Zanima me stajalište Katoličke Crkve o doniranju tijela pokojnika u medicinske svrhe. Vidio sam reportažu iz jednoga našega grada gdje je svećenik blagoslovio spomenik za dvadesetak ljudi koji su donirali svoje tijelo nakon smrti medicinskomu fakultetu. Znam stajalište o transplantaciji organa kod mrtvih i živih te da je papa Ivan Pavao II. rekao da je grijeh pokopati ono što pomaže živomu.
Čitatelj
U Katekizmu Katoličke Crkve piše: »S tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća. Pokopati mrtve djelo je tjelesnoga milosrđa; jest iskazivanje časti djeci Božjoj, hramovima Duha Svetoga. Autopsija leševa može biti moralno dopuštena s razloga zakonske istrage ili znanstvenog istraživanja. Dragovoljno darivanje organa poslije smrti zakonito je i može biti zaslužno. Crkva dopušta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje), ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela« (KKC, br. 2300 i 2301).
Tako jasno izraženo stajalište Crkve potvrdio je i sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici »Evanđelje života« u kojoj govori da slavljenje »Evanđelja života zahtijeva da se ostvari iznad svega u svakodnevnom životu, življenom u ljubavi za druge i u darivanju samoga sebe«. »Tako će čitav naš život postati autentično i odgovorno prihvaćanje dara života, iskrena pohvala i zahvala Bogu koji nas je obdario tim darom. To je ono što se već događa u brojnim gestama darivanja, često poniznim i skrivenim, koje čine muškarci i žene, djeca i odrasli, mladi i stari, zdravi i bolesni.
Baš u tom kontekstu, bogatom čovjekoljubljem i ljubavlju, rađaju se i herojska djela. Ona su najsvečanija slavlja Evanđelja života, jer ga proglašuju potpunim darivanjem sebe; ona su sjajno očitovanje najuzvišenijeg stupnja ljubavi, koji je darivanje života za ljubljenu osobu (usp. Iv 15,13); ona su sudjelovanje u otajstvu križa, u kojem Krist otkriva koliku vrijednost za njega ima život svakoga čovjeka i kako se on u punini ostvaruje iskrenim samodarivanjem; s onu stranu bučnih događaja, postoji heroizam svakodnevice, sastavljen od malih i velikih djela dobrote i suosjećanja koja podupiru autentičnu kulturu života« (EŽ, br. 86).
A među ta herojska djela, među to iskreno samodarivanje, upravo u heroizam svakodnevice i autentičnu kulturu života Ivan Pavao II. ubraja i darivanje organa, koje uzdiže – ako to smijemo tako protumačiti – i na još višu razinu, te piše: »Među tim djelima posebnu ocjenu zaslužuje darivanje organa izvršenih u obliku etički prihvatljivom, da bi ponudili mogućnost zdravlja pa i života bolesnicima ponekad lišenih nade« (EŽ, br. 86).
Analogijom, po našem sudu, i više je nego jasno da se u to darivanje organa ubraja i darivanje cijeloga tijela u znanstvene svrhe. Naš moralni teolog dr. fra Šimun Bilokapić u svojoj knjizi »Vjera u pitanjima« u jednom odgovoru dostupnom na portalu Bitno.net (Kako Crkva gleda na doniranje organa?), piše – navodeći ono što i Vi ističete u svom pitanju kao misao Ivana Pavla II. »da je grijeh zakopati u zemlju ono što može spasiti drugoga čovjeka«. »Na taj način ovaj veliki Papa vrlo jasno iznosi stav Crkve o darivanju organa kako za života, tako i nakon smrti, poštujući naravno etičke norme koje reguliraju darivanje, eksplantaciju i transplantaciju organa. Suvremena nas psihologija uči da ljudsko tijelo nije nakupina ili skup organa, tkiva, funkcija bez ikakve povezanosti sa čovjekovom psihičkom i duhovnom dimenzijom.
Antropološke znanosti, također, vrlo nam jasno predstavljaju ljudsko tijelo kao očitovanje osobe kao takve, dapače kao ‘instrument’ njezina osobnog ostvarenja. I budući da je ‘identitet’ osobe – biti živi ‘dar’ (znak i plod darivajuće Ljubavi Boga Oca i Stvoritelja), a ‘cilj’ osobe – ‘darivati se’, ljudsko je tijelo ljudsko upravo zato što je ‘prostor’ u kojemu i preko kojega se osoba očituje i ostvaruje kao dar koji se čini darom. Jednostavnije rečeno, trošeći svoje vrijeme, svoje energije, svoj vlastiti život na druge, osoba živi svoj identitet ‘dara’ i ostvaruje svoj cilj ‘darivanja’. Lijepa hrvatska riječ sebedarje savršeno uokviruje tu realnost. Zašto bi bilo drukčije s darivanjem organa i tkiva? U ovom slučaju ne samo za života, nego i nakon vlastite smrti.«
Za ilustraciju – a ona može biti i dobar odgovor na Vaše pitanje – navodimo jedno lijepo svjedočanstvo o svetom Franji Asiškom talijanskoga dominikanca o. Angela. On svojim vjernicima odgovara: »Dok je 1590. godine bio student na Sveučilištu u Padovi, obolio je od kuge, koja ga je na kraju i stajala života. Prije nego što je umro ispovjedio se, primio posljednju pomast i pričestio se. Potom je napisao oporuku, u kojoj je ostavio jasne odredbe o jedinoj stvari koju je posjedovao: vlastitom tijelu. Imajući u vidu da su u Padovi i profesori i studenti ‘trebali tijela pokojnika’ za studij, tj. proučavanje anatomije, i budući da ih nitko nije davao (zbog toga su se kradimice iskapala tijela pokojnika dan ili dva nakon pokopa), Franjo je odredio da se njegovo tijelo prepusti u ruke studentima kako bi ga mogli rezuckati prema nahođenju.«
Stoga s o. Angelom zaključujemo: ne samo da je dopušteno darivati svoje tijelo za proučavanje i znanstvena istraživanja (dakako, prethoditi mora dostojanstven pokop o kojemu vjerojatno i Vi pišete u pismu govoreći o blagoslovu) ako se s tim tijelom postupa jednako tako dostojanstveno. Dr. fra Šimun Bilokapić u tom kontekstu ističe da treba izgrađivati »kulturu darivanja, a ona je sastavni dio šire kulture života na koju nas poziva blagopokojni papa Ivan Pavao II.«, jer nije jednostavno odlučiti se – za života – i donijeti svjesnu i jasnu odluku da se nakon smrti svoje tijelo stavlja na raspolaganje za istraživanje i napredak znanosti kako bi se pomoglo drugim ljudima.
