Ovogodišnje slavlje na svetkovinu Majke Božje od Kamenitih Vrata, zaštitnice Zagreba, predvodio je praški nadbiskup kardinal Dominik Duka. Osim velikim pastirskim iskustvom – biskupom Hradeca Kralove imenovan je 1998. godine, praškim nadbiskupom 2010., a kardinalom je kreiran 2012. godine – praški se nadbiskup ističe i velikim svećeničkim i ljudskim iskustvom. Kao svećeniku i članu dominikanskoga reda čehoslovačka komunistička vlada 1975. godine zabranila mu je svećeničko djelovanje pa je radio u tvornici automobila »Škoda« u Plzenu. Za to je vrijeme tajno poučavao vjeronauk te je nastavio studij na Teološkom fakultetu, a 1981. i 1982. bio je i u zatvoru. Premda ga je to stajalo napora, kardinal je za vrijeme vrlo kratkoga i sadržajima nabijenoga boravka u Zagrebu rado dao intervju za Glas Koncila.
KARDINAL DUKA: Pa sad, treba reći da sam tada bio na početku svoje službe u Crkvi u Pragu; danas sam, sa 76 godina, na kraju službe praškoga nadbiskupa. Uistinu se može reći da su se odnosi posve promijenili, na političkoj razini, pa i na razini crkvenoga života. U našoj se biskupskoj konferenciji u međuvremenu dogodila gotovo smjena generacije. A što se tiče javnoga života, nedavno sam u jednom članku napisao da smo preostali samo nas trojica fosila: ja, moj susjed predsjednik Republike Miloš Zeman i predsjednik Ustavnoga suda u Brnu Pavel Rychetsky.
Uistinu se tijekom toga desetljeća mnogo toga promijenilo. No Crkva je u tom razdoblju, što se tiče vjernika koji prakticiraju vjeru, postala stabilnom, to jest broj posjetitelja mise je stalan. Ono što posebno daje nadu jest činjenica da su u gradskim crkvama – na selu je stanje posve drugačije – prisutni svi naraštaji vjernika: djeca, mladi, ljudi u srednjim godinama i stariji. U usporedbi s mojim naraštajem prije 60 godina stanje je, u relativnim brojkama, danas bolje. Danas smo u demografskoj krizi te u razredima imamo između 15 i 17 učenika; tada nas je bilo četrdesetak i naravno da je u crkvi bilo više djece i mladih. No kad se uzme udio, postotak današnje djece i mladih koji idu u crkvu u odnosu na svu djecu i mlade, stanje je danas bolje.
Bilo je i negativnih promjena. Primjerice, 2009. godine kad je Češku pohodio papa Benedikt XVI. sveučilišta u zemlji i njihovi studenti bili su bastioni konzervativizma. Danas na sveučilištima u velikim gradovima postoje skupine neomarksista i anarhista te nije lako voditi dijalog. Te su skupine, doduše, malene, ali su vrlo agresivne. Usprkos tomu u zemlji se može osjetiti zanimanje za životna pitanja.
KARDINAL DUKA: U nas iseljavanje u inozemstvo nije tako jako i tako zabrinjavajuće kao u Hrvatskoj, ali imamo veliku migraciju mladih iz sela u veće gradove, Prag, Brno itd. Na selima ostaje malo mladih obitelji. Ipak moram reći i to da i na selima imamo vrlo živih i angažiranih zajednica. Često imaju samo pedesetak aktivnih članova, no to nipošto nisu samo stariji, nego su zajednice vrlo žive. Možda je to i razumljivo: u stanju dijaspore ljudi imaju veću osjetljivost za pripadnost nego u velikim bezimenim župama.
KARDINAL DUKA: Da, to je činjenica čije uzroke treba tražiti u snažnoj komunističkoj ateizaciji, u iseljavanju mnogih koji su mislili drugačije od komunista te u povijesnim okolnostima prije komunizma. Češka je do danas iznimka u još jednoj točki: 30 godina od demokratskih promjena u parlamentu imamo Komunističku partiju. Mene to boli. Nije to po sebi tako velik problem. Problem je danas što je ta stranka u situaciji da sa svojih malo glasova u parlamentu može podržati manjinsku vladu, a time i diktirati puno toga. S druge strane treba reći da je broj kako komunističkih zastupnika tako i njihovih birača minimalan. K tomu, radi se o vrlo starim ljudima: prosjek starosti članova Partije je 78 godina, ja sam dakle u odnosu na njih još mlad.
KARDINAL DUKA: Naravno, ne može se govoriti o »misijama« u smislu u kojem se one shvaćaju u Aziji ili Africi. Naše su »misijske postaje«, primjerice, naše crkve. Od Beča smo preuzeli projekt »Noć crkava«. Tako je u Pragu nedavno bilo otvoreno tristotinjak crkava koje je posjetilo oko 100 tisuća ljudi. U cijeloj je Češkoj u projektu sudjelovalo oko 1600 crkava s oko 7000 različitih programa: mise, klanjanja, koncerti, kazališne predstave, predavanja itd.
