Nedavno je u Kaliforniji donesen zakon prema kojem će kozmetika i odjevni predmeti koji sadrže fluorirane kemikalije biti zabranjeni. Budući da Kalifornija često prednjači u regulaciji štetnih proizvoda na tržištu, očekuju se slične zabrane u ostalim saveznim državama. U Europskoj uniji Danska je 2020. godine prva uvela zabranu tih kemikalija.
Riječ je o polifluoriranim alkilnim spojevima (PFAS) koji se masovno rabe za premazivanje i impregniranje odjeće i obuće, tekstila, namještaja, tepiha, krpa, papirnate i plastične ambalaže, teflonskih tava, kožne galanterije, presvlaka… Natopljeni PFAS-ima predmeti postaju čvršći, vodootporni i odbijaju masnoće. No migracijom s površine fluorirani spojevi onečišćuju hranu i piće, prolaze kroz ljudsku kožu u krvotok, završavaju u okolišu. Uzrokuju rak bubrega i testisa, poremećaj rada štitnjače, poremećaj imunosnoga sustava u djece i povišen tlak u trudnica, oštećuju spermije, a u okolišu izazivaju kemijsku feminizaciju.
Nakon zabrane titanijeva dioksida, bisfenola A, triklozana, neonikotinoidnih insekticida, sada je na redu nova žrtva službenih moratorija – fluorirani spojevi. Stječe se dojam da su u regulatornim institucijama zaposleni kemijski puritanci, odnosno da se u društvu hiperprodukcijom zabrana stvara kemofobija. Međutim, to je možda samo dojam. Eksplicitne zabrane štetnih kemikalija ili rizičnih proizvoda prilično su rijetki događaji; stoga ih je korisno obilježiti i razumjeti. Dinamika emisije novih proizvoda ili kemikalija na globalnom tržištu daleko nadilazi povremene restrikcije, zabrane, povlačenja s polica… Zabrane su zapravo simboličan trzaj ili pristojan otpor, koji samo podsjeća da proizvodi napretka nemaju garanciju kvalitete. PFAS ili polifluorirani spojevi derivat su znanstvenih istraživanja, možda tek laboratorijski artefakt, koji su stručnjaci uz pomoć marketinških savjetnika ponudili ljudima. Nakon 70 godina tržišnoga života netko je, eto, primijetio da je to loš izum ili roba s greškom.
Do zabrana se, zapravo, dolazi teško, nakon dugotrajnih pregovora, kompromisa s industrijom, zahtjeva za dodatnim dokazima štetnosti, sastanaka s političarima, lobistima, udrugama, znanstvenicima… Europskoj zabrani fluoriranih spojeva prethodilo je veliko okupljanje znanstvenika koji su 2015. godine objavili »Madridsku izjava«, uslijedila je »Izjava iz Züricha« 2018. godine s ponovljenim zahtjevom za potpunom eliminacijom fluoriranih spojeva iz svakodnevnoga čovjekova okoliša. S druge strane industrijska emisija tih kemikalija na tržište bila je vrlo »kratak film«: nekoliko sigurnosno-tehničkih listova, formalni protokoli prijave i uskoro je čitav svijet bio nepovratno onečišćen fluoriranim spojevima.
PFAS tvari su neuništive, čak i u spalionicama smeća. One su sveprisutne i »vječne« kemikalije, pa ih znanstvenici opravdano nazivaju »kemikalije zauvijek«. Eliminacija fluoriranih spojeva iz okoliša zadaje glavobolju svakomu ekologu. PFAS tvari su otporne na kemijsku, termičku i biološku obradu iz jednostavnoga razloga – posjeduju vrlo čvrstu kemijsku vezu između atoma ugljika i fluora. Sa sličnim se kemijskim problemom suočio čitavi svijet kada je otkriveno da jedna druga vrsta fluoriranih spojeva, takozvani CFC, ima sposobnost stvaranja rupa u ozonskom omotaču. CFC i PFAS su kemijski bratići, no dok fluorirani plinovi, poput leteće teflonske tave, oštećuju ozonski omotač, fluorirani spojevi PFAS oštećuju unutrašnje organe čovjeka i životinja.
Poruka novih i novih zabrana ne bi trebala biti: sve je opasno, sve je otrovno, nego, naprotiv: može se bez toga! Život uključuje rizike, no ne treba biti izložen nasilju suvišnoga. Život bez PFAS-a lako je prihvatljiva i moguća opcija. PFAS nije potreba, osim u rijetkim slučajevima, nije nužnost, nego patentirana ponuda na tržištu komocije. Korist fluoriranih spojeva je upitna, a štetnost sasvim izvjesna. Prihvatiti takav proizvod vrsta je potrošačkoga mazohizma. Ili nepismenosti.
