Franjevci u Karlovcu u svojim vjerničkim redovima diče se obitelju Lišnjić, Đurđicom, Marijem i njihovo troje djece. Svi su oni aktivni prema svojoj dobi, talentima koje imaju i vremenu koje mogu provesti u župi. Majka Đurđica iznimna je pastoralna suradnica. Vodila je mali zbor, organizirala priredbe. Nema gdje je u župi nema, službeno je čitačica misnih čitanja. Sa župnikom svoje župe Presvetoga Trojstva fra Krunoslavom Albertom i s još trojicom franjevaca krasno surađuju. Donedavno je tako bilo i s časnim sestrama franjevkama od Bezgrješne koje su se nakon 64 godine služenja u Karlovcu povukle, otišle su u Šibenik i Split. Nadomješćuju ih laici. »Nema nam druge«, kaže Đurđica, »jer znamo da franjevci ne mogu sami.«
Đurđica je rođena 29. rujna 1978. godine u Velikoj Kladuši od majke Milke, rođene Štefanac, i otca Jure Neralića. Oboje su iz okolice Cetingrada. Oženili su se jako mladi, u crkvi Uznesenja BDM u Cetingradu, a zajednički život nastavili su u kući tatine mame u Šiljkovači, u Velikoj Kladuši u BiH. Nakon dvije godine rođena im je Đurđica, prvo od troje djece. Krštena je s nepuna dva mjeseca u župnoj crkvi u Cetingradu, a krstio ju je tamošnji legendarni župnik Marijan Ožura. Ubrzo su se roditelji zbog posla preselili u Karlovac, a Đurđicu su ostavili na brigu baki i teti koje su živjele zajedno. U tom okruženju dobila je i prve spoznaje o vjeri, učila je prve molitve i spoznala važnost svakoga katoličkoga blagdana.
»Čim su se roditelji snašli u Karlovcu, doveli su i mene u podstanarski stan«, pripovijeda Đurđica. »Godine 1984. preselili smo se na Turanj, prigradsko karlovačko naselje. Roditelji su bili dobri, brižni, ali su jako puno radili. Mama je predivna osoba, učinila bi sve za svakoga, i na svoju štetu. A tata je također vrijedan, ugodan, dobar, jako je od pomoći za drugoga. On je bio stroži, a mama je znala popustiti. Jako se vole i danas, nerazdvojni su. Oboje su praktični vjernici. Umirovljeni su i žive na Turnju. Najmlađi brat živi s njima. Šest godina nakon mene, godine 1984., rodio se moj brat Marinko. Tada sam krenula u školu na Turanj. Djetinjstvo provedeno u našem prigradskom naselju pamtim kao lijepe dane u kojima smo se družili, igrali, kupali na Korani, vikende i praznike provodili na selu.
