Koliko god bura slovila kao neupitna kraljica podvelebitskoga kanala, ni jugo koji je na prvu korizmenu nedjelju s morske strane češljao njegovu oskudnu vegetaciju nije mnogo zaostajao. Knedla u grlu zastaje nenaviklu kontinentalcu kad čelična konstrukcija ne baš malenoga trajekta Rapske plovidbe neugodno zadrhti pod naletima vjetra i valova, a plovilo se njiše dovoljno da hod biva nesiguran, potrebit oslonca. Posjet otoku Rabu zimi može biti daleko od idile na koju su navikli ljetni turisti. Ni prvi susret s otokom nije mnogo bolji. U vrtlogu morske pjene, kiše i vjetra goli se kameni krajobraz istočnoga dijela otoka ne čini gostoljubivijim od plovila. No kad automobil zamakne iza prvoga obronka koji razdvaja istočni dio otoka od zapadnoga, počinju se odmatati drugačije slike: najprije pitoma vegetacija, potom mjesta Barbat, Banjol, Rab i Palit. Arhitektura uz cestu jasno odaje turističke gene otoka, samo što su bezbrojne kuće s apartmanima, vile, kafići i restorani sada prazni. Proljeće će i njima iz tjedna u tjedan donositi buđenje, a ljeto dobro znani procvat.
Slijedi sasvim poseban bljesak ljepote: nekoliko stotina metara po izlasku iz Palita, na završetku jedne od, kažu, najljepših rapskih uvala, na padini ubava brježuljka nalazi se franjevački samostan sv. Eufemije. Tipično zdanje izvana se, zbog iznimna sklada, doima manjim nego što stvarno jest. Samostan je središte župne zajednice sv. Eufemije u Kamporu. Nalazi se na početku mjesta, koje se, pomalo netipično, rasteglo duž ceste koja spomenutu uvalu sv. Eufemije spaja s još jednom prekrasnom uvalom, Kamporskom dragom na sjeverozapadu otoka.
Tko zna otkad se na mjestu današnjega samostana okupljala Crkva Božja. Crkvica sv. Eufemije spominje se već u 13. stoljeću, no smatra se da su njezini temelji vjerojatno ranokršćanski. Danas se misa ne slavi u toj drevnoj jednobrodnoj crkvici koja također djeluje kao dio samostanskoga sklopa (zovu je i gornja crkva), nego u ništa manje lijepoj samostanskoj crkvi sv. Bernardina Sijenskoga. Župu predvodi župnik fra Ivan Strčić.
U skupini koja se nakon mise okupila radi razgovora za potrebu ove reportaže župnik sebe naziva »najmlađim«. Ne zato što bi imao najmanje godina, nego zato što je u Sv. Eufemiju u Kamporu došao ne tako davno. A došao je izdaleka: iz Južnoafričke Republike, gdje je četvrt stoljeća vodio hrvatsku katoličku misiju. Obećao je zboriti o Africi, ali kao što to često biva, za to nije bilo vremena. Sadašnja župnička služba fra Ivanu nije prvi susret s Kamporom. Bio je tu na službi dvije godine kao mladomisnik.
»Zatekao sam«, predstavlja o. Strčić svoju župu, »vrlo lijepu i organiziranu župu koja okuplja oko 1000 stanovnika, tj. 300-tinjak obitelji. Golema većina u mjestu su katolici. Broj stanovnika i vjernika posljednjih je godina stabilan. Prošle smo godine imali 12 krštenja, od čega tri nisu bila s područja župe, i devet sprovoda. Tu se negdje kreću i druge brojke: za ovogodišnju prvu pričest priprema se 12 učenika, a sljedeće će godine krizmu primiti dvije generacije, sada učenici šestoga i sedmoga razreda, kojih ima ukupno 23. Svi su učenici osnovne škole, osim školskoga vjeronauka, ‘pokriveni’ i župnom ketehezom koja se održava subotom, a vodim je ja i subrat fra Tomislav. Župa ima dva zbora, stariji i mlađi, lijep broj ministranata te skupinu Franjevačkoga svjetovnoga reda. Djeluju i dva uobičajena župna vijeća, pastoralno i ekonomsko.« Nedjeljom se tijekom godine slave dvije mise, u 8 i u 10 sati, a ljeti kad se stanovništvo otoka udvostruči, ako li ne i utrostruči, slavi se i večernja misa u 20 sati. Kroz godinu na mise dođe između 150 i 200 ljudi. Na području je župe i Psihijatrijska bolnica Rab, gdje franjevci također redovito slave misu, svake subote u 9.30.
