Dok se mnoge crkvene zajednice i kulture diljem svijeta opraštaju od preminuloga pape u miru Benedikta XVI., Crkva u Hrvatskoj i njezini vjernici mogu se ponositi jer je još kao kardinal pohađao dva puta Hrvatsku i njezin glavni grad Zagreb. No njegov nezaboravni pohod Hrvatskoj 2011. imao je posebno mjesto u njegovu pastirskom srcu.
Posljednja dva desetljeća često ga je susretao i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, koji mu je dva puta u deset godina bio domaćin u Zagrebu, 2001. kao kardinalu i 2011. godine kao papi. Razgovarali smo s kardinalom Bozanićem prije njegova odlaska na sprovodne obrede u Rim, koje u četvrtak 5. siječnja predvodi papa Franjo. Zatekli smo ga dok se pripremao da se posljednji put na ovozemaljskom hodočašću oprosti od toga velikoga sina Crkve i prijatelja hrvatskoga naroda.
Iz sadašnje perspektive znakovitim smatram da su naši posljednji susreti bili zapravo u znaku uskrsne nade. Vjerujem da je mnogima poznato da je papa Benedikt XVI. rođen na Veliku subotu 1927. godine i više je puta isticao koliku je simboliku imalo to što se istoga dana krstio vodom koja se blagoslivlja u vazmenim obredima. Posljednji sam se put s njim osobno susreo i razgovarao kad sam ga posjetio u samostanu Majke Crkve u Vatikanu, uoči Uskrsa 2017., da bih mu čestitao 90. rođendan.
I ništa manje simbolično, njegove sam posljednje riječi primio baš o Uskrsu 2022. godine. Naime, u svojoj je uskrsnoj čestitki osobno rukom nadodao tekst. Zahvalio je na sinovskoj ljubavi koju sam mu u uskrsnoj i imendanskoj čestitki iskazao u svoje ime i u ime vjernika Zagrebačke nadbiskupije te s očitim pouzdanjem napisao da je sv. Josip istinski velik zaštitnik posebno u ova teška vremena. I blagoslovio je čitavu Crkvu zagrebačku. Ta čestitka iz današnje perspektive izgleda gotovo kao relikvija.
No da se vratim na naš posljednji susret, koji također smatram znakovitim, jer iz više gesta očitovao je neizmjerno poštovanje prema hrvatskim vjernicima i našoj domovini. Kad sam mu pristupio u samostanu Majke Crkve, sjedio je u fotelji, i vidno onemoćao, vidjevši da ulazim, ustao je. U susretu koji je trajao oko 45 minuta dotaknuli smo više tema. Prisjetio se svojega pohoda Hrvatskoj, a s posebnim udivljenjem osvrnuo se na susret s mladima na Trgu bana Josipa Jelačića. Dok je govorio o onoj nezaboravnoj tišini i molitvi, ponovno sam mogao osjetiti veličinu toga milosnoga trenutka za mlade i za čitav naš narod.
Jasno, tijekom susreta bilo je riječi i o procesu kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. Na kraju susreta, bez obzira na to što je bio vidno onemoćao, pokazao je gestu koja mi se duboko urezala u sjećanje: ustao je da bi blagoslovio našu Crkvu i hrvatski narod.
Za ovu prigodu izdvojio bih samo jedan primjer. Mi hrvatski biskupi u srpnju 2010. pozvali smo papu Benedikta XVI. da predvodi Prvi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji 2011. godine. Nesumnjivo, njegovo prihvaćanje našega poziva primili smo kao velik blagoslov. No posebno nas je obradovalo što je, uz slavlje nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji, dodao i molitvu na grobu bl. Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali. To je bio njegov dodatak i njegov izbor.
Da, ponovno znakovito, papa Benedikt XVI. rođen je u uskrsnoj noći, a preminuo je u božićnoj osmini 95 godina kasnije. Kao da je svojim početkom i krajem života slijedio Kristov put; kao da je i životom slijedio svoje nenadmašno troknjižje o Isusu iz Nazareta, koje je, pišući ga, započeo s Uskrsnućem, a završio s knjigom o Isusovu djetinjstvu, dakle s božićnim otajstvom. Čuvam i njegovu posljednju božićnu čestitku iz 2021. u kojoj je napisao rukom da »blagoslivlja Crkvu Zagrebačku i cijelu Hrvatsku«.