»Moji prvi susreti s crkvom i svećenicima započeli su još u predratnom vremenu s o. Jurom Domšićem i o. Stjepanom Hruškarom, pavlinima iz župe BDM Snježne iz Kamenskoga. Na mise smo išli u kapelicu u Mostanje blizu Turnja, a za nas su se brinuli naši pavlini. Nekolicina nas pohađala je satove crkvenoga vjeronauka. Puno smo pjevali i molili. Prvu pričest primila sam u Kamenskom. Godina 1991. donosi prve ratne dane i napad na Karlovac, kojega se dobro sjećam jer sam tada već išla u sedmi razred. Ubrzo smo bili prognani pa smo ostali bez svega materijalnoga što su roditelji stekli radeći u karlovačkim tvornicama, otac kao vozač, a majka kao radnica na stroju. Tata odlazi na bojište, a mama, brat i ja prve prognaničke dane provodimo posvuda pomalo, čak i u Njemačkoj. Obitelj koja je uvijek bila na okupu razdvojila se, bili su to teški dani. Naposljetku se ipak vraćamo u Karlovac i na uporabu dobivamo prazan stan u gradskoj četvrti Rakovac. Ponovno se polako kućimo i bez obzira na ratno stanje, vraćamo život u normalu.«
»Obrazovanje sam, kao učenica OŠ Turanj, bila nastavila u dvjema karlovačkim osnovnim školama. Godine 1995. godine, nekoliko dana prije ‘Oluje’ i dva mjeseca prije moga sedamnaestoga rođendana rađa se moj drugi brat Marko, blagoslov, radost i sreća našoj obitelji. Stariji brat Marinko završio je srednju šumarsku školu za drvodjeljskoga dizajnera, radi u jednom projektantskom uredu u Karlovcu. Oženjen je, ima blizance i curicu, žive u Lazini blizu Karlovca. Mlađi Marko odlučio se za srednju tehničku školu i radi u struci, u jednom privatnom karlovačkom poduzeću. Neoženjen je i živi s roditeljima.«
»U zgradi u kojoj smo bili smješteni upoznala sam Marija, svoga budućega supruga. Živio je s mamom Bosiljkom i bratom blizancem Mladenom, koji je završio Građevinski fakultet, a danas radi u jednom projektantskom uredu u Zagrebu. Njihov otac Petar umro je 1989. godine i majka ih je sama odgajala i školovala. Radila je u vojnom vešeraju, sada je u mirovini. Mario je rođen 1972. godine u Karlovcu. I mama, rođena u obitelji Zec Peškirić, i tata podrijetlom su iz okolice Imotskoga, oboje iz župe Krstatice, Petar baš iz Krstatica, a Bosiljka iz Biokovskoga Sela na Biokovu. Došli su u Karlovac, također trbuhom za kruhom. Nakon završene srednje strojarske škole u Karlovcu Mario se zaposlio i radio u struci i izvan struke, a završio je u geodeziji, kao terenac u jednom karlovačkom geodetskom uredu, u kojem je i danas.
Sakrament potvrde primila sam u karlovačkoj crkvi Presvetoga Trojstva. Nakon toga sam nastavila ići nedjeljom na mise u istu crkvu. Iako je to bilo vrijeme izlazaka s društvom, nije mi bilo teško ustati i otići u crkvu. Tamo sam tražila i dobila mir i utjehu. Na misama sam susretala Marija. Zbog šest godina razlike među nama naši su se susreti sveli na razgovore i simpatije, a prohodali smo 1999. godine, nakon što sam završila prvu godinu Prometnoga fakulteta u Zagrebu. Pola studija stanovala sam u Zagrebu u studentskom domu, a poslije sam putovala. Zanimljivo je da ni Marijevi prijatelji, a ni moje prijateljice, nisu bili praktični vjernici i nisu išli u crkvu, a mi smo, svatko u svom angažmanu, nastavili sa svojim životima u vjeri.«
»Uz roditeljsku financijsku i moralnu podršku, kao i podršku Marija koji je uvijek bio uz mene, godine 2003. završila sam studij i postala diplomirana inženjerka prometa. Iste godine vjenčao nas je o. Gordan Propadalo u našoj župnoj crkvi, a na misu je došla franjevačka mladež u punom sastavu. Bilo je predivno. Prvi bračni izlet uslijedio je vikend poslije svadbe, i to u Rijeku na susret s papom Ivanom Pavlom II.«
