Kako djelatnosti svake kršćanske misije i župe nužno uključuju i karitativno pomaganje, posebice siromaha i ljudi u nevolji, godinama sam iskusio i pratio s vjerske i psihološke, općeljudske strane, ponašanje vjernika. Posebice sam pratio osobine ljudi koji altruistički postupaju, praktično se ravnajući po onom poznatom Isusovu naputku: »Ako činite dobro samo onima koji vama čine dobro, kakvu hvalu za to očekujete?«
Karakteristike ljudi povezane s krjepošću altruizma obično su sljedeće: aktivni su u zajednici; praktični su kršćani i uživaju ugled poštenih i dobrih ljudi; redovito sudjeluju u akcijama za pomoć potrebitima; nije im stalo da ih se u zajednici javno ističe; širokogrudni su i empatični; nisu pohlepni, nemaju »svoju računicu«; uživaju u tuđoj sreći i vesele se tuđemu dobru; ne traže da ih se predstavlja onima kojima pomažu, ne traže potvrde ni zahvalnice.
Pri tome sam također vidio da altruizam uz konkretnu pomoć čini dodatno dobro altruistima kako i onima kojima oni pomažu. Dakle, altruizam ima viši stupanj dobrobiti, to jest dodatne dimenzije dobra za obje strane: i za darovatelja i za darovanoga! Evo nekih praktičnih prednosti za darovatelja koji izviru iz njegova altruizma: altruizam pomaže u borbi protiv licemjerstva; smanjuje škrtost; jača nesebičnost; isključuje frustracije zbog neispunjenih očekivanja uzvrata; briše mrzovolju i prigovore »zbog nezahvalnosti«, pa i prekid prijateljstva zbog toga; altruistični su ljudi sretniji sa svojim poslom, bolje se slažu s kolegama i radije odlaze na posao. To sve još daje transcendentalnu, božansku dimenziju darivanju, onu o kojoj Isus govori, da će Otac i »za čašu hladne vode žednomu« uzvrati stostruko darovatelju na zemlji i na nebesima.
Evo nekih prednosti za darovanoga: ne muči ih »osjećaj dugovanja i zahvalnosti« za učinjeno dobro prema darovatelju; ne opterećuju ih moguća nelagoda, stid i poniženje što su morali ispružiti ruku za pomoć i prositi; diskretnost altruističnoga dara smanjuje mogući kompleks što su sirotinja kojoj se mora pomagati; neobvezno i nenametljivo primjerom ih se potiče da se i sami altruistično ponašaju prema potrebitima ako jednom budu u mogućnosti za to…
Očito je da u pozadini pomaganja drugima različiti ljudi imaju različite i složene motive. Bilo kako bilo, najvažnije je i za svaku pohvalu da se uvijek nađe onih koji na ovaj ili onaj način ne zatvaraju oči pred ljudima u nevolji. Ipak je najgore od svega kada se ljudi zatvore u svoju sebičnost ili pomažu slušajući samo svoje biološke impulse, samo svoje u svom dvorištu, a ne vide šire, i zatvarajući oči i srce prema onim drugim potrebitima na tolikim stranama.
Ako je onako kako tvrde predstavnici pozitivne psihologije, i za altruiste se može reći da su u svom nađenom optimističnom smislu pomaganja drugih našli sreću jer »najsretniji su ljudi uvijek oni koji su vrlo angažirani, bezrezervno optimistični i koji pronalaze izrazit smisao u svom životu« (M. Selingman).
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