Lakonska župnikova procjena župe uistinu se kasnije, kroz razgovor s drugim sudionicima, pokazala kao njezino temeljno obilježje. »Uza sve promjene sustava i fratara, postoji skupina župljana koji su uvijek tu, koji vole Crkvu i koji podržavaju i održavaju život župe, a posebno liturgiju u vidu brige za liturgijski prostor i njegovanja liturgijskoga pjevanja. To nam daje nade i radosti: u svom radu nismo sami. To je velika prednost župe.«
Ipak, župnik je svjestan suvremene izloženosti svega tradicionalnoga, pa tako i tradicionalnoga življenja vjere pa se na »dobru organiziranost, skladnost, tradicionalni značaj« župe polako probijaju i nameću novi pastoralni oblici, poput zajedničkih hodočašća, osobnih razgovora. »Župa ima prostora i potrebe za napretkom. Što se tiče neposredne budućnosti, smatram da je potrebno snažnije staviti naglasak na rad s obiteljima. I nama se događa, kao i mnogim drugim župama u Hrvatskoj, da mladi odlaze iz Crkve, ne ostaju uključeni u život župe«, kaže o. Strčić. Neki su izazovi prema njegovim riječima takvi da zahtijevaju snažniju suradnju na razini cijeloga otoka, koji administrativno i sociološki i jest jedna cjelina. U to, primjerice, ubraja projekte koji bi mlade snažnije uključili u crkveni život, a posebno solidnu dalju i bližu pripravu za brak. Jer – svjestan je o. Strčić – i vjerski i ljudski napredak najviše ovisi o obitelji.
Ostali sudionici župnoga života koji su se uključili u razgovor bit će podijeljeni na starije i mlađe. Ne zato što bi se između te dvije skupine osjećala neka podjela, makar i njezine naznake, nego zato što se nekako osjeća da je župa negdje na pragu između snažne tradicije čiji su nositelji stariji članovi i novih obzora koje najavljuju mlađi članovi.
Stariji manje govore. Oni su živjeli u vremenima kad je već bila hrabrost javno izreći: »Ja sam vjernik.« Njihova je zadaća pokušati živjeti vjeru i biti na raspolaganju franjevcima. »Zadovoljan sam što sam na korist župe«, kaže tako Petar Matušan, koji jest i bio je, u više mandata, član župnoga pastoralnoga vijeća. Danas umirovljenik, nekoć je bio soboslikar. Danas je i djed. Sa suprugom ima dvoje djece, sina i kćer koji su zasnovali svoje obitelji. Pomalo je znakovito da su i sin i kći, premda su pronašli bračne drugove izvan otoka, s obiteljima ostali živjeti u mjestu.
»Orguljašem pod navodnicima« sebe naziva Ivan Deželjin. Bio je autoprijevoznik, u mirovini je 18 godina, a otkako je u mirovini, svira u crkvi. Ovako opisuje svoj orguljaški put: »Redovito sam išao u crkvu i naše curice koje su svirale obično bi ‘nestajale’: jedna se uda, druga ode na studij. Bilo je nekoliko nedjelja bez orgulja. Rekao sam samomu sebi: ‘Mogao bi ti nešto napraviti, bar pokušati. Ali ne možeš to pokušati u crkvi, moraš vježbati.’ Stjecajem okolnosti imao sam gošću neku Njemicu, kao turisticu, koja je dolazila na misu. Rekla mi je da kod kuće ima ‘nešto slično’ orguljama. Sljedeće godine donijela je klavijaturu. I tako polako, ‘Ubung’ (vježba), bez učitelja, jedna ruka, druga ruka. Najprije sam svladao vježbe, a onda po notama malo-pomalo naučio svirati skladbe potrebne za misu.« Profesionalni glazbenici možda bi na sviranje gospodina Deželjina imali pokoju primjedbu, ali pjevanje i sviranje u sv. Eufemiji u potpunosti ispunjava svoju liturgijsku funkciju. A da izlazi iz srca, to je nepobitno.
