Tko bi se mogao ponositi da je Kristov učenik? Vjerojatno nitko ne bi bio više na Kristovu patnju usredotočen od apostola Pavla. Piše on Galaćanima: »Neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove.« Usredotočen je na Krista dok istovremeno nema strpljenja objašnjavati znatiželjnicima svoju najveću žrtvu za koju je promijenio život.
Sveti je Pavao iskren onomu tko ga je bio upoznao. Otvorio je svoju dušu u poslanicama koje je svatko u tadašnjim prvim crkvama mogao čuti. Ogolio se pred nepoznatim ljudima, a bilo je tu i kršćana koji su htjeli samo nešto novo čuti. Neku su se htjeli zadržati na iskrenim svjedočanstvima kao čitatelji dok čitaju prolaznu beletristiku: »Danas nešto jest zanimljivo, već sutra pada u zaborav.« Pavlovi slušatelji možda su tako držali i njegovo svjedočanstvo. Koliki su mislili da će prevrtljivi Židov koji je postao apostol u trenutku patnje promijeniti bundu? Bilo je i onih koji su, gotovo kao u modernim kladionicama, željno iščekivali Pavlov otpad od vjere. Čeznutljivo su osluškivali svaku poslanicu, čekali su njegov pad. Oni hrabriji ispitivali su ga ili tražili priliku da se i on oklizne kako bi prikrili vlastite slabosti.
I svetomu je Pavlu nastupio trenutak kada je odlučio prekinuti takva govorkanja. Kaže u istoj poslanici: »Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Isusovim!« Samo križ! Pa taj apostol odbio je biti židovski prvak, on koji je nekoć stajao uz kamenovanoga Stjepana, dok je pobjedonosno pregazio gorućega mladića, sada se skriva s drugim Kristovim učenicima pred nekim novim Savlima koji će nastaviti njegovo progonjenje kršćana! Nije mu preostalo drugo nego reći: »Ponosim se križem Isusovim!« Tko je, ako ne sveti Pavao, sve ostavio da bi pošao za Kristom? Tko je, ako ne apostol Pavao, ostavio i karijeru, i budućnost, i ljudski prestiž, kako bi poput siromaha bježao pred gomilom naoružanih vojnika?
I tada se neki javljaju i usude se dodijavati apostolu? Snažne su njegove riječi u Poslanici Galaćanima: »Neka mi nitko ne dodijava.« Zaista, neka nitko ne dodijava onomu koji je sve ostavio i pošao za Kristom, neka nitko ne dodijava svakomu koji je odlučio provesti vjeru u svojoj obitelji, svojem susjedstvu, koji je odlučio sklopiti ruke na molitvu prije obroka, koji se istaknuo na svojem radnom mjestu kao katolik, koji je zatvorio usta na uvrjede, koji je prekinuo svađu i pokazao ljubav. Uporne kršćane ispituju ljudi bez životnih stajališta. Ispituju uvijek oni mlaki, koji se ne bi opredijelili, ali rado bi sve poslušali pa ostali na istom mjestu na kojem su bili. »Neka mi nitko ne dodijava«, poruka je svakomu odlučnomu kršćaninu koji stoji pred ponorom ljudi prepunih dokolice.
Ni Ivan Zlatousti nije se usudio ispitivati svjedočanstvo apostola Pavla. Kaže u tumačenju poslanice: »Pavao ove riječi ne govori jer je umoran ili svladan, odlučio je sve trpjeti zbog svojih učenika. Ne kaže da ima Kristove biljege, nego ih nosi. Ove rane izgovaraju glas jači od trublje protiv njegovih protivnika i onih koji kažu da je licemjer u svojem govoru. Onaj tko je vidio vojnika koji se povlači s bitke, a okupan je krvlju u tisuću rana, ne bi ga se usudio optužiti za kukavičluk ni izdaju jer na svojem tijelu nosi dokaze svoje hrabrosti. Pavao svoju iskrenost dokazuje opasnostima koje su pratile njegovo obraćenje.«
Nakon snažne izjave svetoga Pavla kršćaninu ne preostaje drugo nego poći takvim putom. Kamo sreće da se svaki koji vjeruje u Krista suzdrži od ispričavanja zbog svoje vjere! Možda je vrijeme zaustaviti riječi zašto se baš tako postupilo, zašto se vjeruje u Boga, zašto se slavi nedjeljna sveta misa, zašto se pristupa pričesti, zašto ovo ili ono… Sve čovjek današnjice može lako doznati, uz malo truda može upoznati čudesna otajstva kršćanske vjere. A dokolicu ljudi ispunjavati uzaludnim opravdavanjem postupaka – ima li uopće potrebe za tim?
Kako je samo snažno sveti Pavao odbrusio: »Neka mi nitko ne dodijava!« Neka ni kršćanin ne dopusti takva dodijavanja lijenim ljudima koji bi sve htjeli čuti na brzinu, kojima je vjera usputna postaja, koji prazninu dana ispunjavaju raspravama o vjeri, a sami se nikada na bolje ne žele promijeniti. Bilo bi razborito oponašati svetoga Pavla te se ne osvrtati na dodijavanje pa umjesto odgovora ponuditi više vremena svojoj obitelji i zajedno slaviti Boga bez opterećenosti što će drugi na sve to misliti.
Gospodine, osnaži u nama smirenost kako bismo ostali pribrani dok nam drugi dodijavaju pa nas uputi da se odlučnije usmjerimo prema Tvojim biljezima muke koja nam daje snagu za novi dan u vijeke vjekova. Amen.
