Nakon izbora za Hrvatski sabor 17. travnja ubrzo slijede novi izbori, oni za Europski parlament, koji će se u Hrvatskoj održati 9. lipnja. U rujnu slijede predsjednički izbori. Velika izborna godina nije samo u Hrvatskoj, ove se godine u cijeloj Europi održava niz izbora.
U Europskoj uniji ove su godine parlamentarni izbori u šest država članica, uz spomenute izbore za Europski parlament. Predsjednički izbori održavaju se u pet članica, uz brojne regionalne i lokalne izbore.
Silni izbori navode na zaključak da bi ova godina mogla biti po mnogočemu ključna za politiku u Europskoj uniji. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen čak je poručila da je ova godina ključna za demokraciju. U biti njezina izjava odraz je briga vladajućih političkih struktura u Uniji, odnosno straha od gubitka vlasti. Doduše, smjena političke snage koja je na vlasti čitavi niz godina uvijek donosi nepoznanice, uvijek je pitanje hoće li takva promjena imati i neke nepredviđene posljedice. No to ne može biti dovoljno jak argument za njezin ostanak na vlasti.
Izborna godina u Europskoj uniji, koja kulminira izborima za Europski parlament, mogla bi doista donijeti veće promjene. U mnogim članicama građani su se zasitili postojećih političkih elita i htjeli bi nešto drugo. Počela je potraga za alternativom.
Za mnoge europske čelnike to je razlog za zabrinutost. Ne zbog možebitnih posljedica njihove politike, nego zbog bojazni da bi na njihovo mjesto mogao doći netko drugi. Pritom polažu pravo na demokraciju pa otvoreno govore kako bi njihov odlazak s vlasti bio udar na demokraciju.
Ali tko to ima isključivo pravo na tumačenje demokracije i naposljetku na isključivo pravo predstavljati se kao demokrat?
Parlamentarni izbori održani su u ožujku u Portugalu, u Hrvatskoj su u travnju, u Belgiji i Bugarskoj bit će u lipnju, negdje tijekom jeseni u Austriji, a u prosincu u Rumunjskoj.
Finska i Mađarska u veljači su izabrale novoga predsjednika, prije nekoliko dana to su isto učinili Slovaci, u Litvi će predsjednički izbori biti u svibnju, a u Hrvatskoj krajem godine. Premda je predsjednička dužnost u većini europskih zemalja, koje su osim Francuske redom parlamentarne demokracije, uglavnom protokolarna s neznatnim ovlastima, i na izbor predsjednika gleda se kao na važan pokazatelj političkoga trenda.
A taj trend, može se često čuti posljednjih mjeseci, ide u korist konzervativnih, desnih snaga. U takve se ubraja novi finski predsjednik Alexander Stubb, kao i nedavno izabrani mađarski predsjednik Tamás Sulyok. Za razliku od njih dvojice, novi slovački predsjednik Peter Pellegrini liberalni je političar blizak Rusiji. Već pogled na njegov profil pokazuje da politički tabori u Europi nisu strogo podijeljeni na desnicu i ljevicu, nego imaju niz drugih obilježja koji njihove protagoniste čine jedinstvenima.
U javnosti je posljednjih godina uvriježeno mišljenje o desnici koja je konzervativna i suverenistička i o globalističkoj, liberalnoj ljevici kojoj naginju i centrističke stranke. Uz to, ponegdje se gotovo sramežljivo spominje da je uz svu duhovnu privrženost Zapadu, desnica zapravo za Rusiju, a globalisti žrtvuju Ukrajinu kao što su navodno spremni za svoje mutne interese žrtvovati sve ostalo.
