Uz 50. obljetnicu Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu u Zagrebu je slavljena svečana misa zahvalnica i održan znanstveno-stručni skup kojim je osvijetljen povijesni kontekst hrvatske inozemne pastve, prikazana hrvatska dušobrižnička skrb po svijetu i razmotrena njezina budućnost. U proslavu te važne obljetnice uključili su se svi hrvatski (nad)biskupi te je i na taj način istaknuta važnost specifičnoga služenja Crkve u Hrvata hrvatskim katolicima koji su sigurnost, krov nad glavom i budućnost potražili izvan svoje domovine.
Premda se u skladu s mogućnostima Crkva u Hrvata skrbila za svoje iseljenike počevši od hrvatskih izbjeglica koji su svoj život spašavali bježeći pred otomanskim osvajanjima, kao i za radnike koji su radili na probijanju Sueskoga kanala sredinom 19. stoljeća, za one koji su iz ekonomskih razloga odlazili u prekooceanske zemlje i za veoma brojne iseljenike koji su izbjegli iz domovine pred komunističkim režimom na kraju Drugoga svjetskoga rata, ipak je najkonkretnije, najobuhvatnije i najpredanije dušobrižništvo razvijeno zahvaljujući upravo instituciji Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Ta institucija zaživjela je u vrijeme tvrdoga komunizma g. 1966. kad je bivša savezna država, očito prisiljena, otvorila granice i pustila ljude da svoj kruh masovno zarađuju na tzv. privremenom radu u inozemstvu. Za tim ljudima, koji često nisu znali ni osnovne riječi iz jezika zemalja u koje su stigli, Crkva u Hrvata poslala je svećenike, redovnike i redovnice da bi ih okupljali, pomagali im u rješavanju socijalnih pitanja, podupirali ih u čuvanju svoga vjerskoga i nacionalnoga identiteta.
Bivša savezna država kao što je sve poratne hrvatske emigrante smatrala svojim neprijateljima, premda čak većina nikada nije pripadala ustaškomu pokretu, takvo svoje stajalište imala je i prema novomu valu hrvatskih iseljenika od šezdesetih godina. Kao što je bivša država u poratnu emigraciju slala svoje agente, tako je i emigrante novoga vala kontrolirala brojnim agentima i njihovim doušnicima, ne libeći se ni državnoga terorizma i političkih likvidacija hrvatskih iseljenika. Štoviše u hrvatskoj emigraciji za vrijeme komunističke savezne države djelovali su i agenti provokatori koji su širili ekstremizam, tobože hrvatski, s jasnim ciljem da bi kompromitirali Hrvate, koji su se svojim poštenim radom i odgovornim ponašanjem obično dobro inkulturirali u državama u kojima su našli utočište. Istodobno, jugoslavenska diplomatska predstavništva propagirala su jugotvorevinu sa svim njezinim lažima i mitovima, često pribjegavajući i ucjenama prema hrvatskim privremenim ili trajnim iseljenicima.
U takvim smišljeno stvorenim dubokim podjelama, prijetnjama i obmanama jedino su hrvatski katolički svećenici organizirali okupljanja koja nisu bila riskantna za hrvatske iseljenike, samo okupljeni oko svećenika oni se nisu trebali bojati i smjeli su biti to što jesu. Ta okupljanja, koja su se s vremenom u dogovoru s domaćom Crkvom institucionalizirala u hrvatske katoličke misije, župe ili hrvatske katoličke zajednice, bile su mnogima jedini radosni trenutci nakon mukotrpnih radnih dana, jedine prilike da njeguju i obnavljaju svoj i hrvatski i vjernički i kulturni identitet. Ta hrvatska okupljanja bila su trn u oku jugoslavenskim komunistima pa nisu bile rijetke lažne optužbe, političke i medijske, kako pastoralnih djelatnika, svećenika i redovnika tako i hrvatskih biskupa koji bi ih pohodili, za tobožnje koketiranje s ustaštvom te za tobožnje antijugoslavensko djelovanje.
Usprkos tim nametnutim riskantnim okolnostima hrvatski su dušobrižnici hrabro i junački služili stvarnomu dobru hrvatskih katolika, okupljajući ih, hraneći ih Božjom riječju i njegujući s njima hrvatsku kulturu, jezik, običaje, pjesme, katoličku i nacionalnu svijest. Crkva u Hrvata, može se reći, po pastoralnom djelovanju u hrvatskom iseljeništvu, u koje su se uz svećenike, redovnike i redovnice s vremenom uključili i osposobljeni vjernici laici, izvršila je jedno od svojih najboljih, najvažnijih i najuspješnijih služenja hrvatskomu narodu. Zahvaljujući tomu crkvenomu djelovanju, koje je uvijek bilo u skladu s općecrkvenim normama i u dogovoru i sporazumu s domaćom mjesnom Crkvom, u hrvatskom iseljeništvu očuvana je ne samo katolička vjera, nego i hrvatska nacionalna svijest, ljubav prema obitelji i domovini. Zahvaljujući hrvatskoj inozemnoj pastvi, hrvatskim iseljenicima nije bilo teško početkom devedesetih odricati se velikih svota, štoviše čak podizati i kredite, da bi pomogli u velikosrpskoj agresiji napadnutoj domovini. Bez te pomoći Hrvatska se ne bi mogla ni obraniti.
Nakon stanovite hrvatske euforije na početcima samostalne Republike Hrvatske, stvarni gospodari i političke elite, koje su im podložne, obnovile su de facto neprijateljski odnos prema hrvatskomu iseljeništvu, stvorile birokratske i druge barijere da povratnici ne mognu unijeti u domovinu ni svoja raskošna znanja i iskustva demokratskoga državnoga poretka ni svoga kapitala. Štoviše umjesto vala povrataka, koji bi, sigurno je, preporodio zemlju, Hrvatska postaje sve više zemlja novih iseljenika, mladih, osposobljenih, jedinih vitalnih koji bi mogli dati i nove živote. Crkva u Hrvata uspješno se nosila s neprijateljskim jugoslavenskim režimom i uspjela očuvati zdravu dušu većine pripadnika hrvatskoga naroda, a sada je pred novim velikim i teškim izazovom da pokuša pomoći u traženju realnih odgovora na aktualne probleme, koje smišljeno stvaraju određene političke snage da bi zadržale svoje povlastice i da bi otežale život hrvatskomu narodu.