Nama je nadasve važna predevangelizacija, koja je obnova u pravom smislu riječi. Izviđači su, primjerice, najveća organizacija mladih u zemlji, u koju je uključeno oko 70 tisuća dječaka i djevojčica. Tu su i organizacije »Sokolovi« i »Orlovi«, koje su prije Drugoga svjetskoga rata u bivšoj Čehoslovačkoj bile posvađane, a danas gaje suradnju. Nedavno je u Pragu održan susret »sokolova« iz cijeloga svijeta. Okupilo se 10 tisuća mladih, više od polovice njih okupilo se u katedrali na misi. Imamo i »Mlade vatrogasce«. Valja istaknuti da je više od 65 posto djece i mladih uključeno u te organizacije. U njima se promiču vrjednote kao što su poštenje, susretljivost, suradnja, zajedništvo, podnošenje drugih, iskrenost i požrtvovnost. Te vrjednote nisu daleko od Krista i vjerujemo da su dobar temelj na kojem možemo naviještati i širiti evanđelje. A to i činimo.
Veliku prigodu vidimo i u kontaktu sa školskom djecom, bilo u samoj školi bilo u suradnji sa školom. Mogu reći da je u Pragu broj učenika koji pohađaju školski vjeronauk za vrijeme moje nadbiskupske službe porastao za 40 posto. U veljači i lipnju imamo takozvane Školske tjedne, kad učenici sa svojim nastavnicima i vodstvima škola dolaze k nama u katedralu. Postoje i jednotjedni programi koji se ostvaruju u školi. Jedan od njih zove se »Životne vrjednote«. Riječ je o nekoj vrsti kratkoga tečaja etike, Deset zapovijedi. Također postoji program »Poruka kršćanskih blagdana«: Božić, Uskrs, blagdani naših nacionalnih svetaca kao što su sv. Vjenceslav (Vaclav) i sv. Adalbert Praški (sv. Vojtjeh, češ. Vojtech). Mogu stoga reći da nam je uspjelo stupiti u kontakt s djecom.
KARDINAL DUKA: Da, pisao sam o tome na blogu. Uvjeren sam da je žalosni događaj na opipljiv način pokazao kakvu ulogu i kakvu snagu imaju simboli. Veliki filozof religije Mircea Eliade govorio je da simboli govore i kad sam sadržaj umre. Poruka je u simbolima uvijek prisutna. To se može osjetiti i po uspješnim kolektama za obnovu Notre-Dame. Mi smo u tri dana prikupili pola milijuna kruna (oko 20 000 eura). Morali smo prekinuti kolektu da bismo pokrenuli drugu, za kršćanske zajednice na Bliskom istoku. No kad se ona završi, ponovno ćemo skupljati za Notre-Dame.
KARDINAL DUKA: Uvjeren sam da za to imamo veliku prigodu. Riječ je o borbi za temeljne vrjednote: pravu ljubav, »agape«, a ne samo spolnost… To je uistinu od životne važnosti. Zanimljivo je da to ljudi u našoj zemlji većinom razumiju. Još prije godinu dana potpora, primjerice, istospolnim brakovima bila je oko 50 posto. Danas protagonisti takvih ponuda imaju potporu manju od 20 posto. Jučer (29. svibnja, nap. Da. G.) u parlamentu je bilo glasovanje o nacrtu zakona o promjeni spola. Apsolutna je većina bila protiv. Takvo mišljenje prevladava i među znanstvenicima i liječnicima.
Opasnost za Crkvu vidim u mentalitetu prilagodbe, u uvjerenju da se Crkva i njezina poruka uvijek i u svemu moraju prilagoditi onomu što je navodno »moderno«. Tu smo pogrješku napravili u šezdesetima i sedamdesetima, a sada vidimo posljedice.
KARDINAL DUKA: To je uistinu iznenađujuće. S druge strane, Waclav Havel nije želio ni čuti za takozvanu »liberalnu demokraciju«. Postoji samo jedna demokracija sa svojim pravilima. Mi nismo konfesionalna, ali nismo ni sekularna država. U preambuli našega Ustava stoji da je Republika Češka demokratska država koja poštuje svoje duhovno bogatstvo i bogatstvo svoje tradicije.
Bojim se, međutim, da bi se takvo razumijevanje s novim naraštajima moglo promijeniti. Na dulji rok vjerujem u pobjedu ljudskoga razuma i čovjekova iskustva. No moguće je da dođe do prijelazne faze, koja bi međutim mogla biti vrlo opasna za temelje ljudskoga života i suživota, primjerice za obitelj. Taj bi trend mogao poprimiti i totalitarne i diktatorske obrise.
KARDINAL DUKA: Jednostavno sam prenio ono što je moje iskustvo. Problemi iz povijesti i današnji problemi uistinu nisu isti te za sadašnje probleme nema jednostavnoga recepta u povijesti koji bi se izravno mogao prepisati i primijeniti. No prošlost je istodobno veliko nadahnuće. Bilo je i većih problema, većih opasnosti od današnjih. A mi smo ih preživjeli. Nedavno sam rekao jednomu dobromu prijatelju: »Gledaj, preživjeli smo dvije velike diktature!« Otišle su. A Crkva je ostala. I inače je mnogo toga dobroga ostalo.
