Svake treće subote u studenom od 2008. u Hrvatskoj pada neobična noć, tijekom koje tisuće ljudi sjedaju u mrak kazališta i gledaju kako glumci pod svjetlima reflektora iz tame na svjetlo izvode ono najplemenitije i najpodlije u čovjeku. Ta noć – Noć kazališta – tek je vremenski najbliži podsjetnik na raznovrsne sukobe tame i svjetla koji čine srž neusporedive snage dramske umjetnosti, očitovala se ona na kazališnim daskama ili na velikom platnu.
Kao vodič kroz te sukobe koji od umjetnosti preko morala sežu sve do vjere rado nam se odazvao Ivan Ožegović, glumac mlađega naraštaja koji je nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 2014. osim na televizijskim projektima poput »Crno-bijeloga svijeta« i filmskim projektima poput »Broja 55« zamijećene izvedbe ostvario i na kazališnim daskama, a odnedavno je i dio žirija Glasa Koncila za nagradu »Zlatna uljanica« na Danima hrvatskoga filma. A kao čovjek koji svoj glumački poziv živi sa strašću koliko i s dosljednošću sugovornik se uz ideološku obojanost umjetničkih krugova osvrnuo i na odgovornost koja dolazi s umjetničkom slobodom, kao i na svoju bitku za pravdu u novootvorenom bjelovarskom kazalištu.
Biti inspiriran – biti u duhu
Što je to jednoga vjeroučiteljskoga sina iz malene Ivanske kod Bjelovara uopće privuklo mraku kazališta? »Kazalištu me privukao film zato što sam primarno gledatelj, a tek onda glumac. U glumu sam išao jer volim gledati filmove pa sam htio biti dio njih«, priznaje 35-godišnji Ožegović, dodajući da se njegova ljubav prema kazalištu razvila kasnije. »Kazalište je zahtjevnije za glumca pa je logično da se prijemni i studiranje više baziraju na kazalištu nego filmu. Razumljivo je da danas u doba ubrzanoga života kazalište, kao i opera, postaje sve više muzejski primjerak umjetnosti, a da su filmovi i serije dostupniji široj publici, ali ne treba zanemariti moć žive izvedbe. Nikad ne može biti jednak osjećaj slušati filharmoniju preko slušalica ili u Lisinskom«, ocjenjuje sugovornik.
Ipak, ono što se vidi tijekom jedne žive izvedbe tek je vrhunac svega što se mjesecima s glumcem i u glumcu zbivalo daleko od svjetla pozornice. Ta »noć« glumačke nevidljivosti ima i svoju duhovnu stranu, potvrđuje nam Ožegović. »U jednom od rijetkih razgovora koje sam vodio s Rajkom Bundalom istaknuo mi je da je riječ ‘inspiracija’ sastavljena od riječi ‘in’ i ‘spiritus’ – odnosno ‘u duhu’. Mnogo je primjera velikih umjetnika koji su govorili o vezi između umjetnosti i duhovnoga, o kojoj piše i predaje i profesorica Sanja Nikčević. Uvijek ističem da je zanimljivo da se i lijevi i desni filozofi slažu o korisnosti konzumiranja umjetnosti.«
Umjetnička sloboda tiče se i estetike i morala
No može li se u doba komercijalizacijskoga »pomračenja« još govoriti o duhovnoj strani dramske umjetnosti? »Glumci su često svedeni na to da su samo izvođači, a ne i autori. Smiješno je za osobu koja glumi u sapunici reći da je ona dramski umjetnik. Iako je teoretski moguće da netko ondje napravi zanimljivu ulogu, i dalje je materijal koji se izvodi propuh za mozak. A i mnoge bi se današnje najpopularnije serije mogle nazvati visokobudžetnim sapunicama – snimaju se po šabloni, s previše nastavaka i bez prostora za propitivanje forme.« Zato je uvijek važno težiti radu na kvalitetnim komadima, napominje Ožegović. »Divna rečenica kaže: ‘Glumac je umjetnik samo onda kad razumije ideju pisca i redatelja i stvara u skladu s njom.’ Preduvjet za to jest da ima redatelja koji ‘fura’ svoju viziju i pisca koji želi izgovoriti neku dublju filozofsku istinu ispod radnje.«
Ta napomena pokazuje i silnu odgovornost umjetničke slobode, koja se nikada ne tiče samo estetske, nego i moralne dimenzije. »Prečesto se zaboravlja da glumci imaju slobodu izbora, pogotovo kod odabira i prihvaćanja projekata. Nedavno sam čitao zanimljiv intervju s profesoricom Mirelom Brekalo Popović koja je vrlo jasno rekla što ne bi radila u nekim ulogama, a u komentarima joj ljudi pišu da je odabrala krivu profesiju. Ne, nije. Na svu sreću, još nismo ušli u toliko surov kapitalizam pa da je novac isključivi i jedini kriterij odabira.«
Protiv bogopsovke i golotinje
Premda ne dvoji oko toga može li glumac odigrati moralno vrijednu ulogu čak i ako u njoj čini pokvarene i zle stvari, Ožegović ne dvoji ni oko principa koje mu nalaže vjernička savjest. »Kao umjetnik morao sam se opredijeliti ‘protiv tmine’ svaki put kad sam tražio da se izbaci bogopsovka u scenariju.
