Odlomak iz Djela apostolskih sažetak je koji opisuje život prve Crkve, a kao temu ima zajedništvo dobara u prvoj kršćanskoj zajednici.
Započinje izjavom da je »mnoštvo« onih koji su prigrlili vjeru bilo jednoga srca i jedne duše.
Takvo jedinstvo unutar zajednice ostat će trajna briga prvih misionara, a novozavjetni tekstovi trebali su poslužiti kao dokaz da je to jedinstvo potrebno i moguće. Slično opominje i Poslanica Filipljanima: »Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova, pa… da mogu utvrditi kako ste postojani u jednom duhu i jednodušno se zajednički borite za evanđeosku vjeru«. Upravo bode u oči to ustrajavanje na izrazima poput »jednome«, »jednodušno«, »zajednički«. Jedinstvo mora odlikovati kršćansku zajednicu i to je u skladu s naukom evanđelja. Pisac Djela apostolskih još je konkretniji te od kršćana zahtijeva odricanje od vlastitih materijalnih dobara u korist zajednice, do te mjere da više »nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao«. Zajedništvo dobara u tijesnoj je vezi s ispravnim naukom o kojem apostoli »velikom silom« daju svjedočanstvo. Ta se njihova »sila« očituje u čudesnim znakovima. Sadržaj je svjedočanstva »uskrsnuće Gospodina Isusa«. Apostoli su stoga samo svjedočili da je Mesija došao, da je mučen, umro i uskrsnuo. Budući da je njihov navještaj praćen ozdravljenjima i sličnim čudesima, imali su i naklonost naroda. Pisac se tada ponovno vraća svojoj temi kako bi pojasnio da, unatoč odricanju svojih dobara, nitko nije oskudijevao jer se sve stavljalo pred apostole, a oni su dijelili »svakomu koliko je trebao«. U temelju toga zajedništva unutar zajednice stoji i propis Ponovljenoga zakona prema kojem ne smije biti siromaha u narodu. Taj se propis odnosio na jubilejsku godinu, godinu oproštenja, pa se i tim sažetkom pisac Lukina evanđelja i Djela apostolskih vraća na svoju temu »godine milosti Gospodnje« s početka Isusova javnoga djelovanja.
Evanđeoski odlomak i dalje govori o događajima onoga »istoga dana, prvoga u tjednu«, to jest one uskrsne nedjelje. Učenici su u strahu »od Židova«. Nije riječ ovdje o narodu kao takvom, nego, u Ivanovu načinu izražavanja, o protivnicima Isusovim. Uostalom, i sami su učenici bili Židovi. Ivan, očito, govori iz perspektive svoje kasnije zajednice, kad su sljedbenici Isusovi već bili izbačeni iz sinagoge. Pred takvim uplašenim učenicima ukazuje se Isus te im se obraća riječima: »Mir vama!« Upravo taj Isusov mir odgoni strah. Učenicima su pokazane ruke i bok, a za učenike se tek sad kaže da su se obradovali »vidjevši Gospodina«. Isusove ruke i bok sa znakovima rana bile su učenicima dokaz da je riječ doista o Isusu. Njegovo je tijelo već bilo promijenjeno, preobraženo, kako se to vidi u prethodnom odlomku o Isusovu ukazanju Mariji Magdaleni. Bilo je potrebno nešto dodatno što će učenike podsjetiti na Isusa prije njegove smrti. Isus je poslan od Otca, a on sâm šalje svoje učenike dahnuvši u njih i predavši im Duha. Ivan nema, kao što je to slučaj s Lukom i Djelima apostolskim, posebnoga izvještaja o silasku Duha Svetoga na Pedesetnicu, nego se sve događa na dan uskrsnuća.
Isus je jednim događajem muke, smrti i uskrsnuća uzdignut Otcu i proslavljen, te sada, prenoseći Duha svojim učenicima, njima predaje i svoje poslanje. Isusovo poslanje postaje tim činom poslanjem Crkve. To poslanje podrazumijeva i vlast nad otpuštanjem grijeha. Nakon osam dana, dakle ponovno u nedjelju, Toma, vidjevši znakove Isusovih rana, povjeruje, te izriče ispovijest vjere svoje i vjere cijele Crkve: »Gospodin moj i Bog moj.« Isusove riječi koje slijede zapravo su poruka Ivana evanđelista njegovoj zajednici: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Kršćanska vjera bitno se temelji na svjedočanstvu i propovijedanju Isusovih učenika kroz stoljeća. Smisao je toga navještaja vjera i život u imenu Isusovu.
Odlomak iz Prve Ivanove poslanice govori o kršćanskoj ljubavi koju utemeljuje u vjeri u Krista, jer: »Tko god vjeruje: ‘Isus je Krist’, od Boga je rođen. I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenoga.« Na taj su način vjera i kršćanska ljubav nerazdvojno povezane. Jedna od najvažnijih tema mistike ivanovskoga kruga jest zajedništvo s Bogom koje dovodi do međusobnoga zajedništva njegovih vjernika. Stoga već na početku ta Poslanica kaže: »Što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s Otcem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.« Ljubiti Boga, biti s njime u zajedništvu, znači vršiti njegove zapovijedi, koje »nisu teške«. Vršenjem zapovijedi pobjeđuje se svijet. Ovdje riječ »svijet« (grč. kosmos) označava zlo u svijetu, koje pobjeđuju oni koji su od Boga rođeni. Pobjeđuju ga vjerom, i to vjerom da je »Isus Krist« i da je »Sin Božji«. Taj Isus Krist došao je u »vodi i krvi«, čime se upućuje na njegovu smrt na križu, ali i na krštenje na koje podsjeća Duh. Upravo je prisutnost Duha Božjega znak Isusova mesijanskoga dostojanstva, jer prema Izaiji Duh Božji trebao je počivati na Mesiji, a Mesija će ga predavati svijetu. Isus Krist (=Mesija), predaje duh u trenutku svoje smrti i ponovno kad se kao Uskrsli ukazuje učenicima. Taj Duh rađa vjerom i ljubavlju, prema Bogu, prema njegovu Sinu i prema svima koji su njegovi.