Franjevački svjetovni reda okuplja 17 zavjetovanih članova, a sedam novih članova priprema se položiti zavjete na proljeće. Skupina se sastaje jednom mjesečno, obično na prvu nedjelju u mjesecu. O duhovnosti Franjevačkoga svjetovnoga reda njegova članica Katica Maračić kaže: »Kad razmatra kako je sv. Franjo živio, čovjek nastoji svoj kršćanski život formirati prema njegovu životu. To uvelike promijeni čovjeka.« S neskrivenom nostalgijom sjeća se nekih boljih vremena u zajednici FSR-a: »Mi smo od djetinjstva bili privrženi župi. Budući da nas je bilo mnogo, vladalo je ozračje u kojem se uživalo. Pjevalo se, molilo, pomagalo drugima. Zato se nadam da će nam se s vremenom pridružiti još mlađih članova«, kaže sugovornica. I Ante Barčić, također član Franjevčkog svjetovnog reda, želio bi vidjeti više mladih. Ipak nije pesimist. Pozitivnog i negativnog bilo je uvijek, i danas i u vrijeme kad je on bio mlad. Nekada se općenito više slušalo: roditelje, fratre, svakoga. Danas su mladi bez tog smjerokaza. No i u njima ima puno toga dobroga pa će se postupno vraćati Bogu, smatra gospodin Barčić.
Sugovornici mlađih generacija su, općenito govoreći, i rječiti i poduzetni. Premda to izrijekom nitko nije rekao, kao da osjećaju da njihovi svećenici ne mogu sami prodrijeti u sve niše u koje se povlače sumještani, posebice kad se udalje od Crkve. Odnos s franjevcima više nije samo »biti pri ruci kad je potrebno«, nego je sve više suradnički, premda se različite uloge i dalje znaju.
Život Nathalie Lukačević zanimljiv je kao što joj je zanimljivo ime. Otac joj je s Raba, pokojna majka Španjolka, a ona je u Kampor došla živjeti u trećem osnovne. Vjeronauk joj je kao djetetu držao fra Tomislav, no ona je s vjeronauka bježala, ne zato što bi joj bio mrzak, nego zato što nije znala hrvatski. S vjeronauka bježala, a postala upravo vjeroučiteljica. Danas drži nastavu djeci od 1. do 4. razreda u Područnoj školi Kampor. Otok Rab, naime, ima jednu matičnu osnovnu školu, u samom gradu. Ostale su škole na otoku podružnice te glavne škole. Učenici od 5. do 8. razreda s cijeloga otoka putuju u matičnu školu. Stoga vjeroučiteljica Lukačević, osim u Kamporu, dio radnoga vremena radi i u matičnoj školi, a dio još u Banjolu. U Kamporu je odaziv na školski vjeronauk stopostotni, nastavu pohađa svih 45 učenika. »Jako smo aktivni, pripremamo priredbe, za Božić u samostanu te svake godine u Psihijatrijskoj bolnici Rab. Pacijentima prisutnost djece vrlo mnogo znači. Uključili smo se i u Marijine obroke«, govori o svojemu radu u školi. Najveći pastoralni problem župe opisala je rekavši: »Do osmoga razreda nekako ih držimo. No kad odu s otoka, susreću druge i drugačija razmišljanja. Crkva im postaje nešto strano. Postaje im privlačno nešto drugo; radost doživljavaju negdje drugdje. Tu ih gubimo. Iako mislim da određeni duh u njima ostaje.«
Vjeroučiteljica je zajedno s drugom sugovornicom, Marijanom Šimić Ćuk, zaslužna za osnivanje »mlađega zbora«. »Godine 2017. začela se ideja«, kaže sugovornica, »da se u našoj župi osnuje i taj zbor. Počelo je s nas petnaestak, uključile su se i mlađe cure koje idu u osnovnu školu. To nam je bio i cilj, da se uključi što više mladih, posebno onih koji su primili krizmu pa su se zbog školovanja ili fakulteta udaljili od života župe, pa i otoka.« No stvar s učenicima i studenticama koje više nisu stalno u Kamporu nije funkcionirala pa su ostale samo domaće. »Sada pjeva 14 članica, jednom tjedno imamo probu, pred blagdane dvaput. Nikada se, ni u najžešćoj turističkoj sezoni, nije dogodilo da se nismo uspjele okupiti za nedjeljnu misu«, kaže majka dvoje djece i supruga Šimić Ćuk.