To je prošlo bez problema, ali je žalosno da je to u scenarije većinom mlađih domaćih redatelja ubacivano bez promišljanja i s mišlju da je to nešto normalno. U bilo kojem trenutku bio sam spreman napustiti projekt ako se bogopsovka ne makne.«
Budući da mu i kao gledatelju smeta nepotrebna i prečesta golotinja u filmovima i serijama, to i kao glumac odbacuje bez obzira na količinu ponuđenoga novca. »Jedan strani i vrlo afirmirani redatelj tražio je od mene da se skinem gol, no budući da sam pretpostavio da bi se to moglo dogoditi, već sam ranije najavio da to za mene nije opcija, tako da je to bio kraj suradnje. Možda sam zbog toga izgubio neke iduće projekte, ali sam bio miran jer sam znao što je ispravno.«
Osloniti se na jedini pravi »test« umjetnosti
Sugovornik se osvrnuo i na dojam da u domaćem kazalištu i filmu prevladava sadržajna i izražajna »tama« zbog koje šira publika umnogome izbjegava predstave i festivale. »Ulazak bilo koje ideologije u umjetnost može biti dobar jedino ako se ne postavi ispred zakona i kriterija kvalitete toga umjetničkoga djela. U devedesetima su se snimali grozni filmovi o Domovinskom ratu koji su odgovarali tadašnjoj ideološkoj političkoj klimi, a uspjeli su proizvesti samo stigmu ‘Nemojte samo više snimati filmove o ratu’, što je potpuno krivo jer ima izvrsnih neispričanih priča o Domovinskom ratu. No problem s ideologijom ispred umjetnosti nije prisutan samo u nas, nego i u svijetu«, tvrdi Ožegović, koji primjere za to osim u Netflixovim filmovima pronalazi i u velikim filmskim nagradama.
»Umjetnički bezvrijedni filmovi dobivaju velike nagrade jer odgovaraju trenutačnoj političko-ideološkoj situaciji. Pa tko će se za koju godinu sjećati ‘Zelene knjige’, ‘CODA-e’ ili ‘Svega u isto vrijeme’? Već se sada ne sjećamo dobitnika Oscara iz osamdesetih kao što su ‘Vrijeme nježnosti’, ‘Obični ljudi’ ili ‘Vozeći gospođicu Daisy’.« Stoga je u šumi ideologije važno osloniti se na jedini pravi »test« umjetnosti. »Unatoč tomu što Terrence Malick i Andrej Tarkovski nisu nikad dobili Oscara, njihovi su filmovi preživjeli test vremena. Unatoč zaglušujućoj buci hiperprodukcije nekvalitetnih filmova i serija, najkvalitetnija i umjetnički vrijedna djela nađu svoj put do publike. Možda je taj put malo dulji i sporiji, ali djela ipak ne ostaju neprimijećena.«
Posvećenost publici – lijek za hedonističku ideologiju
Ipak, Ožegović primjećuje da je svijet hrvatske drame prožet i hedonističkom ideologijom koja se da sažeti u rečenicu: »Bitno da je meni ugodno raditi taj projekt, a boli me briga kako će se publika osjećati gledajući ga.« U takvu stajalištu prepoznaju se ostatci socijalizma, zbog kojih se javno ne smije reći da je snimanje sapunica štetno, a kamoli da je sustav ansambala nezdrav za glumce. »Stavljanjem publike na prvo mjesto, odnosno ispred svoje ugode, za početak bi se otvorila mogućnost čuti kritiku, odnosno pobudio bi se izgubljeni interes za nju«, ističe sugovornik i dodaje da ideološka obojenost umjetničkih krugova utječe i na komercijalnu uspješnost filmova. »Često kao da u začahurenosti u svojoj ideologiji ne uspiju vidjeti izvana i potražiti priču koja bi mogla doprijeti do šire publike, a pritom u podtemi ispričati neku svoju iskrenu dilemu, jer ključno je težiti autentičnosti. Kako divno kaže C. S. Lewis: ‘Svi su svetci različiti, a svi despoti isti’«, zaključuje.
Ne može završiti dobro kada politika vodi glavnu riječ u kazalištu