»Da sam ja bila ta koja je imala ključan utjecaj na tijek moga života, bila bih tražila posao, zaposlila se i sređivala stan za koji smo dali zadnju kunu koju smo imali, ali Bog je taj čija je posljednja. Zatrudnjela sam odmah nakon svadbe, na blagdan sv. Antuna Padovanskoga saznala sam da nosim naše prvo dijete. Bilo je to zahtjevno razdoblje. Živjeli smo u stanu sa svekrvom i šogorom. Mario je radio za malu plaću, a ja sam bila bez posla i trudna. Sve do zadnjega novčića potrošili smo na kupnju stana u istom kvartu. Kompletno ga je trebalo renovirati. Materijalna situacija nije nam pokvarila sreću jer naše je dijete bilo plod velike ljubavi. Vrijeme je prolazilo i uz pomoć roditelja uspjeli smo urediti jednu sobu i kuhinju i s malim se Antonijem, rođenim 2004., preseliti u naše novo gnijezdo. Željeli smo da razlika u godinama između naše djece ne bude prevelika pa sam ubrzo ponovno zatrudnjela i 2006. rodila djevojčicu, kojoj smo dali ime Petra. Bog je odredio da rodim i treće dijete. Kad je Petra napunila godinu dana, doznajem da sam treći put trudna. Darovan nam je 2008. naš Jure. Bog mi je tada pokazao da svaki moj plan pada u vodu. Jer sam s dvoje djece bila zadovoljna. Čini mi se da se nisam ni okrenula, a do tridesete godine imala sam veliku obitelj. Antonio je sada u 2. razredu karlovačke Prirodoslovne gimnazije. Bavi se slikanjem, nekoliko je godina svirao violončelo. Petra je u 8. razredu osnovne škole, svira flautu, a Jure je u šestom razredu, igra nogomet u NK Karlovac. Svirao je saksofon, ali je zbog nogometa odustao. Svi su išli na dodatni engleski. Jako su dobri, povučeni, ne stvaraju nikakve probleme. Dobro sam se udala. Suprug je jako dobar čovjek. Imam sreću da sam naišla na divnu osobu. Ima faza opterećenosti zbog posla, ali je dosta strpljiv, razvozi djecu po aktivnostima. Omiljen je u društvu. U skladnu smo braku.«
»Troje male djece zahtijevalo je puni angažman. Uz sve poslove nastojala sam se educirati, učiti njemački jezik. Položila sam ispit za međunarodnu informatičku diplomu. Nakon punih deset godina kako sam diplomirala našla sam prvi posao u struci, kao volonterka na stručnom usavršavanju u Gradskoj upravi u Karlovcu. Brigu o djeci prepustila sam svekrvi koja je živjela u blizini i kojoj sam beskrajno zahvalna za svaki skuhani ručak i pomoć. Od te 2013. godine prošlo je gotovo šest godina dok nisam stupila u stalni radni odnos. Danas radim kao viša stručna suradnica za promet u karlovačkoj Gradskoj upravi. Bilo je teških dana, ali smo ih izdržali. Mislim da sam blagoslovljena što sam najljepše godine svoga života, a i prve godine života naše djece, provela s njima kod kuće. Nismo imali novca, ali nismo oskudijevali ni u čemu i bili smo zajedno.«
»Potaknuta angažmanom moga muža i ja sam se, kako su djeca poodrasla, mogla sve više angažirati u župi. Ranije nisam stizala. Rezultiralo je to upoznavanjem naših časnih sestara franjevaka od Bezgrješne, koje su dugi niz godina bile u samostanu. Na poticaj časne Ane Tadić počela sam čitati čitanja na misama. Antonio s primanjem prve pričesti, uz poduku fra Franje Tomaševića, počinje ministrirati i tomu se jako veseli. Časna Ana Pavić vraća se na službu u Karlovac i ohrabruje Petru da zasvira flautu na dječjim misama, a slijedom toga i naš je najmlađi sin nestrpljivo čekao kada će početi ministrirati. Mario je izabran za člana ekonomskoga, zatim i pastoralnoga vijeća, a ja sam pomagala našim časnim sestrama kada god sam mogla.