Izražavajući brigu glede budućnosti zbora, najavljuje sljedeću sugovornicu: »Sviračica će poć ća (očito na studije) pa ćemo morati tražiti drugo rješenje. To vam je taj naš problem«, kaže suosnivačica mlađega zbora, koji nikako da svojem nazivu pridjene atribut »ženski«, nadajući se da će mu se i pokoji muški član pridružiti, samo da netko probije led.
Sviračica koja zbog mogućega odlaska zadaje glavobolje zborašicama zove se Valentina Jurešić, 17 joj je godina, učenica je Srednje škole Markantuna de Dominisa u Rabu, smjer turističko-hotelijerski komercijalist. Završila je i osnovnu glazbenu školu, a bavi se i športom: trenira trijatlon i rukomet te je pomoćna trenerica rukometa. »Kad smo se skupili, nije imao tko svirati, a meni se sviđa«, kratko i jezgrovito će djevojka o početcima svojega angažmana u mlađem zboru. Svjesna je da njezini vršnjaci »ne gredu svi na misu«. Na riječima je škrta, žurba ostalih da dođu na red za razgovor (jer moraju završiti ručak ili ih čekaju za blagovanje) ne dopušta mnoga pitanja. Ipak, doznaje se da djevojka iza sebe ima snažnu vjerničku obiteljsku pozadinu. Njezini su roditelji vjernici, jedini u župi koji imaju petero djece, brat i sestra na misi su ministrirali, čekaju je »tu vani«.
Marijan Lupić s obitelji živi u dijelu Palita koji pripada pod kamporsku župu. Supruga mu je iz Ivankova kod Vinkovaca. Upoznali su se na radu u jednom hotelu, ona kao sezonska radnica, on kao domaći momak. Još jedna ljubavna priča koja na otoku očito nije iznimka. Ako je mnogima otok pretijesan pa odlaze ne zato što bi morali, nego zato što im se Rab čini odveć skučenim za njihove interese i ambicije, ima i onih izvana koje privlači njegova ljepota. Pomalo je tako i u vjerskom životu. »Mladi odlaze na školovanje. Većina gravitira Rijeci, nešto Zagrebu i Zadru. Povezanost je dobra, svakodnevno vozi katamaran prema Rijeci, a za školarce i studente, kao i za umirovljenike, on je besplatan. Mladi dođu u Rijeku, žive u unajmljenim stanovima ili u đačkim/studentskim domovima. Osjete slobodu, a ta je sloboda za neke zamka. Mnogi nastoje svašta probati, svašta proživjeti. Mislim da je ključno što su dobili u svojim obiteljima. Ako imaju u sebi taj obiteljski temelj, prije ili poslije vraćaju se vjeri i Crkvi. Onima koji nemaju temelj u obitelji mnogo je teže. Njihova su obraćenja malo drugačija i, naravno, rjeđa«, kazao je.
Providnost je htjela da bračni par Lupić nešto može učiniti. Susreli su se s Kursiljom, malim tečajem radosnoga kršćanstva, štoviše postali su i njegovi animatori. U nadi da će mali tečaj dodatno potaknuti revne, a možda i probuditi koju učmalu dušu otkrivši joj ljepotu kršćanske vjere, bračni se par dao u organizaciju susreta na Rabu. Jasno da su im ususret izišli franjevci u Kamporu, gdje će se susret održati na Bijelu nedjelju. Osmišljen je ponajprije za bračne parove, no svi su dobrodošli.
I tako je susret s dobrim ljudima iz župe sv. Eufemije odagnao nelagodu koju je nanio agresivni jugo. Štoviše, gotovo da se otok pretvorio u metaforu Crkve, otoka spasa koji svojim blagom, Božjom prisutnošću, miluje svu svoju djecu, onu koja su mu uvijek bila vjerna, onu koja su tek netom upoznala njegovu ljepotu, kao i onu koju je načas privukao pjev nekih drugih sirena.