Osjećam i povlaštenost što je dan nakon petrinjskoga potresa, 31. prosinca 2020., točno dvije godine prije smrti, u odgovoru na božićnu čestitku doslovno napisao: »Do mene su doprle vijesti o potresu koji je uzrokovao brojna razaranja u Vašoj ljubljenoj Nadbiskupiji. Mogu Vam samo priopćiti svoju duboku ganutost i svoje dioništvo u boli, prouzročeno tim neshvatljivim događajem. S cijelim svojim domom molim Dijete Isusa da vidi trpljenje tolikih nedužnih osoba i da pomogne u ponovnoj izgradnji razrušenoga.« Ne moram posebno elaborirati koliku i danas aktualnost za sve potresom pogođene hrvatske krajeve i ljude imaju te riječi blagopokojnoga pape emeritusa.
Iako sam ga u različitim ponajviše protokolarnim prigodama i ranije susretao, moj prvi duži i osobni susret s tada prefektom Kongregacije za nauk vjere kardinalom Josephom Ratzingerom bio je u siječnju 2001. godine. Razlog je bio prijedlog o simpoziju u povodu 20. godišnjice smrti njegova prethodnika, našega hrvatskoga kardinala Franje Šepera. Primio me tada u svojem uredu u Vatikanu, u sjedištu Kongregacije za nauk vjere. Od prvih trenutaka susreta osvajala je njegova toplina i jednostavna blizina, što se prepoznaje u naizgled malim, ali rječitim komunikacijskim gestama. Razgovarali smo dugo i o Hrvatskoj. Sjećam se da je pripovijedao da mu je bilo posebno drago poći u jedan hrvatski restoran kad god je išao u svoju rodnu Njemačku…
Došao je te godine u studenom u Zagreb; bio nam je gost u Nadbiskupskom dvoru. Spontano je poželio prošetati se Zagrebom kako bi upoznao grad u koji će, providnost je tako htjela, deset godina kasnije doći kao Petrov nasljednik. Kardinal Ratzinger zaželio je tada poći i u Mariju Bistricu. Dok smo putovali vozeći se u automobilu, dok je gledao pejzaž Hrvatskoga zagorja, rekao je da se osjeća kao da je u svojoj rodnoj Bavarskoj. Došlo je do izražaja njegovo duboko poštovanje prema hrvatskim krajevima i običajima u kojima je prepoznavao pečat kršćanskoga života i kulture u kojoj se prepoznavao rukopis evanđeoskih vrjednota. Iz svakoga razgovora davao je do znanja da jako cijeni hrvatske vjernike. To je spominjao ne samo na temelju rasprave s našim teolozima, nego i pod utjecajem susreta s hrvatskim vjernicima koje je imao i kao nadbiskup Münchena, gdje živi velika hrvatska zajednica.
Točno, njegov je način komunikacije razoružavao čovjeka koji bi s njim komunicirao jer ostavljao je dojam da je sav uronjen u osobu s kojom komunicira. Tako je bilo i s narodom. Bio je to uzajaman odnos: narod je osjetio njegovu blizinu, a on je osjećao blizinu naroda. On se divio našemu narodu.
Mogu glede toga reći samo sljedeće. Konklave su počele 18. travnja 2005. Što je bilo u konklavama, o tome se ne govori. No prije konklava održavani su sastanci, to jest kongregacije kardinala, izbornika, kao i onih koji ne ulaze u konklave. Tim susretima uoči konklava po službi je kao dekan Kardinalskoga zbora predsjedao kardinal Ratzinger. No bila je subota, 16. travnja, posljednji dan tih sastanaka, kada je riječ u jednom času uzeo vicedekan kardinal Angelo Sodano i u ime svih nazočnih čestitao je 78. rođendan kardinalu Ratzingeru. Nazočni su pljeskom pozdravili tu čestitku. Kardinal Ratzinger bez puno je riječi, veoma ljubazno, ali gotovo uzgred, zahvalio na čestitki. Kratko je, ali istinski ponizno, otprilike rekao da je već u godinama i da nije više ni za kakve veće zadatke. To je, dakle, bila subota. U ponedjeljak smo ušli u konklave, a u utorak je kardinal Ratzinger izišao iz konklava kao papa Benedikt XVI. Nema sumnje da najiskrenije nije želio za sebe nikakve časti niti ikakve velike službe. No onoga časa kad je stvar, da tako kažem, već bila gotova, ponizno je prihvatio dužnost.
