer se njima prenosi tradicija, običaji, kultura i brojni drugi vidovi nematerijalne kulturne baštine, pa se s pravom konstatira da su neraskidivim dijelom identiteta i hrvatske kulture«, kaže dr. Galović, koji je nakon studija hrvatskoga jezika i književnosti, filozofije te slovačkoga na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio i poslijediplomski doktorski studij hrvatske kulture. Naš je sugovornik i dobitnik javnoga priznanja općine Šolta za očuvanje govora otoka Šolte i kulturne baštine.
No postoje li neki načini i metode da se ti mjesni govori očuvaju, na kome je zadaća prijenosa i čuvanja lokalnih govora? »Istina je da se mjesni govori mijenjaju jer su govori kao živi organizam. Oni nisu isti kakvi su bili prije 200 godina, a ni sutra ne će biti onakvi kakvima su danas. Ne možemo uzeti pojedini mjesni govor i silom ga izolirati od utjecaja i promjena – to tako ne ide. Što se tiče očuvanja, jamačno je da je najbolji način očuvanja mjesnih govora upotreba govora u svakodnevnoj, neformalnoj komunikaciji – tako se govor spontano prenosi na mlađe naraštaje. Isto tako, govori se čuvaju i pisanom riječju, pa je dobro i pisati na pojedinim mjesnim govorima i publicirati dobru književnu tvorbu. Tu znatnu ulogu imaju i brojne radionice za djecu u vrtiću i školi, organiziranje predstava i igrokaza na tim mjesnim govorima, organiziranje raznih književnih večeri, izrada pojedinih znanstvenih i stručnih publikacija o tim govorima, poput rječnika ili gramatike, gostovanje dijalektologa i jezikoslovaca koji će upozoriti na posebnosti, vrijednost i značaj mjesnih govora«, odgovara dr. Galović, ističući da pojedini lokalni čelnici imaju sluha za nematerijalne kulturne vrijednosti u koje ulaze govori, običaji, tradicija i sve ono što čini identitet mještanina.
Budući da ima višegodišnje iskustvo rada sa studentima na Hrvatskom katoličkom sveučilištu te kao vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Puli, posvjedočio je koliki interes postoji u mlađih naraštaja za lokalne govore, baštinu i slične teme. »Studentima ponajprije treba približiti i zainteresirati ih za ono što se predaje. Onda im to postane zanimljivo, korisno i aktivno uče. Na mojim se kolegijima dosta radi i praktično: slušaju se zvučni zapisi iz raznih mjesnih govora, radi se na dijalektalnim tekstovima, analizira se, proučava se, raspravlja se. Osim rada u predavaonici, gdje se na predavanjima i seminarima usvajaju znanja o hrvatskim narječjima, sa studentima smo odlazili na terene, što je važno jer su se tako izravno upoznali s pojedinim govorom, odnosno s kulturnom baštinom određenoga područja. Niz je studenata u okviru zadaća samostalno istraživao svoje govore iz kojih dolaze, pa su snimali izvorne govornike i analizirali građu, prikupljali pojedine termine, zapisivali priče o običajima i tradiciji određenoga kraja, upoznavali se s brojnim drugim zanimljivim činjenicama. Mogu reći da su mnogo toga o hrvatskim narječjima naučili, ali ono što je još važnije – spoznali su bogatstvo i vrijednost mjesnih govora, razbili predrasude da su oni nešto nazadno i razvili su svijest o njihovu značaju, a time i značaju svekolike nematerijalne kulturne baštine. To je ono što će ostati u njima, što će nositi kroz život i što će sutra prenositi na mlađe naraštaje.«
Na upit da prokomentira dojam kako oni koji dolaze iz manje sredine odmah budu identificirani po jeziku te se toga srame, pa taj jezik »zatiru«, odgovorio je: »To je velik problem koji se razmjerno često pojavljuje. U tom je svjetlu potrebito razbiti vrlo neispravno mišljenje da su mjesni govori nešto nazadno, zaostalo i da nemaju vrijednost jer to nipošto nije tako. Istina je posve suprotna – manja naselja, njihov život, kultura te lokalni govori neizmjerno su bogati i raznoliki te se njima možemo ponositi. To svakako treba osvijestiti kod sviju govornika lokalnih idioma, navlastito kod mlađega svijeta.«
