– Uzmite štruklice, velečasni, dok su tople, sad sam ih pekla! – punica nezadrživo nutka župnika Matu na blagoslovu, a ja jedva zadržavam prasak smijeha sjetivši se one vječne, neponovljive i nenadmašive (navodno istinite) sentence: »Zemite, ječte gospon biskup, ak ne bute vi, bumo to hitili pajcekima!«
– Hvala, hvala, gospođo draga… – migolji župnik – kad bih svugdje po štruklicu, kolesteroli bi mi prešli i schengensku granicu!
– Onda bar popijte jednu ljutu! – jednom da i punac podupre punicu.
– Heeh… Nee, ne! Pa ne mogu se ja iz zabave zabijati autom u zidove i bandere! Kako bih do novoga »fordaguara«? – smješka se naš »grdo načitani« velečasni.
– I, oprostite nam što je sve u neredu… Zbilja ne ćete štruklice? – punica ne zna kud sa sobom, i s tanjurićem. – Uvijek je tako, nered kad nam djeca dođu…
– Ma sve je super, budite mirni! – tješi ju župnik Mato, gledajući istodobno punca. – Kod vas se bar glava obitelji ne skriva preda mnom u ostavi ili spavaćoj sobi, kao kod tolikih…
– Ne, ne, evo tu sam! – hitro blebne punica.
– A ni naš pas vas nije ugrizao! Bar zasad… – uskačem prije nego punac shvati tko mu »glavuje«. – Jer, istina, gleda vas Reks kao da mu od badnjačkog posta nisu dali ni kosti…
– Hahaha! Dobri ljudi – trese se župniku proširenje na majici – rado bih ja s vama još »ljudikao«, ali čekaju me još dva ulaza…
– A štruklice?… – kreće i zadnji pokušaj punica, kadli, u »sudačkoj nadoknadi« župniku se ruka na kvaki zaustavi…
– E, velečasni?… – nakupi se hrabrost u mom netom blagoslovljenom sinu Jurici. – A zašto vi uvijek tako kasno dođete?
– Kasno? Kako kasno??
– Pa, pastiri su Isuseku došli još na Božić, odmah s anđelima! Pa mu je drugi dan došao sveti Štef, pa onda sv. Ivan, pa Nevina dječica, svi… čak i Nova godina! Svi su mu došli prije! Samo Vi, i mudraci, samo vi kasnite…
– Oho, mali mislilac! – zadrža se župnik Mato. – Kako si to sve lijepo primijetio, Jurice! Sveti Stjepan je odmah za Malim Isusom da »najavi« kako će i Isus patiti, kao i toliki mučenici za vjeru… Onda je apostol Ivan jer je njega Isus posebno ljubio, čak mu i svoju Mamu povjerio! Nevina dječica bila su čista i bez grijeha, a ja… Čuj Jurice, ja sam ti toliko stanova morao blagosloviti da nisam svima mogao doći baš odmah!
– Aha… dobro. Ali ta tri mudraca s istoka? – ne odustaje Jurica. – Ta Tri kralja, zašto je njima toliko trebalo da se konačno dođu pokloniti Isusu??
– Ha… oni… pa oni su dolazili izdaleka! Zato im je toliko trebalo! – slavodobitno okonča župnik Mato, misleći da se izvukao.
– I? Zašto su onda još trebali prvo ići u Jeruzalem i k Herodu? Zar im zvijezda nije bila dosta da nađu štalicu?
– Eh… čuj, to je zato… – poče i župnik zamuckivati.
– Ma, Jurice – oglasi se moj šuro, znani »Sin Oluje« – tim mudrima, tim ljudima »s viškom škole«, njima uvijek treba malo više vremena! I tu, kad je u ratu zapucalo, prvo smo krenuli mi »sa srcem«, a ovi »s mozgom« malo su pričekali, »gruntali«… Ili su, baš za peh, bili negdje »daleko od Betlehema«!… Moj Jurice, uvijek ti prvi dođu »čobani«, pastiri, a mudraci, ovi razni »-olozi«, »teo, filo, socio, psiho«… Oni ti uvijek malo »zakasne«, dođu kad je sve već provjereno i sigurno!
– Hm… khm… – poče se velečasni zaštucavati i nakašljavati, ali sad punac prasnu u smijeh.
– Kaj ti je stari? – punici neugodno. – Cerečeš se kak pijan?
– Hahaha, kako ne bih! – guši se stari Jura. – Mislim si, kad će onda tek do štalice doći naši hrvatski političari, »mudraci« kakve svijet nije vidio?!
