Svršetak crkvene, odnosno liturgijske godine obilježava se u Katoličkoj Crkvi slavljem svetkovine Krista Kralja svega stvorenja. Razlog leži u tome što se htio naglasiti istinski smisao crkvene godine, a to je proslava otajstava Kristova života.
Reći da je Krist kralj nosi sa sobom veliku dubinu teoloških misli, ali istodobno u ušima Isusovih suvremenika stvara i bezbroj pitanja koja vape za rješenjem.
Uvjerenost u istinitost identiteta
Evanđeoski ulomak Ivanova evanđelje usmjeren je na prikaz dijaloga Pilata i Isusa oko naravi njegova kraljevstva. Biblijski tekst strukturiran je na način da prikazuje tri Pilatova pitanja te u skladu s tim tri Isusova odgovora (usp. Iv 18). Sva su ona pak usmjerena na pojašnjenje Isusova kraljevstva. Ono što odmah upada u prvi plan način je Isusova ophođenja s Pilatom.
Krist nije prikazan kao čovjek koji bi bio izbezumljen pred sudcem, nego ga evanđelist prikazuje kao osobu koja suvereno vlada razgovorom. Dolazi tako na vidjelo jasnoća koju Krist ima o samom sebi, tj. o svojem poslanju u svijetu. To biva razlogom vrlo jasne i precizne komunikacije koja ne teži rivalitetu, nego se odlikuje uvjerenošću u istinitost svojega identiteta te u skladu s tim jasnoćom objašnjenja svojega poslanja.
Ključ razumijevanja Isusa
Na Pilatovo pitanje: »Ti li si kralj židovski?« Isus ne odgovara ni da ni ne, nego želi doznati razlog Pilatova raspitivanja, tj. proizlazi li njegovo pitanje iz dubine njegove osobe (osobnih uvjerenja i traganja) ili je plod kurioziteta mase ljudi okupljene oko rimskoga namjesnika? Ironija je u tekstu stoga očita.
Oni upućeni u Isusovo poslanje znaju da on istinski jest Božji poslanik te time kralj židovski. No to znaju oni koji su istinski otvoreni za osluškivanje Kristovih riječi te – kako će uskoro biti jasno – oni koji su slušajući Krista te vjerujući mu prepoznali u njemu istinu, odnosno istinitoga. Krist stoga i Pilata pita je li njegov upit plod iskrenoga traganja za odgovorom na pitanje njegova identiteta ili je pak plod kazivanja drugih, i to onih koji sami dovode u pitanje njegovo poslanje.
Isus potom na jasan način tumači narav svojega kraljevstva te što bi značilo da je on uistinu kralj. Priznaje da on jest kralj, no njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta jer da je tako, njegove bi se sluge svjetovnim načinima, i to pod svaku cijenu, borile da ne bude ni predan na ispitivanje. Važno je zastati nad tom mišlju jer je ključ razumijevanja Isusa uopće.
Dubina i ljepota Isusove osobe
Dakle, priznajući se kraljem, Krist priznaje i da svoje poslanje ostvaruje kreiranjem kraljevstva koje nema materijalni predznak. Ono radikalno nadilazi propadljivost svjetovnosti koja svoj vrhunac doseže u zbiru svih oblika ljudske moći na zemlji, a koje se često naziva kraljevstvima. I upravo se tu krije dubina i ljepota Isusove osobe i poslanja. Iako u svijetu i u tijelu, on prikazuje da se može i treba stvarati novi način života koji nadilazi ljudske okvire promišljanja i logike.
Drugim riječima, Krist boravkom u svijetu kreira način kraljevanja koji relativizira svaki oblik upravljanja koji bi imao svrhu u samom sebi te time bio lišen Duha Božjega. Svrha Isusova kraljevanja koje će svoj vrhunac doživjeti ni više ni manje nego na križu, gdje će poput svih zemaljskih kraljeva biti uzdignut paradoksalno na tron, jest umiranje svijetu kako bi se kreiralo neprolazno kraljevstvo. On dakle kraljuje, no na način antikraljevanja. Kraljuje tako što se opljenjuje, odnosno obezvlašćuje sama sebe (usp. Fil 2, 6-11). Gubi sebe kako bi ponovno zadobio ono što gubi. Sve to čini na zapanjujuće smiren, svjestan i voljan način. Uz to čini to i iz čiste i iskrene ljubavi.
Pilatovo iduće pitanje, odnosno izjava: »Ti li si dakle kralj?« rađa Isusovim nedvosmislenim odgovorom da on jest kralj te da se i rodio za to. On se rodio i došao na svijet da svjedoči za istinu, a onaj tko je od istine sluša njegov glas. Isus dakle svoj život, odnosno utjelovljenje, promatra na način da u njemu promatra Boga koji upućuje Riječ ljudima koji ju trebaju osluhnuti te joj se otvoriti posluhom vjere. Proglašavajući se istinskim Božjim poslanikom ili glasnogovornikom, Krist tako samoga Pilata prokazuje u njegovoj nevjeri. Jer onaj tko je otvoren da prepozna u Kristu istinskoga Boga te time istinu koju Bog Otac objavljuje svijetu, sam se stavlja na put istine te time put vjerovanja. Na taj put biva pozvan Pilat, a istodobno i svaki čitatelj toga biblijskoga odlomka.
Osluškivati Božji glas koji odjekuje u Crkvi
Slaveći svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja na kraju liturgijske godine, svaki je vjernik pozvan stoga osluškivati Božji glas koji odjekuje u Crkvi dok se čitaju Sveta pisma. Istomu glasu treba odgovoriti svojim iskrenim i čistim vjerničkim posluhom koji je lišen filozofskih i apstraktnih pitanja o naravi Isusova poslanja. Vjernik je tako pozvan s Kristom trajno dijalogizirati, ali ne da bi ga neprestano dovodio u pitanje poput kakva istražitelja, nego da bi od njega u trenutcima iskrene i sabrane molitve dobio odgovore na temeljna pitanja smisla svojega života i poslanja na zemlji.
Osim toga, svaki je vjernik o svršetku liturgijske godine uvijek pozvan ispitati i način svojega ophođenja prema svetim otajstvima koja se tijekom te crkvene godine slave. Još jednostavnije, vjernik će se pitati koliko je u protekloj crkvenoj godini uspio otkriti Božje lice prigibajući koljena pred likom Krista u skrušenoj i raskajanoj ispovijedi, molitvi, osluškivanju Svetoga pisma i u slavljenju svih ostalih sakramenata Crkve. Naposljetku, upitat će se i je li dopustio Kristu da istinski kraljuje u dubinama njegova srca te time oblikuje njegov život na zemlji. Čineći tako, i sam će vjernik s vremenom poput Krista rasti u jasnoći svijesti o svojem vlastitom identitetu te će njegov život zadobivati sve veću jasnoću u Božjim, a onda i u ljudskim očima.