U Europi, točnije u njezinu demokratskom dijelu, sve do kraja 20. stoljeća postojali su prepoznatljivi politički tabori. Kršćanska demokracija, socijalna demokracija i donekle liberalizam nudili su svoje koncepte države i borili se za vlast. Pritom ni ta tri smjera nisu svagdje imala jednak profil. Primjerice, kršćanska demokracija u Njemačkoj ili Švedskoj dosljedno je zastupala kršćanski pogled na svijet koji je uključivao zaštitu tradicije, slobodno tržište i socijalnu pravednost. U skladu s povijesnim iskustvom određene zemlje, kršćanska demokracija razvijala se negdje kao zaštitnik društvene stabilnosti, uključujući i tržišno gospodarstvo, a drugdje, primjerice u Italiji, dijelom je pokazivala čak obilježja ljevice. Ukratko, bilo je i lijevih i desnih kršćanskih demokrata. Istodobno i oni kao i lijeve, u pravilu socijaldemokratske snage, poštovali su konsenzus o nizu pitanja, poglavito onima koja su se ticala identiteta i tradicije društva.
Krajem dvadesetoga stoljeća tradicija je potpuno odbačena slijedom kulturne revolucije započete još šezdesetih godina. Globalizacija je nametnula ne samo američke metode u trgovini, nego i ondje nastala pravila u svemu. Europska politička misao postupno se povlačila iz medija i znanstvenih radova, a na njezino mjesto dolazili su anglosaksonski klasici i američki politološki autoriteti. S vremenom je europski konzervativizam, zapravo kršćansku demokraciju i neke srodne političke koncepte, zamijenio američki konzervativni pogled na politiku, nastao na zasadama anglosaksonskoga liberalizma koji se u Sjedinjenim Državama razvio u dvije struje, konzervativnu i liberalnu.
Odlika toga obrasca političkoga djelovanja jest sučeljavanje i nadmudrivanje, za razliku od europske tradicije dijaloga na zajedničkim temeljima, potrage za konsenzusom.
U međuvremenu europske političke pozornice zauzele su snage koje bi se u vrijednosnom i metodološkom smislu dale grubo svrstati u liberalno podneblje. Postupnim profiliranjem pojma političkoga centra u taj krug ušle su i lijeve i desne stranke, odričući se svojih tradicionalnih postulata i prihvaćajući uspješnost, učinkovitost kao najvažnije političko načelo. Stoga danas u Europi nemamo etablirane politički profilirane stranke.
Prazninu koja je pritom nastala pokušavaju ispuniti nove, poput Alternative za Njemačku (AfD) koja nastoji izgraditi vlastiti profil u okviru tradicionalnoga njemačkoga stranačkoga koncepta. Drugdje, kao primjerice u Italiji, Francuskoj ili Nizozemskoj, nastaju stranke koje su mješavina različitih profila. Nastoje okupiti što veći broj pristaša, no vrijednosni sustavi koje nude promjenjivi su u skladu sa sadašnjom promjenjivošću osobnih prioriteta. Stoga nije ni čudno što se primjerice predsjednica talijanske vlade Giorgia Meloni, koja se prije izbora predstavljala kao uzorna katolikinja potpuno predana tradicionalnim vrijednostima i odgovarajućim političkim idejama, ubrzo nakon izbora prilagodila europskomu okruženju i kod mnogih svojih birača izazvala dojam izdaje. To je slučaj ili će biti slučaj i s mnogim drugim strankama koje sada u Europi nude alternativu. Neke od njih samo se tobože pozivaju na tradicionalne vrijednosti, a zapravo im nisu strane ni nedemokratske metode. Istodobno ulaze u arenu u kojoj su pravila igre, uključujući i ponašanje birača, prilagođena etabliranim snagama.
Prijetnja za demokraciju o kojoj govori Ursula von der Leyen doista postoji jer stranke koje se nude kao alternativa nemaju jasan politički profil. No teško je reći je li ta činjenica veća prijetnja demokraciji od etabliranih političkih snaga, koje ucjenjuju građane svojom kompetentnošću, a već su se davno udaljile i od građana i od političkih profila kojima se diče.
