Crkvica sv. Vida na Marča vrhu (218 m) u Smokvici, koji se nalazi zapadno od groblja sv. Ciprijana, izgrađena je na starohrvatskom lokalitetu i vjerojatno je sljednica nekoliko starijih bogomolja i pretkršćanskih svetišta.
Crkvica je potpuno obnovljena i uređena jer je zadnje rušenje, a takvih je bilo nekoliko u njezinoj povijesti, imala u Drugom svjetskom ratu kao strateški objekt izgrađen na geografskom položaju s kojega se nadzire cijela okolina. Prvi joj je spomen g. 1420., ali je vizitacije biskupa Valiera g. 1579. i Priulija g. 1603. ne spominju. Biskup Teodor Diedo, koji je najviše zaslužan za obnovu crkvica u Smokvici, g. 1612. opisuje stanje crkvice sv. Vida te bilježi da je ruševna i zbog toga zabranjuje slavljenje mise u njoj. Crkva je imala prihode od jednoga vinograda, ali čovjek kojemu je dana na upotrebu nije pridonosio za njezino uzdržavanje. Biskup Diedo je, kao i za crkvice sv. Ivana Krstitelja, sv. Petra, sv. Andrije i sv. Mihovila, naredio da sredstvima upravlja župnik, koji će pod prijetnjom kazne od prihoda popraviti bogomolju.
Sv. Vid je smješten na zaravni brda s temeljima ukopanim u živu stijenu, okružen je maslinama i dračom. Izgrađen je od blokova grubo klesana kamena, prekriven kanalicama i nema prozore. Plošno pročelje, na kojem je istaknut reljef naslovnoga svetca, završava kamenom preslicom s jednim zvonom. Ulazna su vrata obrubljena kamenim jednostavnim profilima, a bočno od njih dva su mala četvrtasta otvora. U uređenoj unutrašnjosti na začelnom zidu postavljena je novija oltarna slika s likom sv. Vida (oko 290. – oko 303.). Relikvije svetca su u 8. st. iz južne Italije prenesene u Pariz, a relikvija ruke u Prag, gdje mu je izgrađena manja crkva, a kasnije velebna gotička katedrala. U slavenskim zemljama, zbog sličnosti imena s pretkršćanskim kultom »Sventovidom«, crkve su mu izgrađene na uzvisinama s kojih sv. Vid »sve vidi«. Spomendan je 15. lipnja.
