Među brojnim svećenicima Slovencima koji su djelovali u Crkvi u Hrvata u prvoj polovici 20. stoljeća, istaknuo se i publicist i političar Karlo Cankar.
Rođen je 14. listopada 1877. u Vrhniki, gdje je završio pučku školu. Nakon godinu i pol dana stanke u školovanju, polazi gimnaziju u Ljubljani sa starijim bratom Ivanom, poznatim slovenskim književnikom, kojega, premda mlađi, pomaže i podupire, kao i svojega bratića, poslije publicista, političara i diplomata Izidora Cankara. Maturirao je 1900. U to doba piše o kazalištu i književnosti u slovenskom katoličkom listu »Slovencu«, »Slovenskom listu«, »Domu in svetu«, »Ljubljanskem listu« i »Zgodnjoj Danici«. Spomenute godine stupio je u tamošnju bogosloviju, koju je nastavio u Sarajevu 1901., diplomiravši 1904. Za svećenika je zaređen 1903. U Bosnu su ga, prema vlastitim riječima, dovela dva motiva: želja za misionarskim radom i želja da se udalji od brata Ivana, bojeći se da će se kao spisatelji zbog suprotnih nazora – Ivan je tada bio ateističkih uvjerenja – morati javno sukobiti u slovenskoj javnosti. Do 1905. bio je kateheta na djevojačkoj školi u Sarajevu, a od 1906. do 1916. urednik »Hrvatskoga dnevnika«, novina »za interese bosanskohercegovačkih Hrvata«, najbolje uređivanih tada u Bosni. Bio je to drugi dnevni list hrvatskih katolika, nakon zagrebačkoga »Hrvatstva« (1904. – 1909.). Tu je na hrvatskom jeziku objavio i nekoliko bratovih crtica prije njihova izlaska na slovenskom. Treba reći da je pomogao bratu vratiti se vjeri. Posebice je u tom smislu bio važan Ivanov posjet Karlu, odnosno nadbiskupu Stadleru ujesen 1909., nakon kojega se on vraća vjeri svojega djetinjstva i produbljuje ju. Prije smrti 1918. sakramente mu je podijelio svećenik i pisac Franc Saleški Finžgar.
Karlo je bio prvi suradnik nadbiskupa Stadlera, koji je osim »Hrvatskoga dnevnika« pokrenuo još »Srce Isusovo«, »Vrhbosnu«, »Glasnik Presvetoga Srca Isusova« i ekumenski list »Balkan«. Bio je biskupijski tajnik od 1908. do 1923. Blizak s brojnim članovima Hrvatskoga katoličkoga pokreta, bio je član Hrvatskoga katoličkoga seniorata.
»Usvojivši već odavno starčevićanstvo Stadlerova oblika kao svoje političko stanovište, ovaj svećenik je bio jasne hrvatske orijentacije, što će i u novom državnom okruženju više puta pokazati« (T. Vukšić) aktivno sudjelujući u političkom životu, pa je, uz ostalo, polemizirao s Kerubinom Šegvićem i Milom Starčevićem. U listopadu 1918. član je Glavnoga odbora Narodnoga vijeća Kraljevine SHS za BiH. Zanimljivo je da je Cankar kao profesor umirovljen 1924. zbog tvrdoga zastupanja pravaškoga političkoga nazora, odnosno hrvatskoga državotvorstva.
Na inicijativu budućega vrhbosanskoga nadbiskupa Ivana Ev. Šarića, početkom godine 1922. postaje urednik sarajevskoga tjednika »Nedjelje« (istoimeni list izlazit će u Zagrebu 1929. – 1945.), koji izlazi do 1925., promičući ideju Katoličke akcije, koju je enciklikom »Ubi arcano Dei« godine 1922. pokrenuo papa Pio XI. Tjednik je imao i do šest tisuća pretplatnika, što je za ono vrijeme, s obzirom na visoku stopu nepismenosti, bila velika naklada. »Nedjelja« je više puta plijenjena zbog odlučna katoličkoga i hrvatskoga pisanja, a krajem svibnja 1925. ondašnja ju je vlast zabranila zbog Cankarove polemike s tadašnjim ministrom vjera Vojislavom Janjićem, inače pravoslavnim svećenikom, pa je zbog toga naposljetku dva tjedna odsjedio u zatvoru. Cankar nakon toga odmah priprema i tiska tjednik »Križ«, no pojavio se samo jedan broj jer ga je vlast odmah zabranila. Zato je nakon nekoliko mjeseci pokrenut »Katolički tjednik«, koji je izlazio do 1945., a obnovljen je 2002. Taj »katolički tjednik za katolički preporod javnog i privatnog života« Cankar je uređivao do 39. broja 1926., kada ga preuzima Dragutin Kamber. Pisao je i u »Hrvatskoj«, »Vrhbosni« i drugdje o raznim političkim, kulturnim i vjerskim temama, a rado je, osobito u »Vrhbosni«, izvješćivao o gibanjima među slovenskim katolicima.
Godine 1934. bilježi ga se kao župnika u Lukavcu kod Tuzle. Godine 1939. primio je od pape Pija XII. odlikovanje »Tajnoga komornika«. Nakon Drugoga svjetskoga rata vratio se u Ljubljanu. Njegovo ime nalazi se i među suradnicima u »Slavističnoj reviji«. Umro je 9. veljače 1953.
Iako ju je ovdje tek oskudno bilo moguće rekonstruirati, biografija Karla Cankara upućuje da je bar tri desetljeća plodno publicistički i povremeno politički djelovao u Bosni i Hercegovini, očitujući puno razumijevanje za vjernička prava i političke interese Hrvata katolika. Tom bi zaslužnom čovjeku vrijedilo posvetiti ozbiljniju studiju te uopće istražiti vjerski i domoljubni rad slovenskih svećenika među Hrvatima, osobito tijekom prve polovice 20. stoljeća.
