Nakon Drugoga svjetskoga rata brojni su hrvatski intelektualci emigrirali na Zapad, čemu je dokaz i nemali broj časopisa koje su izdavali. Osim političkih časopisa, postojali su i oni vjersko-kulturnoga karaktera. Istaknuti časopisi bili su Croatia (logor Fermo, 1946. – 1947.), Osoba i Duh (Albuquerque – Madrid, 1949. – 1956.), Glas sv. Antuna (Buenos Aires, 1947. – 1955.) i Hrvatska revija (Buenos Aires – Pariz – München – Barcelona, 1951. – 1960.). Nestranačka Hrvatska revija izlazila je od 1951. do 1960. i bez sumnje je središnji časopis hrvatske emigracije. U njoj je Stepinac bio jedna od »top-tema«, zaključio je Lončarević na temelju istraživanja. U njoj su objavljivali istaknuti hrvatski kulturnjaci: kiparski velikan Ivan Meštrović, bivši predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas, bivši intendant Hrvatskoga državnoga kazališta Dušan Žanko, vrhbosanski nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić, slikar Joza Kljaković i komunistički disident Ante Ciliga. Za tadašnje europske novinske agencije brojne je priloge o Stepincu pisao i istaknuti novinar, profesor i književnik Luka Brajnović. U Hrvatskoj je reviji od 1951. do Stepinčeve smrti 1960. njegovo ime jednom ili više puta spomenuto u 110 tekstova (jedanaest po godištu) i šesnaest likovnih priloga. Tijekom četrdeset godina, 1961. – 2000. kada je dovršena Bibliografija Hrvatske revije, njegovo ime javilo se u 134 teksta i dvadeset osam likovnih priloga.
Jedan je od ponajboljih članaka esej Dušana Žanka »Stepinac i Saloma« iz 1951. u kojem autor sugerira da je u mističnom smislu Stepinac sličan Ivanu Krstitelju. Suvremena Saloma, Komunistička partija, pokušala ga je zavesti na stranputicu, u čemu nije uspjela te joj se zamjerio pa nove Herodijade traže njegovu glavu. Sljedeći tematski članak objavljen je tek u drugom broju 1954. godine; bio je to prikaz knjige Richarda Pattea The case of Cardinal Aloysius Stepinac koju je potpisao svećenik Ivan Tomas, pod naslovom »Stepinčev portret u vrijednoj anglosaskoj studiji R. Pattee«.
Prema tom prilogu, svrha je knjige bila demokratskim zemljama pokazati neutemeljenost Titovih optužaba protiv kardinala Stepinca, kao i obavijestiti o progonima Katoličke Crkve u Jugoslaviji.
U trećem broju 1956. Ivan Meštrović objavio je dvojezični članak »Stepinac – heroe espiritual / Stepinac – duhovni heroj«, povodom desedte obljetnice presude Stepincu. U njemu je citirao Milovana Đilasa o kardinalu: »Nas njegov hrvatski nacionalizam ne bi smetao, i da je samo proglasio hrvatsku crkvu, mi bismo ga bili digli do neba.« Meštrović u tekstu brani Stepinčevo poštenje, navodeći svoje iskustvo kao dokaz: »Laž je, da je za vrijeme ustaša bio pasivan. Pisac ovih redaka nije za vrijeme ustaša nikog sreo u Zagrebu, koji bi više osudjivao njihova zlodjela nego Stepinac.«
Stepinac se kao sporedna tema pojavio i u nizu drugih tekstova; prvi put bilo je to 1951. u članku Ante Cilige »Sjena Moskve na Balkanu«. U njemu komunistički disident navodi kako je, došavši u Zagreb 1943., bio pod dojmom Stepinčeve popularnosti: »Njegovi govori u zagrebačkoj Katedrali, s aluzijama i kritikama rasizma i vjerske nesnošljivosti Pavelića i Hitlera, cirkulirali su kao manuskripti po gradu i bili su na ustima svih. Čak su ih citirali radio London i New York. (…) Držao se u najvećoj mogućoj udaljenosti od Nijemaca i Pavelića, već od časa njihova dolaska u Zagreb, pa je postao slavan zbog svojih opozicionih propovijedi«, napisao je Ciliga.
Godine 1960. povodom Stepinčeve smrti objavljen je Meštrovićev članak »Stepinac – simbol hrvatske neslomljivosti«. U njemu se kipar prisjetio više susreta s pokojnim kardinalom; ispripovjedio je kako je Stepinac redovito dobivao pisane prijetnje od nacističke i od ustaške vlasti, ali se nije dao pokolebati: »Ne će mene zastrašiti svojim prijetnjama jer se ja ne bojim smrti.« Godine 1943. u Rimu, prilikom pretposljednjega susreta Meštrovića i Stepinca, kardinal je ovako prokomentirao vatikanska upozorenja da mu je život u opasnosti: »Ne marim ja, i ustrajat ću, da vršim svoju dužnost prema Bogu i narodu. Pred 8 dana su mi nacisti ubili brata, radi veze s partizanima, koji su navraćali k mojoj majci i ona im je davala večere. […] Ne ćemo se više vidjeti jer ili će me sada ubiti fašisti ili kasnije komunisti.«
U istom tekstu Meštrović je opisao susret s kardinalom u Krašiću godinu prije njegove smrti. Tom je prilikom Stepinac rekao: »Što ćemo, živimo u periodu neugodnih povijesnih zbivanja, a bilo je sličnih više-manje u povijesti jadnog čovječanstva. Čini mi se, da negdje u indijskim vedama stoji, da su glupost i nedotupavost uzrok svim našim nevoljama i opačinama. Krist nas je uputio, da treba praštati, kao što je i on praštao, i uistinu praštanje je sastavni dio ljubavi, koju je on propovijedao. I ja se svakoga dana molim za one, koji me mrze, kao i za one, koji me vole, pa i kako bih drugačije?«
U Reviji je 1953. objavljen zanimljiv članak Eugena Dide Kvaternika »Još nešto u Rimskim ugovorima«. U njemu je autor posvjedočio o Stepinčevoj zauzetosti oko uređenja morala u NDH-u. Ovako je opisao odnos kardinala prema ustaškoj vlasti: »Želio bih ovom prilikom naglasiti, da mi je iz vremena mog sedamnaestomjesečnog službovanja u N.D.H. vrlo dobro poznato, da je Njegova Uzoritost bio uvjereni i otvoreni protivnik ustaške vladavine. Bio je to prvenstveno kao katolički svećenik, jer nije mogao odobravati sustav despotske i nehumane vladavine N.D.H. Ali ne manje bio je protivnik, kao hrvatski rodoljub, koji je jasno vidio, da politika stalnih koncesija Nijemcima i Talijanima može samo kompromitirati ideju hrvatske državnosti. […] Neizmjerno je patio zbog toka događaja jer je imao jasnu viziju neminovne katastrofe.«
