I sa stranica našega tjednika »Glasa Koncila« često čitamo, posebno u osvrtima čitatelja i rubrici »Propisi – pravo – pravda« da je u Hrvatskoj (pa i drugdje u svijetu) raširena korupcija i s njom povezano davanje mita i obećavanje povlastica ili drugih »nagrada« istomišljenicima. U našem političkom svijetu i društvu već nekoliko mjeseci se govori, i to jako često, o takozvanim »političkim prebjezima« i postavlja se moralno pitanje takvoga djelovanja. I dok nam se društveno-politički život urušava, dio oporbenih zastupnika iz minornih stranaka (među kojima su i one koje još nisu osvojile nijedan saborski mandat!) traže »reviziju« Vatikanskih ugovora, tj. ugovora što ih je Hrvatska sklopila sa Svetom Stolicom. Čini li se samo meni da i oni na taj način pozornost skreću s puno važnijih političkih tema kao što su izmjena izbornoga zakona, pravo na referendum (krađa referendumskih glasova) i slične teme? Mene posebno brine spomenuta korupcija jer mislim da je ona u temelju svih zala koja nas pogađaju kao društvo. Mislim da je čak odgovorna i za iseljavanje mladih ljudi s cijelim obiteljima iz Hrvatske jer bez »mita i korupcije« ne vide perspektivu. Je li korupcija grijeh i može li se u današnjem svijetu kao vjernik uopće biti političar kada i »deklarirani vjernici« uskraćuju referendumska prava ljudima?
Čitatelj, Zagreb
Možda bi bolji odgovor na Vaše pitanje o fenomenu korupcije i referendumskom pravu dao netko od naših mjerodavnih politologa, no kako se ono ipak oslanja na razmišljanje o korupciji u okviru katoličkoga nauka o grijehu, pokušat ćemo Vam dati odgovor iz te perspektive. Pritom će nam polazište biti socijalni nauk Crkve.
Prema Kompendiju socijalnoga nauka Crkve politička korupcija među deformacijama demokratskoga sustava jedna je od najgorih. I to iz dva razloga, koja su implicitno uključena i u Vaše pitanje. Ona, naime, istodobno izdaje načela morala i norme socijalne pravednosti, ona »kompromitira ispravno funkcioniranje države negativno utječući na odnos vladajućih i podanika; uvodi sve veće nepovjerenje prema javnim ustanovama, uzrokujući postupno pomanjkanje odvažnosti građana prema politici i njezinim predstavnicima, zbog čega dolazi do slabljenja ustanova« (Kompendij, br. 411).
Nisu li svi ti »simptomi« vidljivi i u razmišljanjima naših sugrađana, pa i vjernika, koji vrlo često javno ističu da su izgubili povjerenje u politiku, u ustanove i pojedince? Nisu li njihova razmišljanja baš na tragu onoga što kaže Kompendij kada ističe da »korupcija iskrivljuje ulogu zastupničkih ustanova u korijenu, jer se njima koristi kao terenom političke razmjene između klijentelističkih zahtjeva i usluga vladajućih«. »Na taj način politički odabiri pospješuju uske ciljeve onih koji imaju sredstva da na njih utječu te sprečavaju ostvarenje općeg dobra svih građana« (Kompendij, br. 411), na što vrlo često – kako i Vi pišete – upozoravamo sa stranica našega tjednika.
Budući da je korupcija izdaja »načela morala i normi socijalne pravednosti«, jasno je da je i grijeh, ali ta negativna pojava u političkom životu nipošto ne može biti opravdanje (ili još gore izgovor) vjernicima za izostanak političkoga angažmana. Kako je napisao sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici »Vjernici laici«, oni se ne mogu nipošto odreći sudjelovanja u »politici«, to jest »u mnogostrukom i raznovrsnom gospodarskom, društvenom, zakonodavnom, upravnom i kulturnom djelovanju koje teži suvislom i institucionalnom promicanju općega dobra«, a »optužbe o laktašenju, idolatriji vlasti, sebičnosti i korupciji kada je riječ o nosiocima vlasti, članovima parlamenta, vladajuće klase, političke partije, kao ni dosta rašireno mišljenje da je politika mjesto neizbježne moralne opasnosti« »nipošto ne mogu biti opravdanje ni za skepticizam ni za povlačenje kršćana iz politike« (Vjernici laici, br. 42).
Istina je neporeciva plemenitost političke obveze koju netko – svjesno, pošteno i u najboljoj vjeri – preuzima na sebe, želeći služiti općemu dobru. »Zloporabe koje se javljaju ne bi smjele«, pišu francuski biskupi u dokumentu »Za rehabilitaciju politike« 1999. godine (br. 11), »predstavljati stablo što skriva šumu svih onih koji, potaknuti brigom za pravednost i solidarnost, ulažu u to svoju snagu, shvaćajući svoju djelatnost kao službu, a ne kao sredstvo za zadovoljavanje vlastitih prohtjeva. Ukazivati na korupciju ne znači osuđivati politiku u cijelosti, niti to znači opravdavati skepsu, nepovjerenje i nezainteresiranost za političko djelovanje.«
U tom duhu katolički socijalni nauk jasno i nedvojbeno uči da je zadaća političkih stranaka pospješivati široko sudjelovanje i pristup javnim odgovornostima svima. One su pozvane tumačiti težnje civilnoga društva usmjeravajući ih na opće dobro, kako piše pastoralna konstitucija »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskoga koncila (br. 75), pružajući građanima stvarnu mogućnost da pridonose oblikovanju političkih odluka. »Stranke moraju biti demokratske u sebi samima, sposobne za političku sintezu i planiranje«, ističe Kompendij socijalnoga nauka Crkve, koji donosi i stajalište Katoličke Crkve o referendumu za koji kaže da je »sredstvo političkoga sudjelovanja, u kojemu se ostvaruje izravni oblik pristupa političkim izborima«.
»Institut zastupništva ne isključuje, zapravo, da građani mogu biti izravno pitani o izborima koji su važniji za društveni život« (Kompendij, br. 413), jer je i sama politička zajednica uspostavljena da bi bila u službi civilnoga društva iz kojega i ona sama proizlazi.
