Obveza plaćanja doprinosa za obvezna osiguranja koje plaćaju poslodavci i drugi obveznici doprinosa (samostalne djelatnosti, poljoprivrednici, mali poduzetnica kao direktori i drugi) propisuje se posebnim zakonima o doprinosima. »Zakon o doprinosima« koji je na snazi primjenjuje se od 1. 1. 2009. Objavljen je u Narodnim novinama broj 84/08, ali je protekom godina doživio devet izmjena i dopuna (NN, br. 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 115/16 i 106/18), a sve sa svrhom poboljšanja. No pitanje poboljšanja je relativno pa se može prosuđivati s dvaju polazišta, i to interesa državnoga proračuna ili interesa obveznika plaćanja doprinosa (poslodavca ili drugoga obveznika plaćanja).
Posljednje izmjene koje se primjenjuju od 1. 1. 2019., a koje se odnose na obvezu plaćanja doprinosa malih poduzetnika koji ne rade puno radno vrijeme, unijele su određeni nered i nepravde u postojeće odnose iako se to nije odmah dovoljno očitovalo. Gospodarske teškoće koje postaju sve izrazitije zbog posljedica zamiranja gospodarstva, izazvane pandemijom koronavirusa, jače su pogodile male poduzetnike glede plaćanja obveznih doprinosa, posebice u slučajevima kad direktor kao poduzetnik ne radi puno radno vrijeme. Naime, male tvrtke, koje su osnovane često u svrhu samozapošljavanja, posebice u početku djelovanja nisu u stanju odmah ostvarivati profit. Stoga se direktori prijavljuju na nepuno radno vrijeme da bi im osnovica za obračun doprinosa bila manja. No nakon izmjena Zakona mora se plaćati razlika između obveznih doprinosa nepunoga radnoga vremena i punoga radnoga vremena. Kako je obveznik plaćanja doprinosa sam direktor kao fizička osoba, a ne poslodavac (tvrtka), iako se često radi o osnivanju vlastite tvrtke radi samozapošljavanja, izdatci za plaćanje doprinosa jednaki su kao i u slučaju zaposlenja s punim radnim vremenom. Dakle činjenica da je netko kao direktor zaposlen s nepunim radnim vremenom, makar i jedan sat dnevno, ne oslobađa ga obveze plaćanja punih doprinosa na osnovicu osiguranja propisanu za direktora. Za ostale zaposlenike za koje doprinose plaća poslodavac obveza plaćanja doprinosa razmjerna je dužini radnoga vremena, što znači da se za kraće radno vrijeme plaća manji doprinos, a istodobno se taj nepuni staž priznaje kao da je staž ostvaren u punom radnom vremenu ako je riječ o ispunjavanju uvjeta za mirovinu (a to je protivno osnovnim načelima mirovinskoga osiguranja – jednaki uvjeti stvarnoga staža za mirovine, odnosno za istu količinu doprinosa ista visina mirovine).
Budući da se za direktore malih tvrtki zaposlene s nepunim radnim vremenom, često vlastitih tvrtki, propisuje obveza plaćanja punoga doprinosa, kao da se radi o zaposlenju s punim radnim vremenom, oni ne mogu zbog malih prihoda plaćati pune doprinose za njihovu osnovicu osiguranja. Podsjećamo da je osnovica obveznoga osiguranja za 2020. godinu propisana za direktora u svoti od 8742 kn (to je njegova tobožnja plaća), na koju mora plaćati 20 % za mirovinsko osiguranje (I. i II. mirovinski stup), 16,5 % za zdravstveno osiguranje i 0,5 % za zaštitu zdravlja. To može biti razlog zbog kojega bi brojni mali poduzetnici mogli ugasiti svoje tvrtke jer ne će moći plaćati obvezne doprinose.
Zakonodavac tu promjenu pokušava opravdavati pojavom da prema bivšem zakonskom rješenju osobe u radnom odnosu koje su bile kod poslodavca istodobno i članovi uprave ili direktori ili izvršni upravitelji zadruga nisu imale propisanu obveznu osnovicu za obračun doprinosa pa su prijavljivane na minimalnu plaću (koja u 2020. g. iznosi 4062,51 kn) te su na nju plaćani doprinosi. Time se sugerirala tobožnja nepravda. No takav zaokret na štetu maloga poduzetništva čini veću štetu malomu poduzetništvu u cjelini, iako službena politika uvjerava javnost da je svrha poreznih reforma stimuliranje maloga i srednjega poduzetništva. Očito je svrha tih reforma ponajprije fiskalna, odnosno povećanje prihoda proračuna. Istodobno se zaposleničkoj i poduzetničkoj populaciji nude mirovinske reforme nacionalnim mirovinama bez rada, dakle bez staža, odnosno bez plaćanja doprinosa. Tomu pridonosi i postojeće pravo na najnižu mirovinu, koja je neke vrste milostinja dobivena od države, dakle iz proračuna. Tako se koči i guši poduzetništvo, a stimulira parazitizam i očekivanje da će probleme mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja riješiti liberalno tržište i socijalne reforme. Svi su nezadovoljni, a nitko ništa ne predlaže.
Problem bi se mogao riješiti uvođenjem obvezne najniže osnovice osiguranja, npr. visina sadašnje minimalne plaće, s mogućnošću da svatko tko može i želi plaća isti postotak doprinosa na bilo koju svotu veću od te minimalne plaće (osnovice), što bi mu ulazilo u njegov mirovinski prosjek tijekom njegova radnoga vijeka, ali bez ikakvih dodatnih povlastica. Svatko bi imao svoj osobni račun s ukupnom masom uplaćenih svih doprinosa. Nestala bi potreba kontrole naplate doprinosa prema besmislenim osnovicama osiguranja, nestala bi potreba za najnižom mirovinom, smanjio bi se broj potrebnih činovnika u poreznoj upravi, a otpale bi i ideje o nacionalnoj mirovini te bi ministar financija bio oslobođen obveze donošenja svake godine posebne naredbe o osnovici s bezbrojnim kućicama brojnih besmislenih skupina osiguranika. Otpala bi i potreba za brojnim savjetovanjima, uputama i naputcima. Sličan sustav već postoji u Njemačkoj. Potrebna je samo politička volja, a tehnologija naplate i evidencija može to prihvaćati i onemogućila bi se politička demagogija.