Vođeni Božjom rukom svi smo postali aktivni u našoj župi Presvetoga Trojstva u Karlovcu. Dolaskom fra Krunoslava Alberta za župnika prije pet godina naš se angažman dodatno povećao. Sudjelujemo na misama, susretima obitelji, križnim putovima, u kićenju crkve, u procesijama, vođenju maloga zbora, zornicama, čitanju, sastancima, izletima, susretima ministranata i svirača. Fra Marino Kuzminski angažirao je franjevačku mladeži u kojoj svoje mjesto nalazi i naš Antonio. U radu naše župe, uz našu obitelj, pomaže određeni broj obitelji i pojedinaca koji su na različite načine uključeni u svakodnevni život i aktivnosti. Svi mi pripadamo zajednici i svatko ju na određeni način čini živom. Smatram da je nezahvalno izdvajati bilo koga, pa tako i nas. Naša je zajednica poput motora, svaki njezin član dio je mehanizma koji mu pomaže da funkcionira. Mislim da mnogi vjernici koji ne idu u crkvu, ali i oni koji idu, imaju predrasude jer ne znaju kako Crkva funkcionira. Misle da pomagati znači činiti velike žrtve i beskrajno se odricati. A to je zato što krivo misle da svećenici žive drugačije nego drugi ljudi i da sve što rade, rade u svoju korist. A redovnici i redovnice posve su obični ljudi koji po službi dođu u novi grad ili mjesto. U novom okruženju oni moraju obavljati svoj posao i poslanje. Dok svatko od nas ima nekoga da mu pomaže u životu, oni kad dođu u novu župu ne znaju nikoga. Zato smo mi tu, da im budemo obitelj, rodbina, kumovi i prijatelji.«
»Pomoć u praktičnom smislu primjerice znači odvesti časnu sestru koja teže hoda, zamijeniti gumu na autu ili naći majstora da to učini, pomesti crkvu nakon Cvjetnice ili nekoga većega misnoga slavlja, biti redar na većim procesijama i događajima u crkvi, oprati šalice od čaja i kave nakon druženja poslije misa zornica, dovesti djecu na crkvene aktivnosti, pjevati na misama kad ne pjeva veliki zbor, otići do ljekarne po lijekove, dočekati časnu na autobusnom kolodvoru i prevesti ju do crkve, pomoći u selidbi ili krečenju, pomoći u kuhinji ako se sprema veća svečanost, biti na pomoć vezano uz struku i posao koji radite, ispeći kolač za zajednička druženja, preporučiti liječnika ili stomatologa, poticati djecu da idu sa svećenicima na blagoslov obitelji i na izlete, zamijeniti onoga tko ne može čitati na misi ili uskočiti oko bilo čega ako je potrebno.«
»Primjer naše obitelji, kao i mnogih drugih koji pomažu našim fratrima, potvrđuje da je svaka naša pomoć tako mala da nije vrijedna spomena. Ipak zbog nje danas, u 42. godini, više nego ikad, vjerujem u Božju providnost i zahvaljujem Bogu jer me čitav život povlači za ruku i vodi me putom koji je on odredio, a ne kojim sam ja mislila da ću ići. Osjećaj koji se rodi u srcu kada gledam našu obitelj okupljenu oko oltara na misi više je od bilo koje zahvale i plaće. U župi se osjećamo dobro, korisno, ugodno među tim obiteljima. Kao da smo tamo doma, kao da je to moja obitelj, zajednica kojoj pripadam. Ne ustežem se, nemam predrasuda. S franjevcima krasno surađujemo. Vjera nas drži kao obitelj na okupu. Meni daje snagu, mir kad mi je teško. Djecu zagovaram Majci Božjoj i sv. Antunu, a cijelu obitelj sv. Josipu. Molim da nam Bog da snage za sve što će nam život donijeti. A molim i da budem bolji čovjek. Jer svatko od nas uvijek može biti bolji. Prije nekoliko je dana naša Petra, došavši iz škole, veselo rekla: ‘Mama, ti ne znaš koliko sam ja sretna što ti i tata idete u crkvu!’ I sada se naježim kada pomislim na tu izjavu jer znam da mi na taj način dragi Bog zahvaljuje za sve naše žrtve i odgovara na naše molitve.«
